Nenadmašna Brehtova fraza prema kojoj je biti moralan stvar luksuza, danas zadobija svoju punu aktuelizaciju, jer se, zbilja, ne može u agoničnom spektaklu golotinje (koja, pritom, nema ništa od visokostilizovanog vokabulara kojim se golotinji ‘primiče’ u pisanju Đ. Agamben) više povikati - Car je go - niti, ništa manje, u dovrhunjenoj korupciji koja zahvata i politički evropski establišment, uprijeti prstom i reći - Drž’te lopova! Tim prije, reklo bi se kako - etika ostaje u zoni navođenja primjera iz prošlosti.
Primjetivši da krajnji nesklad koji se javlja između snaga i odnosa generiše kapitalizam, doista je dosta toga pojašnjeno; nema, dakle, više niti je može biti, bez one proizvodnje koju predvodi globalna sila na tržištu, u čijem je znaku većina stvari: visoka i jeftina tehnologija, kopije uvjerljivije od originala (kao u filmu Vertigo, s tom razlikom što je tamo orginal uklet), proizvodi namjenjeni jednokratnoj upotrebi, međutim, i investitori za gigantske infrastrukturne projekte kao i njihovi izvođači i radna snaga, sve je to sada dominantno predvođeno Kinom, koja je, istinu govoreći, do temelja uzdrmala svjetsku ekonomiju.
Stoga, narastajuća nejednakost jeste novi vid usavršavanja tehnike usredsređene na ‘upravljačko društvo.’ Postoji pojeftinjenja, migrantska i nomadska, milionska nezavedena i ‘siva’ radna snaga iza koje više ne stoji nikakav (mada prokazan) sindikat niti država, i koja se raspršuje duž svijeta, i oni koji uživaju u proizvedenom višku radu. Utoliko prije, kada se kapitalizam u analizi rasvjetljava kao čista protivrječenost, nekonzistentnost, kao napredak koji sâm svoj opstanak dovodi u pitanje itd, tome samo valja dodati da to jeste jedina njegova logika.
Poslodavac upotrebljava omiljeni Frojdov vic, što je, zbilja, udžbenički primjer nekonzistentnog niza: 1) nikada od tebe nisam rentirao radnika, 2) u trenutku kad sam ti vratio rentiranog radnika nije bio fizički povrijeđen, 3) rentirani radnik na crno bio je sve vrijeme fizički povrijeđen.
Zar za ovom, dakle, nepodnošljivo bezobraznom tehnikom koja iznova zapada u bezizlaznu situaciju, danas jednako ne poteže do krajnosti na svim nivoima kompromitovana politika?
Naime, pošto se uhvati u svim nepočinstvima (afera Votergejt u poređenju sa aktuelnim aferama jeste lirika), obavezno automatski posegne za - etičkim propovijedima, za nepodnošljivom relativizacijom vlastitih ‘skretanja’, dok se javno mnjenje vazda opredeljuje za jednu od strana, ideološki ‘kupujući’ narativ kojim još jedino može opravdati apriorno pogrešan izbor za kojim iznova poseže.
S druge strane, kapitalizam je takođe svojevrsna ucjena, jer, što više upada/zapada u krizu, to istovremeno znači da se sve raspoložive snage moraju staviti na raspolaganje kako bi ga izvukle. Nakon epidemije covid-19, gotovo da je sasvim očekivano ovo raspirivanje ratova, ova preraspodjela teritorija i moći, u osvit kraja globalizacije koja je od pada Zida pretrajavala do ovih vremena koja se raspoznaju po raspuštanju svake metafore o moći, ne bi li se direktno primjenjivala, ništa manje slijedeći nesrazmjernost između snaga u odnosima, što se očigledno pokazuje u pojasu Gaze gdje je na djeluju istrebljenje Palestinaca, kao i u slučaju ‘denacifikacije’ Ukrajine.
Dakle: umjesto očekivanog urazumljivanja isuviše razularenog kapitalizma, liberalna demokratija ne samo da je šurovala sa njim, već mu je davala - demokratsku formu, odstranjujući sve oblike fašizma koji se ukrivaju u njemu. Međutim, trenutak otkrivanja dogodio se pošto je SAD iznutra uzdrmana krizom morala po drugi put promijeniti vlast, predati je republikancima, na čelu sa Trampom čija je desna ruka, Ilon Mask, napustio administraciju ispraćen pričom da je sve vrijeme dok je donosio odluke, bio, žargonski rečeno, jako ‘odrađen’.
Ukoliko, prema tome, izbor počiva na - liberalnoj-demokratiji ili etičko religioznom, tradicionalističkom, tvrdokornom fundamentalizmu, da li to znači da nam tek i samo preostaje opcija koju jedan konzervativno lijevi filozof naziva ‘liberalni fundamentalizam?’ Ako je tome doista tako, onda liberalizam u ruhu demokratije ni najmanje ne preza za upotrebom fundamentalističkih metoda u borbi protiv samog fundamentalizma, svugdje gdje zakazuje, inače, i ne baš tako učinkovita emancipacija na koju se svi pozivaju. Budući da, proporcijalno rastu emancipatorskih projekta, raste nasilje i netolerancija, rasizam, seksizam, i tako dalje. Što možda ukazuje da je najdublja mržnja upravo ona prema samoj emancipaciji kao takvoj!
Istina unosi razdor
Film Phone Booth (2002), pokazuje da se samo pod neizdržljivim pritiskom, koji dolazi od, dakle, primjene nasilja koje podrazumjeva ili ne isključuje i psihičko maltretiranje (otkriti istinu o sebi pred cijelom javnošću, ili umrijeti), može iskamčiti istina, sve suprotno od toga, samo je lažira, tako da je javnost dokraja obilježena onim što će Fuko staviti kao podnaslov jednog teksta ‘Ja lažem, ja govorim’.
Pošto po strani, začas, stavimo političko opredeljenje, vladajuću ili ideologiju u progonu, nadalje, univerzalne vrijednosti koje obično prolijeva lijepa duša zastupa, u svemu, opet, prepoznajući fašizam protiv kojeg se (kao) bezinteresno bori, šta ostaje? Diskurs koji pristaje, ničeanski rečeno, ‘niskom svetu’ i/ili vulgusu, budući da, kada se ‘advokatiše’ i za uzvišene ideale, ne izostaje rječnik vašara, prljavih strasti, jedan govor natisnut mržnjom prema Drugom. Otud, nije tek tako rečeno da je politika isuviše ozbiljna stvar da bi se prepustila samo političarima, majstorima da destruišu dignitet javnog prostora, što za posljedicu ima sporo umiranje vrijednosti i narastanje svih oblika nasilnosti.
Odveć je poznato da kapitalizam fukncioniše tako što dehumanizovanu eksploataciju koju vrši daleko od očiju javnosti (uspon industrijalizacije sa sobom je donio realnost u kojoj je najmlađi radnik imao svega 7 godina, što znači da je morao raditi otprilike 14 sati), s druge strane praktikuje predstavljati kao istinski oblik milosrđa, filantropiju koja se ne da kritikovati, tako, na primjer, Bil Gejts svom enormnom bogatstvu pridodaje smisao humanitarno pomažući zemlje Trećeg svijeta, koje su, ne smetnimo s uma, prethodno sistematski dovedene u situaciju potpune zavisnosti od Prvog svijeta, koji i dalje vrši neokončivu kolonizaciju. Tako, kad se političaru tipa Tramp da apsolutna moć, on sa njom počne da raspolaže poput kakvog - modernog monarha, nikog ne pitajući da li je za podizanje zidova, progon doseljenika, najzad, da li je za zabranu da studenti iz inostranstva kao oduvijek pohađaju Harvard.
Renata Salecl ima izvanredan naslov koji glasi Tiranija izbora, i kojim nam itekako jeste od pomoći prilikom pokušaja da rastumačimo postmodernističku poziciju u kojoj smo stalno pritisnuti da napravimo tzv. “slobodan” izbor, da, dakle, dajući nekoj opciji ili naprosto ideji povjerenje, u stvari, legalizujemo kriminal, korupciju, nepotizam, ili, sve oblike danas gotovo u svemu prisutnog antisemitizma.
Tako, po ko zna koji put uviđajući da je naše iskustvo uvijek već poraz, pitamo se: da li je samo progon i mržnja mogući odnos spram Drugog, da li smo samo mi moralni i etični?
Bonus video:
