Pregovori oko konačnog prekida rata u Ukrajini, pokazuju nam još nešto, gotovo podjednako važno, naime: Evropa se sve više marginalizuje, ispada tako pa ona sada ima ulogu ‘kraljice’, figure koja popunjava prostor simboličkog. Ili, kako bi to Kjerkegor napisao u uvodnim fragmentima knjige Ili-Ili (Diapsalmati): Ovu figuru ne smete pomerati.
Đorđo Agamben je ukazivao da se, nipošto, koncept Evropske unije ne može, suštinski, zasnivati/bazirati na valuti euro koju će SAD politikom ekonomije na sve način gledati da oslabi, tako da će, naposljetku, u ekonomskim ratovima EU sasvim sigurno postradati. Aktuelna situacija svjedoči da je filozof dobro vidio, međutim, loše tj. niko nije imao uši da ga čuje.
Maja mjeseca 2022, zapadna javnost bezmalo je bila opsjednuta pitanjem šta se to događa/odvija u Putinovoj glavi, čak se govorilo kako je možda lud ili mu najbliži saradnici ne govore potpunu istinu, što je čest slučaj sa autokratama. Međutim, sada je stanje sasvim drukčije: od Vašingtona do Vatikana, od Trampa do pape Lava XIV, svi su voljni pregovarati kako bi se rat konačno okončao. Čeka se, dakle, Putinova odluka, dok, za sve to vrijeme, lideri Evrope nemaju prilike obaviti ni - razgovore na marginama susreta!
Evropski liberalizam je negdje sam sebe nadigrao, preigrao se, računajući, očigledno, na kontinuiranu pomoć SAD-a, koja promjenom vlasti pravi politički potpun zaokret, mada, suštinski gledav, furiozni nastup Trampa sada se polako amortizuje; isprva je djelovao kao monarh, nizom zakona i propisa koje je donosio svakoga dana, sada, pak, kao pregovarač. U svu priču uključen je zamjenik Džej-Di Vens, za kojeg nismo sasvim sigurni koliki su mu, zapravo, pregovarački kapaciteti. Jer, da bi pregovori uspjeli, neophodno je da se obje strane nečega odreknu.
Zazvučaće krajnje surovo, ali, vremena ištu ovakve konstatacije: ne pokazuje li u određenoj mjeri Rusija trenutno Zapadu kako djeluje kad jedna zemlja vrši kolonizaciju? Džon Lok, iako prosvetitelj i filozof koji je zagovarao ljudska prava, u pogledu onoga što se odvijalo kad su bijelci otimali američkim starosjediocima zemlju, imao je mišljenje kako je to čin ukidanja prekomjerne privatne svojine. Jedan će filozof u tome pronaći čak ljevičarsko stanovište, i doista je u pravu: kolonizacija i/ili krađa/otimačina cinički se prevode kao pravedna preraspodjela privatne svojine, pa ipak, onaj čija je zemlja mora pristati da izgubi se i završi u rezervatu, ili izbjeglištvu, ili, naposletku, u smrti.
Poodavno već se govoriti o tome kako je Zapad samo još uvijek dobar ‘montažer’, manipulator slikom o sili koju plasira o sebi, kako je sve to vješta inscenacija, militantna melodrama kojoj se bliži kraj. I, doista: deglobalizujuće kretanje SAD-a, smirivanje ekonomskog rata protiv Kine kojeg su sami suludo pokrenuli, okretanje leđa Evropi i prije svega Ukrajini od koje traže da im se vrati dug, riječju, sve to govori o velikoj krizi koju više ne mogu sakriti. Imperiju sada interesuje sudbina svakog njenog dolara!
Gledav unazad, sada je više nego jasno kako ‘kolektivni Zapad’ (ukoliko, naravno, uopšte nešto tako postoji ili može, zapravo, postojati) nije imao namjeru ući u - totalni svjetski rat, strategija se fokusirala na slabljenje Rusije, preko proširenih sankcija i izolacije, međutim, kada se uvidjelo kako to samo jača Rusiju koja se iznutra homogenizovala, nastupilo je slabljenje jedinstva, odjednom, Zapad se upravljan interesima rascjepkao, očito da je finansijski bilo neisplativo uporedo sa Izraelom podržavati i Ukrajinu. Utoliko prije, realna bojazan dolazi od opravdane sumnje: šta, dakle, ako samu Evropu u ne tako dalekoj budućnosti čeka sudbina Ukrajine? Obzirom na njene lidere, takvu mračnu mogućnost ne treba do kraja isključivati.
U sadašnjem kontekstu, kada se, na primjer, podsjetimo Maks Šelerovog mišljenja kako je Evropu neophodno prosvijetliti iznutra, u nastojanju ‘reorjentacije Evrope’, to zvuči isuviše utopistički, preciznije rečeno: ukoliko je stari kontinent moguće misliti samo na nivou idealnog, utoliko prije on se negdje, u međuvremenu, hamletovski rečeno - izglobio iz vremena.
Uđimo u zonu pretpostavke, dakle: nije isključeno da, intenzivno gubivši uticaj u globalizovanom svijetu koji je bio njen model, SAD se odlučuje demokrate zamijeniti republikancima, tim prije što je njihova politika takva pa je svaka osuda u neku ruku besmislena. Kako bi se, nadalje, nedosljednost SAD-a opravdala, treba sve svaliti na - dežurnog krivca čiju je ulogu preuzeo Tramp. Ali, i sve njegove pristalice koje je Džo Bajden nazvao - citiramo - “idiotima!”
Pragmatični zaokret, ili politička nedosljednost?
Treba odlučno odbaciti ideju da postoji ikakav kolektivni Zapad, jer ta zabluda može mnogo da košta. Štaviše: ovovremeni Zapad jeste istinski neprijatelj Evrope!
Kakogod nastojali sagledati stvari, činjenica je da Evropa u biti jeste i ostaje konzervativna; suviše otvorena za penetraciju liberalizma, ona radi na urušavanju sopstvenih temelja, prije svega što ovakav, današnji koncept liberalizma, nema ništa sa etičko-subverizivnom politikom koju imamo, na primjer, u primjeru Antigone.
Vratimo se na apsolutni zaokret koji je napravila SAD, i podsjetimo na ono što je početkom rata izjavio Dimitrij Medvedev (uz svu nenaklonst prema njemu, ovdje ga valja navesti): “Svet iščekuje kolaps ideje o američko-centričnom svetu i nastanak novih međunarodnih saveza zasnovanih na pragmatičnim kriterijumima”. Sad, ne prisustvujemo li upravo nastajanju tog međunarodnog saveza koji se bazira na pragmatičnim kriterijumima, suprotnim duhu kolektivnog Zapada, koji se urušava sa krajem američko-centričnog svijeta, budući da ona sada sprovodi politiku deglobalizacije, okretanja sebi, jer parola - Make America great again - govori sve o stavu kojeg je zauzela.
Obzirom na rečeno, ne ispuštajmo iz vida šta se, dakle, trenutno događa u samom vrhu Evropske unije, obzirom na optužbe koje su adresirane na Fon der Lajen i aferu nazvanu Fajzergejt. Prema tome, da pojednostavimo: korupcionaška politika porozuje Evropsku uniju, kao i nemogućnost da se neke zemlje deprivilegiju u statusu kojeg imaju, prije svega se misli na UK koja je brexitom pokazala koliko vjeruje u samu, prije svega, ideju Evrope.
Da li nam, naposljetku, preostaje samo i još jedino reinterpretacija velikih interpretacija duha Evrope čiji se pluralizam osnažuje u jedinstvu? Da li iznova treba proći kroz proces prevrednovanje svih vrijednosti poput Ničea koji je tim radikalnim gestom problematizovao moderne vrijednosti? Međutim, taj teorijski rad priznaćemo kako jeste tek i samo romantizam iako vođen hladnim racionalizmom.
No, sada treba prepoznati jednu nevjerovatnu stvar koja ukazuje da, Tramp i njegova administracija, u stvari, dijele mišljenje sa Dostojevskim kad veliki pisac ističe sve nepremositve razlike između Rusije i Evrope, tj. danas između SAD i Evrope, iako je sumnje nema prva sila svijeta patent i interpretacija starog kontinenta, trenutno se ili ne baš od juče, pokazuje kako institucionalizovani Muzej, Evropa, jeste neprofitabilna opcija.
Još od scene Trasimaha koji pred uzvišenog Sokrata korača na bojnom polju, mogli smo spoznati da su - vrijednost i pravo maske koje uspješno ili katkad sa manjim uspjehom skrivaju moć.
Bonus video:
