Bilo čija smrt, a pogotovo prijatelja, bližeg poznanika, kad god da se desi - desi se iznenada. Ne povjerujemo u to u prvom trenu, ni prvih dana, čak ni sedmica... ni duže... Iako svjesni njene neumitnosti, upravo se u tom trenutku grčevito hvatamo za sve ono što je činilo život - osjećanja, prijateljske susrete, razgovore, prepiske, dogovore, zajednički ispunjeno vrijeme... Tek tada smo, u tuzi jednog odlaska, svjesni koliko smo privilegovani da možemo govoriti o ostanku svega zapamćenog. Bez obzira što se jedan život, nečiji život, sad preselio u pamćenje, mi ga time upravo činimo da on i dalje kuca, da živi, da je u našem dosluhu, blizini...
Takav osjećaj me trgnuo i još me drži - nakon vijesti da je umro naš poznati pjesnik, prozaista, dramski pisac, kritičar Radojica Bošković. Konstanta njegovog plodnog književnog rada obilježila je crnogorsku literaturu druge polovine prošlog i prvih decenija ovog vijeka. Mnogi pisci, oni poznatiji ili oni koji su tek započeli svoju istraživačku putanju, objavljivali su i sticali put do čitaoca na stranicama Revije Ovdje, koju je Bošković dugo godina veoma uspješno uređivao. Stvaralac posebnog dinamizma, neposrednosti i dijaloške lakoće sa svima nama koji smo zalazili u svijet knjige tražeći na taj način svoj svijet i svoje mjesto u društvenom prostoru, čija nas je zakonomjernost i statika natjeravala da ga preispitujemo, mijenjamo.
Radojica Bošković je svojom poezijom, zapravo, želio prije da spozna i prepozna u čemu je i otkuda dolazi nejasnoća dnevnog nam života, nego da se radikalno i zapjenušano ustremljuje protiv takavog kakav je. On zna da o ljudskom životu, koji je u njegovom pjesničkm opusu sagledan, manje-više, kroz vizuru duhovnog, tradicijskog nasljeđa, kojem i sam pripada, koliko god bio disharmoničan i, naspram vječnosti - suviše kratak i apartan, možemo suditi kroz njegove vrednosne sisteme i moralne kodove. Iz njih kreću iskra pamćenja, nauk, iskustvo, trajanje, ta biserna mudrost i muka koje ostaju; to je tradicijska nit koja, iako danas sve manje pamtljiva, ipak povezuje vremenske galaksije, a kroz njih i mrvice našeg postojanja. Bošković je to svim svojim bićem osjetio i zato tvori sopstvenu pjesničku galaksiju kroz koju će provesti lice čovjeka, te muku, nadu, mudrost, dobrotu njegovu, ali i kratkovidost, pohlepu, sebičluk i mizeriju svih formata. Sve će to prosijati kroz svoju pjesničku viziju i, s onim što preostane kao vrednosni amlgam, izaći ispred sebe i čitaoca. A izašao je sa oko 20 knjiga - poezije, proze, drame, eseja, antologija...
I otuda je u razgovoru s njim, kad god smo se doticali nekih konstanti, pojava, navika, bilo začudnih ili ovještalih, uvijek ostajalo dovoljno prostora da se na miru i staloženo dođe do zaključaka, do neke dodirne tačke koja bi nas, kasnije, opet pokrenula u diskusione vode. Dobronamjeran i s pogledom uvijek uprtim u sjutra, svoje zadovoljstvo nečijim tekstom često je propratio pohvalom, odmjerenom, kratkom analizom, priznanjem koje je odisalo svojevrsnim optimizmom. Posljednjih godina, kada smo se, zbog njegove bolesti, nažalost, rjeđe viđali, znao je, u razgovoru preko telefona, da me prijatno iznenadi svojim tumačenjem nekog od mojih tekstova, objavljenih u dnevnim novinama ili u časopisu. U šali sam mu odgovarala: “Pa, zar me ti, Radojice, tek sad upoznaješ kao pisca?”
A da me nije “tek sad” upoznao, najbolje govori i njegova želja i poziv da učestvujem na okruglom stolu o njegovovom stvaralaštvu koji je bio organizovan, 2017. u Plužinama, u okviru “Pjesničkih susreta na izvoru Pive”. Zbornik radova, koji je potom objavljen, pokazao je u pravom svjetlu svu kompleksnost tema, ideja, poetike i kritičke supstancijalnosti Radojice Boškovića. Ne znam ni sama zašto sam se, i pored drugačije motivski intoniranih pjesama, o kojima sam tom prilikom govorila, na kraju, zaustavila pred onim koje su pokretale smisao života i smrti. Evo tog kratkog inserta: “Koliko god zvučalo paradoksalno, smrt je nastavak priče o živima, jer ona inicira sjećanje. A sjećanje je svojevrsna priča. I sve dokle priča teče, dokle god se ne zaustavi - sve dotle smo i mi živi. Stihovi Radojice Boškovića pružili su nam, bez sumnje, saznanje da je sjećanje najuspješniji reanimator nametnute nam lakoće nestajanja”.
Sa police naše kućne biblioteke uzimam jednu od Radojičinih zbirki, njegovu sopstvenu pjesničku galaksiju. I ponovo otkrivam: kroz nju je, kao i kroz sve stranice koje je ispisao, provukao različite vremenske dimenzije, a kroz njih i naše dnevne sudbine. Nekada sa humorom, nekad sa nevinom saosjećajnošću, ili pesimističkom sjetom, gorkim spoznanjem, ogoljelim relativizmom, ali uvijek okrenut onom Drugom. Taj drugi najčešće je pjesnikov sagovornik, ali nerijetko i suparnik, stranac, nepoznat, zamka, zagonetka… I sve to predočeno krajnje uvjerljivo, sugestivno, postajući i samom čitaocu blisko i prepoznatljivo.
Sve to govori da je lako nestati, ali je teško o(p)stati. Radojica Bošković je, na sreću čitalaca i književnosti, opstao. Svojim djelima i svojim ljudskim hodom je pokazao da ga pravi put nije ni mogao mimoići.
DRUGI O RADOJICI BOŠKOVIĆU
“Pjesnik je zaokupljen prolaznošću života, njegovim smislom, nastojanjem da shvati tok svakodnevnih dana i noći. To je svojevrsna filozofija egzistencije, data kroz kafkijansku sliku našeg kameleonskog života između obaveza i potreba, između želja i mogućnosti, između stiješnjenih betonskih zidova višespratnica i širokih prostranstava šuma i brda.” (Vojislav Budo Gledić)
“Bošković se služi anegdotskim načinom pjesničkog iskazivanja, prirodnom lakoćom ispisivanja stihova i tvorenja pjesničkih jedinica da dočara kukavičluk živih, nered u stvarnosti i glas onoga s druge strane življenja... Bošković je ovladao jednim drugačijim smislom riječi, onim koji je bliži izricanju suštine nego onim koji završava u deskripciji...” (Dragoljub Jeknić)
“Bošković poput niza pjesnika svoje, pa i mlađe generacije, veoma racionalno i osmišljeno koristi nataloženu, višeslojnu zavičajnu mudrost i generacijsko iskustvo za sjenčenje i isticanje u prvi plan sopstvenih zaključnih modaliteta.” (Bogić Rakočević)
“Poetska skala Radojice Boškovića kreće se između osobene lirske rezignacije, kao posljedice tragičnog doživljaja svijeta i života, kroz koji melanholija emanira kao neka osobena vedrina postojanja, ontološka i kosmička, u kojoj se odvija ljudski udes, pred ogledalom vremena, u prostoru bez granica, u kojem je pjesma jedino utočište.” (Marijan Mašo Miljić)
“Nakon sudara sa životom, u kojem se lirski subjekt, jedno autentično ja, koje ostaje dosledno sebi iz pesme u pesmu, a koje, što duže o njemu razmišljamo, sve više poprima odlike opštosti, dakle, nakon jednog takvog sudara u kojem se život otkriva kao razorno i rušilačko načelo, dok čovek ostaje pasivan, zavaravajući se s početka iluzornim nadama, da bi na kraju digao ruke od svega, pa i od samog sebe, nakon svih stradanja, trpljenja i promašaja, jedino što preostaje je umor. Uporan, neljudski, sveprožimajući umor i njime izazvana nesanica.” (Dragica Ivanović)
Bonus video:
