Može li se ideja angažovanja za budućnost danas prenositi s generacije na generaciju kao što je to nekada bio slučaj sa simboličnim putovanjem “Štafete mladosti”? Da li je, za sve generacije koje danas žive okružene genocidima i ekocidima, moguće zamisliti odnos nade i odgovornosti prema budućnosti?
To su tek neka od brojnih pitanja koja postavlja izložba “Za 60 godina: Prenijeti” koja je u Parizu organizovana povodom 60 godina postojanja galerije “Cité Internationale des Arts”. Štafeta mladosti, simbol nekadašnje Jugoslavije i zajedničke budućnosti, metafora je izložbe koja je otvorena prvog aprila, a pozivnog je karaktera. Za selekciju autora/ki bile su zadužene kustoskinja Odsjeka za medije i performanse u Muzeju moderne umjetnosti MoMA u Njujorku Ana Janevski i menadžerka programa za umjetnost i kulturu u “Cité internationale des arts” Nataša Petrešin Bachelez, uz kustosku podršku Simone Dvorak.
Među istaknutim autorima sa svih strana svijeta svoje mjesto je obezbijedila i crnogorska multimedijalna umjetnica Tijana Todorović. Zajedno sa slovenačkom umjetnicom Tjašom Črnigoj, Todorović predstavlja instalaciju, djelo koje je proisteklo iz izuzetno uspješne predstave “Seksualno vaspitanje II: Borba”, a koja se bavi temom borbe za reproduktivna prava u poslijeratnoj Jugoslaviji, istovremeno informišući o današnjem kontekstu koji definiše ovu temu. U intervjuu za “Vijesti” ističu i da mnogi posjetioci nijesu znali da je Jugoslavija imala progresivne politike.
“Žene u Francuskoj su tek 1965. godine dobile pravo da bez saglasnosti muškarca otvore bankovni račun na svoje ime. U Njemačkoj, određeni zakoni koji regulišu reproduktivna prava i dalje vuku korijen iz nacističkog perioda. To stoji u uvodniku za našu sobu u okviru izložbe... U tom smislu, za nas je važno da budemo prisutne baš ovdje i baš sa ovom temom, jer pokazuje da je napredak moguć, da se podsjetimo da smo nekad ipak vodili računa o čovjeku. Naš rad potvrđuje vrijednosti koje su postojale, ali su često potisnute, zaboravljene ili izbrisane iz zvanične istorije, a to su sloboda, socijalna pravda i pravo na vlastito tijelo”, ističu Todorović i Črnigoj u razgovoru za “Vijesti”.
“Štafeta mladosti” ključna je metafora osmišljenog koncepta izložbe u Parizu, što i ne čudi, s obzirom na to da su kustoskinje Petrešin Bachelez i Janevski rođene u zemlji koja više ne postoji, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (1945-1990).
“Ova simbolična štafetna trka, organizovana na Dan mladosti 25. maja, svake godine od 1945. do 1988. povodom rođendana predsjednika Josipa Broza Tita (1892-1980), prolazila je kroz sve krajeve Jugoslavije, noseći štap koji je simbolizovao obećanje bolje budućnosti za jugoslovensku omladinu. Izložba stavlja u fokus ideju angažovanja za budućnost i istražuje različite načine njenog prenošenja”, navodi se u opisu izložbe i postavlja pitanje:
Da li je, za sve generacije koje danas žive okružene genocidima i ekocidima, moguće zamisliti odnos nade i odgovornosti prema budućnosti?
Izložba “Za 60 godina: Prenijeti” otvorena je u Parizu do 12. jula i posjetiocima nudi različite aktivnosti, radionice i upoznavanja sa djelima. Centralno pitanje same postavke i kompletnog pratećeg programa jeste: “Kako će se osnovne vrijednosti ‘Cité internationale des arts’ - gostoprimstvo, druželjubivost, međugeneracijski dijalog i stvaranje sigurnih prostora - transformisati tokom narednih 60 godina?”, a postavljeno je umjetnicima svih generacija, sa svih kontinenata, koji su boravili na rezidenciji u Cité internationale des arts od 1965. godine do danas.
“Njihovi odgovori odražavaju savremena pitanja kroz različite pristupe. Neki se inspirišu ekofeminističkim infrastrukturama, drugi istražuju nove društvene ugovore koji uključuju ljude i neljudske entitete. Neki se bave procesima restaurativne pravde i praksama koje odbacuju eksploataciju i nasilje. Drugi, pak, zauzimaju kritički pogled na povezanost klimatskih promjena, vještačke inteligencije i konflikata”, navodi se u opisu.
Todorović i Črnigoj, u intervjuu za “Vijesti” predstavljaju svoje umjetničke djelo i promišljanja kojim referišu na SFRJ, današnjicu i budućnost, a pored njih, na izložbi su zastupljeni i drugi umjetnici sa svih strana svijeta, i to: Kenny Cairo, Jayne Christian, Nolan Oswald Dennis, Adelita Husni-Bey, Joan Jonas, Estelle Labes, Shivanjani Lal, Marisol Mendez, Brilant Milazimi, Bashar Murad, Raqs Media Collective, Violeta Quispe, Eszter Salamon, Bouba Touré i Raphael Grisey, Suzanne Treister, Dito Yuwono i Mira Asriningtyas, Carrie Mae Weems, Liang Zhao.
Izložba okuplja umjetnike različitih generacija i sa različitih kontinenata. U tom kontekstu, kako komentarišete sopstveno prisustvo na izložbi i njen značaj? Kakve su Vaše impresije?
Tjaša: Zahvalne smo kustoskinjama izložbe, Nataši Petrešin-Bachelez (CIDA) i Ani Janevski (MOMA), koje su kroz pažljivo kuriran koncept postavile prostor za istinski dijalog između generacija, geografija i umjetničkih jezika. Njihova odluka da upravo štafetu mladosti, simbol Jugoslavije i zajedničke budućnosti, uzmu kao metaforu izložbe, bila je za nas snažna i emotivna veza. Njihov kuratorski pristup nas je podržao da donesemo priču iz našeg konteksta, i uklopimo je u širi narativ o tome kako gradimo i prenosimo vrijednosti u vremenu koje dolazi.
Tijana: Poziv da učestvujemo na ovoj izložbi stigao je u pravom trenutku, ne samo u umjetničkom, već i u aktivističkom smislu. Naime, 2024. godine, Francuska je ustavno garantovala pravo na abortus i proglasila sebe prvom zemljom koja je to učinila. Ipak, stvari su, kao i uvijek, mnogo kompleksnije nego što izgledaju na prvi pogled. Ako sagledamo širi kontekst, Jugoslavija je još pedesetih godina dekriminalizovala abortus sa jasnim ciljem da se smanji broj nestručnih i opasnih prekida trudnoće, te da se društvo edukuje. To su mnoge, takozvane naprednije zemlje, učinile decenijama kasnije. Ustavom iz 1974, u članu 191, pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece postalo je ustavno pravo. Dakle, Jugoslavija je to učinila 50 godina prije Francuske. I ne samo to! To pravo nije bilo izolovano, već je uključivalo čitav spektar mjera koje su unapređivale zdravlje i dostojanstvo žena, uključujući edukaciju, dostupnu kontracepciju, ginekološku zaštitu, te osnaživanje žena kroz obrazovanje i zapošljavanje. U tom smislu, biti dio izložbe koja promišlja budućnost kroz ideje solidarnosti, dijaloga i međugeneracijske odgovornosti, a u srcu Pariza, jeste snažan simbolički gest.
Naša instalacija, nastala iz predstave “Seksualno obrazovanje II: Borba”, dolazi iz prostora koji se često pominje kroz prizmu nostalgije ili stereotipizacije. Ali, za nas, suština Jugoslavije nije ideološka mitologija, već ono što je Sonja Lokar jednom opisala - zemlja koja je od sirotišta Evrope postala društvo koje se samo o sebi brinulo, sa punim socijalnim pravima, naglim porastom pismenosti, posebno među ženama, i istinskim preduslovima za dostojanstven život.
Kako instalacija koju predstavljate odgovara na koncept izložbe, a o čemu samostalno govori? Kakav je bio proces realizacije, s obzirom na to da se nadovezuje na pozorišni projekat “Seksualno obrazovanje”?
Tjaša: Instalacija je razvijena u dijalogu sa kustoskinjama izložbe, a temeljena je na posljednjem dijelu predstave “Seksualno obrazovanje II: Borba”. U tom smislu, ona u potpunosti odgovara na koncept izložbe koji se bavi idejom prenosa - bilo da je riječ o prenošenju vrijednosti, znanja, sjećanja, politike ili umjetničkih jezika.
Tijana: Dok pozorište funkcioniše kroz kontakt živog tijela i publike, galerijski prostor traži distancu, tišinu i fragmentarnost. Ta razlika je bila izazov, ali i prilika da se priča ispripovijeda drugim sredstvima: kroz svjetlosne efekte, dokumentarni materijal, tekstil, rekonstrukcije, vizuelne citate i simbole. U središtu rada ostaje tema reproduktivnih prava, sa fokusom na istorijski kontinuitet borbe koja se vodila i koja se i danas vodi. Kroz biografiju Vide Tomšič i Franca Novaka-Luke, ali i svakodnevne predmete koje su žene koristile za prekid trudnoće, instalacija svjedoči o onome što je potisnuto iz kolektivne memorije. Istovremeno, prepoznajemo i snagu pozorišnog narativa, koji je poslužio kao polazište i izvor, ali smo ga prevodile u jedan tiši, ali podjednako moćan govor galerijskog prostora.
S obzirom na centralnu temu izložbe, kako vidite umjetnost i društvo, ali i teme/problematike koje pokrećete, za 60 godina? Sa druge strane, kako sumirate period i promjene koje su se desile u posljednjih šest decenija, koliko se toga opipljivo i vidno promijenilo, a koliko zapravo živimo u istim, ako ne i gorim, uslovima?
Tijana: Ako se za 60 godina zadrži išta od onoga što umjetnost danas pokreće, nadamo se da će to biti empatija, solidarnost i kritički odnos prema moći. Umjetnost može da zamisli ono što još ne postoji, da oslika put kojim bismo mogli poći. Tema kojom se bavimo - borba za pravo na izbor, na dostojanstven život, na obrazovanje i tijelo, za nas je univerzalna i vremenski neograničena. Kada posmatramo posljednjih 60 godina, jasno je da su se desile brojne formalne promjene, ali se dubinski šabloni moći često ponavljaju. Čak i kad se zakoni promijene, mentalitet i strukture koje oblikuju svakodnevicu ostaju. Prava se gube ako se ne čuvaju. I zato vjerujemo da su umjetnost i sjećanje alati za otpor. Ne zato što daju gotove odgovore, nego zato što otvaraju prostore za pitanja.
Šta biste izdvojili kao ključne motive, ideje, ali i poruke Vaše instalacije, koliko je ona dosljedna pozorišnom projektu iz kojeg je potekla?
Tjaša: Instalacija je dosljedna svom izvoru, ali ga i prevazilazi u nekim aspektima. Ključna poruka ostaje ista: borba za reproduktivna prava nije završena, i mora se stalno iznova voditi. Kroz upotrebu predmeta koje su žene koristile u vrijeme kada abortus nije bio dostupan, kroz fotomontažu Vide Tomšič i Franca Novaka i postavku Ustava iz 1974. godine, instalacija komunicira i vizuelno i emocionalno.
Jeste li dobili neke povratne reakcije, nakon velike popularnosti i brojnih priznanja za pozorišni projekat?
Tijana: Reakcije publike su bile dirljive i snažne, posebno u momentima kada su se suočili sa čvrstim istorijskim činjenicama koje su izbrisane iz javne svijesti. Mnogi posjetioci nijesu znali da je Jugoslavija imala tako progresivne politike i bili su iznenađeni da upravo mi, sa ovih prostora, donosimo ovu temu u Pariz. To je za nas važno priznanje, ali i podstrek da nastavimo da radimo na liniji umjetnosti i otpora.
Jugoslovenska štafeta mladosti imala je simbolično značenje, između ostalih i bolje budućnosti. Kazali ste da Vi zajedno, kao štafetu, donosite priču o jednoj zemlji, zajedništvu, ljubavi, nasilju i tijelima žena. Šta je ostalo od tog simbola štafete i svih tih priča o jednom vremenu i zemlji koja je razorena?
Tjaša: Ono što je ostalo, za nas je odgovornost. Štafeta kao metafora nije slavljenje jednog vođe, već prenošenje pamćenja. Ima i snažno simbolično značenje - da se podsjetimo da mi možemo i umijemo, da ne treba da čekamo da nam neko kaže, da moramo vjerovati u sebe i ono što radimo.
Tijana: Sve to možda zvuči idealistički, ali upravo u vremenima kada se vrijednosti gube, one su nam najpotrebnije. Jer samo slobodan čovjek - ili slobodna žena - može stvarati, graditi, voljeti. Priča koju nosimo kroz instalaciju podsjeća da su prava izborena, a ne poklonjena. I da ih možemo izgubiti, ako ih ne branimo. Ona nas uči da budućnost nije unaprijed data, već se oblikuje svakim gestom, svakim podsjećanjem, svakim pitanjem, da smo svi u tom nizu važni, da je naš glas važan kao i naša borba.
Kako doživljavate umjetnost u kontekstu feminističke, ekološke, političke, angažovanosti? Može li čovjek ili društvo danas, da opstane bez ujedinjenosti na svakom polju?
Tijana i Tjaša: Za nas su svi ti aspekti povezani kroz zajednički fokus na društvenu pravdu i dostojanstvo svakog ljudskog bića. Iako se primarno bavimo pitanjima ženskih prava, tjelesne autonomije i političke emancipacije, svjesne smo da su te borbe povezane sa širim društvenim strukturama i istorijskim nasljeđem. Poseban segment našeg rada čini dokumentarnost - jer živimo u vremenu globalne relativizacije, gdje istina i činjenice sve češće gube vrijednost pred mišljenjem, emocijom i manipulacijom. Nama je važno da su naši radovi potkrijepljeni arhivom i dokumentima, da stavljamo svjetlo na ono što nas je oblikovalo, emancipovalo, i što čini suštinu prostora iz kojeg dolazimo. To su priče žena koje su stajale u borbi, sa puškom ili bez nje, kako bismo mi danas imale prava koja vrlo često podrazumijevamo ili zanemarujemo. Umjetnost za nas nije samo prostor izraza, već i odgovornosti. Ne možemo govoriti o antifašizmu, a da zanemarimo npr. radnička prava, put do emancipacije, prava glasa... Umjetnost je mjesto gdje se te borbe mogu spojiti u novu cjelinu, gdje se može izmaštati drugačiji poredak stvari. I vjerujemo da bez te ujedinjenosti, bez međusobne podrške i solidarnosti, nema budućnosti - ni za ljude, ni za planetu.
Za nas, suština Jugoslavije nije ideološka mitologija, već ono što je Sonja Lokar jednom opisala - zemlja koja je od sirotišta Evrope postala društvo koje se samo o sebi brinulo, sa punim socijalnim pravima, naglim porastom pismenosti, posebno među ženama, i istinskim preduslovima za dostojanstven život
Koliko smo osviješćeni po tim pitanjima, bilo lokalno ili globalno i zašto je važna stalna borba na tim poljima?
Tijana i Tjaša: Osviješćenost postoji, ali nije dovoljna. Često je površna, kampanjska ili medijski oblikovana. Na lokalnom nivou, i dalje se borimo sa patrijarhalnim strukturama, neznanjem i normalizacijom nasilja. Ako malo bolje pogledamo situaciju u svijetu, pa čak i unutar Evrope, jasno je da ne cvjetaju ruže. Posebno sa dolaskom Donalda Trampa i rastom desničarskih retorika, vidimo kako se sve češće obesmišljavaju znanje, činjenice i temeljne vrijednosti. Kada dođe do takvih društvenih zaokreta, žene su prve koje stradaju. Danas, u eri tehnologije i društvenih mreža, svakodnevno smo izložene manipulacijama i teorijama zavjere koje se često tiču upravo žena i njihovih prava - posebno prava na abortus. Te narative često oblikuju dogmatske ili političke grupacije koje zanemaruju nauku i medicinu, koristeći strah i konfuziju za širenje opasnih poruka. Sve to nas sve više približava distopijskoj slici svijeta koju je Margaret Atvud opisala u svom djelu, nego stvarnom životu. Zato je borba važna, ne da bismo stalno bile u otporu, već da bismo stvarale uslove u kojima borba jednog dana više neće biti potrebna.
Sa dolaskom Donalda Trampa i rastom desničarskih retorika, vidimo kako se sve češće obesmišljavaju znanje, činjenice i temeljne vrijednosti. Kada dođe do takvih društvenih zaokreta, žene su prve koje stradaju
Umjetnost može da bude ogledalo, ali i megafon
Kakva je uloga umjetnosti danas i može li ona kao takva inspirisati promjene, ukazati na realnosti, na boljke i potrebe društva?
Tijana: Umjetnost može otvoriti prostor gdje politika ne dopire. Može oblikovati jezik koji je dostupan svima. Može da bude ogledalo, ali i megafon. Njena moć je u tome što nije obavezna, ali je nužna. Ne da pruži rješenja, već da stvori uslove za drugačiji pogled. Umjetnost postavlja teška i suštinska pitanja, koja nijesu uvijek prijatna, a odgovori nijesu jednostavni. Ona nas tjera da pogledamo duboko u sebe, da preispitamo sopstvene stavove i navike, i da razmišljamo. Možda umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može uticati na pojedinca - posmatrača.
Nastavak priče kroz “55. člen”
Kakvi su Vaši planovi za dalje, što se tiče izložbe, pozorišta, saradnje generalno?
Tjaša: Izložba u Parizu traje do sredine jula, a nakon toga nas očekuje uzbudljiv radni period sa velikim brojem inostranih gostovanja predstave “Borba” i nastavka rada na drugim projektima. Takođe, sa radošću najavljujemo novi projekat koji predstavlja svojevrsni nastavak ove priče, riječ je o predstavi “55. člen” čija je premijera najavljena za 24. maj, u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Ova predstava obuhvata period od donošenja Ustava SFRJ iz 1974. godine, koji je garantovao pravo na abortus, pa sve do kraha Jugoslavije i donošenja Ustava Republike Slovenije. Naslov se odnosi na 55. član slovenačkog ustava koji tematizuje odlučnost žena da ne dozvole umanjivanje već izborenih prava koja su imale u Jugoslaviji. Govori o njihovoj borbi sa novim vremenom i izazovima tranzicije, ali i o kontinuitetu otpora. Na neki način, ova predstava za nas predstavlja i zaključak višegodišnjeg procesa kojim smo se intenzivno bavile, kroz seriju predstava “Seksualno obrazovanje II”, uključujući i “Borbu”, kao i rad na predstavi “Cure”. Iskreno se radujemo ovoj premijeri jer sada već ulazimo u završnicu jednog jako zahtjevnog, ali izuzetno inspirativnog procesa.
Bonus video:
