Novica Jovović je advokat koji ne voli mnogo da priča. A Dado Đurić je bio slikar koji je izbjegavao novinare i javnost. “Suviše se napatio u životu da bi to nekom otkrio”, objašnjavao je u Parizu 70tih godina prošlog vijeka, jedan njegov poznavalac. Možda je i to razlog zašto Novica Jovovć, najveći kolekcionar Dadovih djela u Crnoj Gori, vjerovatno i na Balkanu, nije uspio da mu se primakne. A možda je bilo i do Novice, jer za njegovu strast sakupljanja umjetnina, važniji je bio kontakt i pomoć Dadove ćerke Amarante. Kao kolekcionar Jovović se divi ne samo umjetniku već i galeristima, Kordije je jedan od najvećih. Radio je sa najvećima pa i sa Đurićem, zato je Dado najveći južnoslovenski slikar i umjetnik. A gdje je u svemu država!? Kao i u mnogim drugim oblastima – izgubljena u prevodu. Da li je kuća legata šansa da se isprave propusti i konačno, na ozbiljan način, počne brinuti o zaostavštini crnogorskih umjetnika.
Na ove i druge teme za Art govori Novica Jovović, čija je kolekcija Dadovih radova proteklih mjeseci imresionirala hiljade posjetilaca u galeriji CANU. Na početku, Jovović priča kako se otisnuo o kolekcionarske vode.
Jovović: Moje interesovanje za likovnu umjetnost datira još iz gimnazijskih dana. Čak sam tada pokušavao i nešto da crtam. Ali brzo sam uvidio da to ne može biti hobi, a pošto nijesam bio siguran u svoj likovni talenat i dar, a nijesam htio da dignem ruke od toga, okrenuo sam se istoriji umjetnosti. I već kao gimnazijalac, a kasnije i kao student, spoznao sam veličinu stvaralaštva većine najznačajnijih crnogorskih slikara. Time i Dada Đurića. Ne samo za Crnu Goru i Francusku, već i za čitavu Evropu i svijet, u drugoj polovini 20. vijeka. U to vrijeme sam bio mlad advokat i nisam mogao priuštiti Dadove ozbiljnije radove, tako da sam u toj prvoj deceniji, od kraja 80-ih do kraja 90-ih, sakupio samo par njegovih radova. Bili su to radovi na papiru, crteži grafike. Takođe, tada nijesam imao, niti sma mogao imati, bilo kakvu ideju oko pravljenja kolekcije Dadovih radova. Ja sam kao mlad čovjek volio da pratim likovnu umjetnost i da kupim par slika za neki moj prostor, stan, kancelariju... i ništa više od toga. Međutim, vremenom je ta moja zbirka raznih djela, ne samo slikarskih, već i iz drugih oblasti, primijenjene umjetnosti, arheologije, narasla i postavilo se pitanje smisla i daljeg pravca kreiranja te zbirke. Tada sam odlučio da svoje napore i sredstva usmjerim ka crnogorskoj likovnoj umjetnosti 20. vijeka i njenim najznačajnijim stvaraocima. I prvi od koga sam krenuo bio je Dado Đurić.
Zahvaljujući Dadu ali i Amaranti…
Jovović: Dada sam upoznao na Cetinjskom bijenalu 1991. godine. Ali na tome je ostalo, on se teško bilo kome otvarao. Zato sam ja kasnije mnogo bliži i sadržajniji kontakt imao sa Dadovom ćerkom Amarantom, koja se inače bavi promocijom i zaštitom autorskih prava svog oca. Ovaj kontakt mi je bio jako važan u kreiranju kolekcije, odabiru i potvrdi autentičnosti Dadovih radova. Ona mi je bila glavni konsultant, mogu reći, prilikom priprema i učešća na brojnim aukcijama širom svijeta. Takođe, važno je da istaknem u tom kontekstu i brojne kontakte koje sam ostvario s Dadovim kolegama u Parizu; jedan od njih je Zlatko Glamočak, s kojim je Dado sarađivao i koji je znatno pomogao u stvaranju zbirke. Onda sam imao brojne susrete i s njegovim galeristima, poznanicima... Sve to me još više usmjerilo ka Dadovom stvaralaštvu i ja sam posljednjih 15 godina intenzivno radio na pravljenju ove kolekcije koja sada ima oko 110 radova. Potrudio sam se i srećan sam što sam uspio da sakupim dvadesetak Dadovih radova iz tog najboljeg perioda njegovog stvaralaštva. U ostatku kolekciju su radovi koji potiču iz svih ostalih faza ali i svih formi kroz koje se izražavao. Gotovo da nema forme likovnog izraza koju Dado nije “odradio”. To je fascinantno i to ga u evropskim i svjetskim razmjerama čini velikim autorom i umjetnikom. Siguran sam da je ovo najozbiljnija privatna zbirka Dadovih radova. Njenu posebnu vrijednost čini to što je rađena po muzeološkim standardima.
Ispod mire đavoli vire…
Jovović: Kad su ga novinari ili kritičari pitali kako radi slike, da li prvo napravi skicu pa onda na osnovu toga radi sliku, on je odgovarao da nikad, kada započinje neku sliku, ne zna kako će ona na kraju ispasti, jer se stalno vraća, koriguje, dodaje, tako da jedna slika ima deset slika ispod sebe. Te njegove riječi potvrđuje upravo jedan rad koji imam u mojoj kolekciji, zove se “Kafe Tabak”. Prije 20 godina došao mi je u ruke plakat koji je najavljivao Dadovu izložbu na Kubi 1978. godine. I na tom plakatu je bila reprodukcija ove slike, “Kafe Tabak”. Toliko me opčinila da sam počeo intenzivno da pratim kada će se pojaviti na nekoj aukciji. I to se desilo prije par godina, pa sam je kupio. Slika je iz 1970. godine i kada je stigla u Podgoricu, konzervatori su odradili uobičajeni postupak restauracije i zaštite slike. I tada sam svojim očima vidio da slika ima dva potpisa, tako da se može gledati ili na zid postaviti i horizontalno i vertikalno, kako je inače izgledala na pomenutom plakatu iz 1978. za izložbu u Havani. A onda sam, skoro slučajno, gledajući snimak razgovora koji je 1973. bivši urednik TVCG Rajko Cerović napravio s Dadom u njegovom ateljeu, vidio i ovu sliku, “Kafe Tabak”, koja je zumirana tokom intervjua i bio sam zatečen kada sam vidio da slika stoji horizontalno, drugačije nego na plakatu. Što znači da je on nakon te 1973. radio na toj slici, da bi ona 1978. na pomenutom plakatu ispala malo drugačije. I to je potvrda ove njegove izjave da ispod jedne slike postoji bar deset varijanti iste...
Od Kordijea do Naona…
Jovović: I za likovne kritičare, a i iz ugla vrijednosti i cijene njegovih djela, smatra se da je najznačajniji period Dadovog stvaralaštva onaj koji je tekao od 1955. do 1965. godine. To je period kada je njegov galerista bio čuveni Danijel Kordije, u to vrijeme možda najveći francuski, evropski, pa i svjetski galerista. Bio je Jevrejin, intelektualac i strastveni kolekcionar; tvrdi se da je posjedovao najveću privatnu kolekciju slikarstva 20. vijeka. Kordije ga je vodio od 1957. do 1965, a dogovor je bio da mu Kordije obezbijedi sredstva za pristojan život i stvaralaštvo, a da on samo slika. Tada se Dado odselio iz Pariza i prešao u selo nadomak varošice Eruval, stotinak kilometara od pariske prijestonice. Kordije mu je, dakle, obezbijedio to što je Dadu jedino bilo važno – optimalne uslove za rad i stvaranje, a zauzvrat je dobijao sve Dadove radove. Kordije i Dado se poslovno razilaze 1965, ali će Kordije odigrati još jednom važnu ulogu za Dada – negdje sredinom 90-ih je poklonio Boburu više od 60 Dadovih radova.
"Pojma nemam, to je posao trgovca, moje je samo da slikam..."
Jovović: Da, da, tako je govorio Dado. Tada, sredinom 70-ih, njegove slike su se u Njujorku prodavale približno koliko i slike čuvenog Francisa Bejkona... Ako pričamo o današnjim cijenama Bejkona, nema slike koja vrijedi manje od par miliona... Najpoznatija Dadova slika “Zvjerinjak” ili, kako je neki nazivaju, “Farma”, poklon je Danijela Kordijea Boburu. A kad smo već kod toga, da dodam: Danijel Kordije je poklonio muzejima i galerijama Francuske preko hiljadu radova najvećih svjetskih autora, uključujući i Dada.
Ja se nikad nisam upoznao s Kordijeom jer je on već bio u dubokoj starosti kada sam ja počeo intenzivnije da pratim Dada. Ali postoji jedna veza, zašto je Kordije bio važan i za mene. Naime, osim ovih hiljadu radova koje je poklonio muzejima i galerijama Francuske, ostao je značajan broj i za njegovu Fondaciju koja je i danas aktivna. S vremena na vrijeme Fondacija prikuplja sredstva za svoje funkcionisanje i na način što daje na aukciju neke od radova iz svoje kolekcije. Tako je prije 10 godina iznijela na aukcijsku prodaju 20 radova i ja sam učestvovao na toj aukciji i kupio sam jedan rad, za mene jako značajan, koji prati predgovor za njegovu izložbu 1964. godine, koju je organizovao Kordije. Upravo poslije ove izložbe, Dado je postao zapažen na francuskoj likovnoj sceni. Kasnije sam kupio još pet Dadovih radova iz Kordijeove kolekcije. Ja sam imao sreću kao kolekcionar. Kada je još jedan veliki francuski galerista, Pjer Naon, zatvarao svoju galeriju „Pjer i Mari Naon“, i tada sam kupio tri značajna Dadova rada.
Dadova ćerka Amaranta je inače urednica u izdavačkoj djelatnosti Bobura, izuzetna je žena, intelektualka. Ona nije trgovac umjetninama, pa ni Dadovim djelima, već ekspert koji ocjenjuje autentičnost Dadovih djela.
Od prvog do posljednjeg. Ali ne i zadnjeg.
Jovović: Ako se ne sjećam tačnog datuma kada sam kupio Dadov prvi rad, za posljednji sam siguran – prije pet dana! Kupljen je na aukciji, u Parizu. To je jedna mapa grafika posvećena čuvenom francuskom biologu Bufonu, koji je imao veliki uticaj na Dada. Štampana je u 75 primjeraka i u njoj je 30 grafika. I to je zanimljivo – Dado je radio više tih mapa grafika koje su inspirisane poznatim ličnostima iz svijeta umjetnosti i nauke. Ja imam i jednu mapu posvećenu Kafki. Kada ću prestati da licitiram!? Ne znam. To je strast... Zaraza. Neko skuplja mrave, neko leptire, neko se nađe u kocki, neko u alkoholu... To je opsjednutost... I to teško prolazi.
Košćele, ljepota i smrt…
Jovović: Ja sam Dada upoznao kroz njegovo stvaralaštvo i njegove intervjue, mnogo više nego kroz lični kontakt. Neke njegove filozofske misli pogađaju u centar, razotkrivaju smisao postojanja; one u mnogome objašnjavaju i njegovo stvaralaštvo. Recimo, u jednom intervjuu je pričao kako je kao dječak, desetak godina je možda imao, došao u Košćele, selo iznad Rijeke Crnojevića. I kaže da se odatle pruža najljepši pogled na svijetu. Ja mislim da je ta plava boja, koja je dominantna u jednoj fazi njegovog stvaralaštva, upravo došla odatle... iz Košćela, od tog pogleda. A onda sljedeća scena koju on evocira u tom intervjuu, opet vezana za Košćele. Negdje krajem 1943., kad su Talijani krenuli da se povlače, on je opet bio u tom kraju, malo ispod tog vidikovca odakle se pruža nevjerovatan pogled, i tu je naišao na dva uginula ili ubijena konja. Tijela su bila u fazi raspada, širio se nesnosan, neprijatan miris. Taj stravičan prizor smrti, ali i ona ljepota pogleda, to je nešto što je kasnije obilježilo njegovo djelo – to miješanje ljepote i smrti. Sve je to, naravno, on pretočio u osoben i neponovljiv rukopis, stil, koji ga i čini velikim umjetnikom. To ne znači da nije imao neke svoje omiljene slikare i autore, čija su ga djela posebno dojmila i koja su možda na neki način i uticala na njegov rad. To je normalan proces razvoja svakog autora. Jedan od tih velikih autora bio je i Dalí, s kojim se Dado sreo negdje 70-ih. Ostala je anegdota da je Dalí, inače poznati ekscentrik i hvalisavac, koji je stalno isticao kako je najveći slikar na svijetu, nakon tog druženja s Dadom i upoznavanja s njegovim djelom, rekao: „Ja sam najveći na svijetu, a odmah iza mene je jedan ludi Crnogorac, Dado Đurić.“ U svojoj kolekciji imam jednu sliku u kojoj prepoznajem obrise lika Dalíja, što je po meni dokaz te njihove veze.
Iz grmena velikoga…
Jovović: A zašto Dado nije dosegao slavu Dalíja? Znate onu Njegoševu: „Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije“... Upravo zbog toga. Velike kulture i ozbiljne države mnogo lakše promovišu najveće umjetnike i stvaraoce. Država Crna Gora do danas, mogu reći, nikad nije strateški i na dug rok stala iza stvaralaštva Dada Đurića. Na žalost. Za ovih 15–16 godina od njegove smrti nijedna državna institucija, nijedan muzej, nisu otkupili nijedan njegov rad. To je tužno. Zato sam došao na ideju legata kako bih učinio dostupnim Dadovo djelo najširoj publici u Crnoj Gori, zemlji njegovog rođenja i zemlji koju je odabrao za vječni počinak.
"Hladnoća je dobra za slikanje. Toplota usporava pokret, takođe uspavljuje duh"
Jovović: Tako je u jednom intervju Snežani Lekić na RTCG objašnjavao zašto mu je u ateljeu neprijatno hladno. I Dostojevski je negdje zapisao da je “zadovoljeni duh umrtvljeni duh“, ja mislim da je ta hladnoća bila posljedica i njegovog asketskog načina života. Prezirao je svaku vrstu komfora. Ja sam bio par puta u Eruvalu. Tu sam upoznao jednog od sinova, Malkolma; on je fizičar. Dadova supruga je inače bila Kubanka, Hesa, koju je sreo i zavolio u Njujorku. Ona je iz prethodnog braka imala dva sina, a s Dadom je dobila još četvoro djece, od kojih je jedno umrlo odmah nakon porođaja. Ostale su dvije ćerke, Janica i Amaranta, i sin Malkolm, koga sam pomenuo. Janica ima sina i vrlo skromno živi u Parizu. Jedan od usvojenih sinova bio je Domingo; radio je kao profesionalni fotograf i brojne fotografije su odslikale atmosferu u kojoj je Dado stvarao. Nakon što je prije tri godine Domingo umro, njegova sestra Amaranta je početkom prošle godine objavila monografiju Domingovih radova, a potom je organizovala i izložbu u Parizu na tu temu. Ja sam, u sklopu Dadove izložbe u Galeriji CANU, kao propratni događaj, uspio da s galerijom F64 prikažem i dio te izložbe Domingovih fotografija posvećenih Dadu. Naslov objašnjava njen sadržaj: „U orbiti Eruvala“. One upravo to pokazuju – atmosferu u kojoj je živio Dado, ali i njegova žena i djeca. I tu se takođe vidi da je Dadu lični komfor, ali i komfor porodice, bio nevažan. Njemu je na prvom mjestu bilo stvaralaštvo. To je i opredijelilo njegov odnos prema novcu, vrijednosti njegovih slika, crteža, skulptura. On je dosta toga poklanjao. Onda, u dogovorima s galeristima, nije finansijski tražio ništa više od sume novca dovoljne da mu familija preživi, a da on ima sve što mu je od boja, platna i ostalog materijala potrebno za rad.
Kada država nema sluha
Jovović: Najveći iznos koji je neka Dadova slika dostigla na aukcijama za koje ja znam jeste 220–230 hiljada eura. Ona je prodata na aukciji prošle godine i to kolekcionaru iz Beograda. Ja sam takođe licitirao za tu sliku, ali nažalost nisam imao novca da na kraju pobijedim, iako sam dugo bio u trci i išao do visoke cijene. Pošto sam znao da je ta aukcija važna jer će biti izloženo značajno djelo Dada Đurića, a pošto sam strahovao da lično neću moći da „ispratim“ cijenu, ja sam uoči aukcije pričao s dvoje važnih ljudi iz države, crnogorske kulture, i sugerisao im da bi bilo jako dobro i važno da se neki od državnih muzeja pojavi na aukciji i otkupi to Dadovo djelo. Jedan odgovor je bio da oni sada grade Muzej savremene umjetnosti, pa nemaju vremena da se bave time, a drugi odgovor je bio da institucija koju vodi nema novca da se uključi, a u kratkom roku koji je stajao do aukcije ne može obezbijediti ta sredstva. I bilo je tom zvaničniku jako žao jer shvata značaj tog Dadovog djela. Onda sam predlagao i dvojici crnogorskih biznismena, koji imaju dobre kolekcije. Jedan mi je rekao: „Kakav Dado, to ne valja ništa, ja imam Lubardu, imam Milunovića...“
To je isto zanimljiva tema – koliko falsifikata kruži na tom tržištu umjetničkih djela. Ja mislim da je više od polovine radova koji su prodati u posljednjih 20-ak godina, i to radova uglavnom značajnih slikara, da su to u stvari falsifikati. Ljudi koji imaju novca, a ne znaju puno o umjetnosti, najčešće kupuju falsifikate.
Ko je veći, Dado ili Lubarda?
Jovović: Nezahvalno je baviti se tom temom i odgovarati... Za mene je mnogo važnije da se sve ono što su ponijeli u sebi iz Crne Gore našlo kasnije u njihovim slikama. Najznačajnije Lubardine slike nose motive iz Crne Gore i inspirisane su Crnom Gorom. A i Dado isto kaže: „Sve mi je iz Crne Gore. Ja bez Crne Gore ne mogu, a s njom mi je teško”. A što je razlika između Lubarde i Dada? Iza Lubarde je stala država, jedna velika i ozbiljna država kakva je bila SFRJ; on je živio i stvarao u glavnom gradu i tada je država znala da prepozna velikog umjetnika i da ga podrži na svaki način. Međutim, nakon što je Lubarda umro sredinom 70-ih, ubrzo počinje da se urušava i ta velika Jugoslavija. On nije imao porod, i sa te strane nije bilo nikog da se ozbiljno pozabavi zaostavštinom velikog slikara. Onda počinje rat i raspad SFRJ, i u novim državama i kod novih institucija slabi interesovanje za likovna dešavanja i stvaraoce iz „prošlog života“. Tako da je Lubarda, odnosno njegovo djelo, ostalo da živi u knjigama i monografijama. Nema ga u svjetskim muzejima, a od legata koji je zavještao gradu Beogradu kažu da je „preživjelo“ svega 20 odsto radova. S druge strane, iza Dada nije stao niko. Otišao je u Pariz i s Monmartra počeo da gradi ime. Zato bih zaključio: ako se značaj jednog umjetnika mjeri brojem izložbi u renomiranim galerijama širom svijeta, brojem radova koji se čuvaju u najpoznatijim muzejima po svijetu, ako se veličina jednog umjetnika mjeri značajem novina i kritičara koji su pisali o njemu, kao i značajem galerista koji su zastupali umjetnika i njegov rad – onda je vrlo lako zaključiti da je Dado Đurić najveći, ne samo crnogorski, već i južnoslovenski slikar i umjetnik. Niko se ne može mjeriti s njim.
Koliki je Dadov ukupni opus…
Jovović: Teško je to precizno reći. Vjerovatno pretpostavljate da on nije bio čovjek koji je vodio evidenciju o tome. Njega je prevashodno zanimalo da stvara. Na osnovu nekih istraživanja i onog što se nakon njegove smrti počelo pojavljivati na aukcijama širom svijeta, procjena je da je ukupan broj radova koji su prodati oko 1.700. Nisu to sve remek-djela; ima tu i nekih običnih stvari, vrijednih po par stotina eura, grafika rađenih u velikom tiražu, pa sve do velikih djela koja se prodaju po više stotina hiljada. A koja je za mene najbolja slika Dada Đurića iz kolekcije koju posjedujem? Svakako je to “Groblje na Monmartru”! Genijalna slika... Remek-djelo njegovog stvaralaštva iz te najbolje faze, iz 70-ih godina prošlog vijeka. A zašto? Zato što na nevjerovatan način pokazuje kako se tretira svjetlost na slikarskom platnu. Na njoj pokazuje i kako se vlada slikarskim platnom kod tako velikih formata, metarskih, dva puta tri. Veliko platno ne mora, naravno, podrazumijevati veliku sliku, ali “Groblje na Monmartru” to jeste. Kao što u Dadovom opusu ima dosta radova malog formata koji su takođe genijalni i zauzimaju važno mjesto u njegovom opusu.
O legatu…
Jovović: Ideja legata rodila se prije desetak godina, kada sam već duboko zakoračio u istraživanje i sakupljanje umjetnina, najviše Dadovih radova ubjedljivo, ali i ostalih crnogorskih stvaralaca. Na to je uticala i moja spoznaja razlike između muzejskih i kolekcionarskih formata. Tako da sam već tada, kao mladi kolekcionar i ljubitelj likovne umjetnosti, počeo da odvajam na jednu stranu muzejske eksponate, koji jednog dana treba da budu dio tog legata, a na drugu stranu sam stavljao radove za moju privatnu kolekciju. Takođe, vrlo brzo sam shvatio da u stanu u kojem sam živio nema prostora za velike formate i da oni traže neki drugi, institucionalni prostor. Kada se počeo gomilati broj Dadovih radova, među kojima je bilo dosta i velikih formata, počeo sam da razmišljam o tome da li to treba da ostavim svojoj djeci ili da poklonim svom narodu i da ovu kolekciju učinim javno dostupnom. Dakle, ja ću ponuditi mom gradu i državi da zajednički napravimo legat, gdje bih ja poklonio moju kolekciju, za šta bi se obezbijedio prostor i osmislio način funkcionisanja te institucije kako bi ona bila održiva. Jer ta institucija ne treba da se bavi samo Dadovim djelom, već i brojnim drugim aktivnostima: od izlagačke do izdavačke, od organizovanja stručnih istraživanja i simpozijuma do međunarodne saradnje i razmjene iskustava i znanja. Imamo takvih iskustava u regionu. Recimo, postoji jedan značajan srpski vajar, Nikola Koka Janković, iz Kragujevca, koji je zavještao svoj cjelokupan rad svom gradu. Grad je uložio više miliona, podigao adekvatnu zgradu i smjestio sve zavještane radove, i sve to za jednog značajnog srpskog skulptora, poznatog predavača na univerzitetu, ali ni približno referentnog umjetnika kao što je Dado Đurić. Uz to, Kragujevac, iako je približne veličine kao i Podgorica, ipak nije glavni grad države. Ali su gradske vlasti, vjerovatno uz pomoć države, imale sluha da prepoznaju značaj umjetnika i da obezbijede prostor za smještaj Jankovićevih djela, ali i za život te institucije pod imenom Nikole Koke Jankovića. Mene uopšte ne zanima niti tražim da se ovaj legat zove „Legat Novice Jovovića“, ali me zanima da moja fondacija, koju sam napravio za ovu svrhu, bude ravnopravan partner sa gradom u realizaciji ideje i projekta legata.
Čeka se Godo…
Jovović: Tačno je da je izložba koja je otvorena prije par mjeseci u galeriji CANU izazvala veliko interesovanje i da je velikih broj poklonika likovne umjetnosti prvi put shvatio velilčinu Dadovog genija baš preko te izložbe. Pitate me, da li se neko od državnih ili opštinskih čelnika takođe javio, da podijeli utiske i pita kako država možda može da se uključi!? Nije… Ali ne smeta mi to. Vjerujem da ćemo organizovati sastanke i da će vlast i poslenici kulture ovu moju ponudu shvatiti ozbiljno i da ćemo naći načina da osmislimo legat kao instituciju koja je potrebna državi Crnoj Gori. Ja želim da moja koleekcija živi na način što će biti javno dostupna svim građanima Podgorice, Crne Gore, regiona i svijeta, svima koji žive ovdje i koji posjećuju Podgoricu. Fondacija Luča Art i njen rad može biti putokaz kako da napravimo kuću legata, čime bi podstakli i ostale vlasnike ozbiljnih kolekcija da i oni doniraju djela toj instituciji i time ih učine javnim dobrom. Ja sam, dakle, otvoren za svaku varijantu, samo da se dođe do kvalitetnog rješenja. Inače, da dodam da je izložba i saradnja s CANU imala efekta i u tom pogledu – dogovorili smo, zajednički s Ministarstvom kulture, izdavanje monografije Dada Đurića, u kojoj bi bili objedinjeni najznačajniji njegovi radovi koji se nalaze u Crnoj Gori, bilo da su u posjedu države ili privatnih kolekcionara. Uz to će se naći i najznačajniji prikazi likovnih kritičara i autora iz Crne Gore, kao i dio Dadovih intervjua i javnih obraćanja posvećenih Crnoj Gori. Računam da će do jeseni izaći i ta monografija. Za ovaj projekat imamo ozbiljnu podršku od ministrice kulture Tamare Vujović.
Nadam se da će i to otvoriti prostor i animirati nadležne. Bez participacije i angažmana države od realizacije ove ideje neće biti ništa. Mislim da je suština da se sjedne, napravi ozbiljan projekat, gdje se zna svaki detalj, šta ko treba da radi i obezbijedi, i onda sam siguran da se lako ideja legata može pretvoriti u stvarnost. Podsjećam da je izložbu u Galeriji CANU otvorio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović i tom prilikom ponudio pomoć vezano za moju ideju da zbirku učinim javno dostupnom. Međutim, realizacija je nemoguće bez podrške izvršne vlasti, prije svega grada Podgorice, gdje legat treba da bude uspostavljen.
Bonus video:
