(Osvrt na izložbu Biljane Keković, Moderna galerija “Jovo Ivanović”, Budva, maj-jun 2025)
Šta se dogodi kada slika više ne imitira svijet, već ga postepeno preoblikuje u novu stvarnost, tišu ali dublju? Kada pigment ne služi da konstituiše pogled, već da otvori prostor unutrašnjeg proživljavanja - nevidljiv, ali prisutan? Tada pred nama ne nastaje samo umjetničko djelo, već vizuelna misaona matrica - struktura u kojoj se osjećanje pretače u trajanje, a boja u svjetlosni kod nesvjesnog.
Takav je likovni svijet Biljane Keković - svijet u kojem se granice između introspekcije i ekspresije brišu, gdje slika ne traži tumačenje nego unutrašnju rezonancu. U ovim radovima forma se ne doživljava kao konačan izraz, već kao polazna tačka unutrašnje orijentacije, svojevrsna mapa emocionalne geografije koju je moguće čitati tek osluškujući njen ritam.
Ova izložba nije presjek stvaralaštva, nije ni narativna retrospektiva - ona je stanje prisustva u procesu, trenutak u kojem se vizuelna svijest pretače u fluid slike. Keković ne slika prizore, ona vizualizuje duhovni tok, dinamički unutrašnji proces: prevođenje unutrašnjih impulsa u vizuelno artikulisane forme koje lebde između kontrole i eruptivne slobode.
Pokret u njenim radovima nije samo fizička dinamika, već misaona kategorija, filozofija tjelesnosti bez tijela, gdje je svaki potez rezultat dijaloga između svjesnog i intuitivnog. U ciklusima Misli u pokretu i Vode, slike funkcionišu kao rezonantna polja - bez središta, bez fokusa, bez narativa, ali zato sa bogatstvom prisustva koje neprestano oscilira između reda i haosa.
Njena apstrakcija nije negacija stvarnog, već njegov transformativni ekvivalent. Kao što rijeka ne zadržava isti tok, ali zauvijek nosi istu suštinu, tako i Kekovićkine slike ne ponavljaju oblike, već energiju. One ne prikazuju, već bude.
Slikarska praksa Biljane Keković temelji se na dugogodišnjem istraživanju sinestetičkih odnosa između boje i zvuka, forme i unutrašnjeg doživljaja, što je u savremenoj crnogorskoj umjetnosti izrazito rijetka i dragocjena orijentacija. Kolor u njenim djelima nije ni puki vizuelni akcent ni harmonična dopuna kompoziciji - to je srž strukture, njena unutrašnja arhitektura.
Kroz tonalnu međusobnu korespondenciju boja, umjetnica postiže efekat koji nadilazi dekorativno: slika dobija akustičku dimenziju, poput muzičkog akorda koji se ne može izgovoriti, ali ga je moguće osjetiti u dnu stomaka. Svaka boja je nota, svaka površina je tišina između tonova.
Biljana Keković odlučuje da tišinu proglasi energijom. Njeno slikarstvo nije proizvod reakcije, nego svjesna odluka da se stvarnost filtrira kroz iskustvo senzibiliteta - ne kao bijeg, već kao inverzna afirmacija postojanja. Apstrakcija u njenom izrazu nije odsustvo značenja, nego njegovo pročišćenje.
Ciklus Vode posebno snažno odražava tu fluidnu ontologiju slike. Nije riječ o reprezentaciji, već o manifestaciji prirode vode u njenom metafizičkom obliku - promjenljivosti, zrcaljenju, sposobnosti da upije i reflektuje. Slika u tom ciklusu nije medij, već entitet - živa supstanca u stanju promjene. Gledalac se ne poziva da razumije sliku, već da uđe u nju kao u tok.
Umjetnica uspijeva da izbjegne dvije opasnosti savremene apstraktne umjetnosti: banalnu dekorativnost i sterilnu konceptualizaciju. Njena slika diše - slojevita je, a ipak prozračna; kompleksna, ali oslobođena težine.
Najdublji domet njenog izraza leži u onome što slika ne pokazuje, ali sugeriše. To je ta napetost između slutnje i otkrovenja, vizuelna tišina koja postaje prostor refleksije. Njena umjetnost ne nudi odgovore, već postavlja pitanja - ali takva koja ostaju dugo nakon što napustimo galerijski prostor.
Postoji u radovima Biljane Keković ona rijetka umjetnička disciplina koju nalazimo i u književnosti Kazua Išigura - sposobnost da se suštinske istine ne saopštavaju direktno, već da se osjećaju u slojevima tišine, u onome što nije rečeno. Kao što Išiguro gradi narative na rubovima sjećanja, na tihoj tenziji između potisnutog i naslućenog, tako I umjetnica slika ne ono što vidi, već ono što traje ispod površine viđenog. Njeno slikarstvo, poput Išigurove proze, odbija da dominira značenjem - ono usmjerava, ali ne vodi, prisutno je, ali ne insistira. U toj suzdržanosti leži moć: ne da oblikuje doživljaj, već da ga oslobodi.
Kako znamo da je slika dotakla nešto važno u nama?
Po tišini koja nastupi. Ne spolja, nego unutra. Ne prestaje zvuk oko nas - već prestane potreba da nešto kažemo. Slika Biljane Keković ne traži naše oči - već naše odsustvo. Kao da nas zamoli da na trenutak zaboravimo sebe, da bismo se drugačije vratili.
Šta ostaje kada pogled odmakne?
Ne trag slike, već trag umjetnice - njene tišine, njene hrabrosti da ne pojednostavi osjećaj, da ne zatvori formu, da ne podredi boju značenju. Ono što Keković ostavlja nije poruka, već prostor: unutrašnje mjesto za misaoni boravak. Njena umjetnost ne pokušava da nas uvjeri, već da nas oslobađa - ne autoritetom, već prisustvom. I baš u toj odmjerenoj smjelosti - u izboru da slika ne dominira, već dijeli - leži snaga njene autentičnosti.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
Bonus video:
