(Martin Puchner: Pisani svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2024, prevela Snježana Husić; Martin Puchner: Kultura, nova svjetska povijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025, preveo Vedran Pavlić)
Vrijednu produkciji agilne izdavačke kuće Ljevak iz Zagreba u kratkom roku obogatila su dva izdanja koja će zainteresovati i najprobirljivije zaljubljenike u humanistiku i umjetnost, a posebno one koji vjeruju u moć priče i teksta.
Ko je autor knjiga ovako zvučnih naslova? Martin Pukner je profesor engleske i komparativne književnosti na Harvardu. Autor je nagrađivanih knjiga iz oblasti filozofije i umjetnosti, a njegova antologija svjetske književnosti u šest tomova Norton Anthology of World Literature, kao i otvoreni kolegijum na daljinu Harvard X MOOC, predstavili su studentima širom svijeta četiri hiljade godina književnosti. Nedavno je bio gost Zagreb book festivala.
Zanimljiva je hronologija nastanka Puknerovih knjiga koje predstavljamo. Prvo je u Americi 2017. objavljena knjiga Pisani svjet - kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju, pa je sedam godina nakon nje štampana Kultura - nova svjetska povijest. Lako je povjerovati kako je logika istraživačkog, stvaralačkog uma, naučna radoznalost, ali i širina građe korišćene za prvu knjigu rađala ideju za ovu drugu. Nije slučajno da je proučavanje tako obilne literature koja je bila potrebna da bi se napravila kartografija pisanog teksta, ali i brojna putovanja koja je preduzeo od Bejruta do Pekinga, od Džaipura do Arktičkog kruga, pa razgovari s arheolozima, prevodiocima, piscima - otvarala polje za proučavanje kulture koja nije samo resurs pojedine zajednice, nego je i bogatstvo posuđenih formi i ideja koje pojedincima pomažu da svoje iskustvo artikulišu na nove načine. Pukner je obišao mjesta u kojima su književna djela nastajala, gdje su nestajala, gdje su ponovo otkrivana i vraćena u život, i na taj način se istraživanje proširilo na priču o kulturnoj istoriji čovječanstva u drugoj njegovoj knjizi.
Od Gilgameša do Harija Potera
Fenomen pisanja kao ključnog simboličkog sredstva za kreiranje i trajnost društvenih vrijednosti, alatke za strukturiranje čovjekovog kako misaonog tako i osjećajnog života, često je bio predmet studija tokom istorije čovječanstva. No, ono što knjigu Pisani svjet odvaja od obilja sličnih na temu istorije književnosti jeste u tome što je autor, da bi predstavio šesnaest temeljnih tekstova, postao, što mu je urednica sugerisala, aktivni glas teksta, ne hladni hroničar, već uzbudljivi pripovjedač - skoro viteški lik knjige. Martin Pukner je unio sebe u priču uzbudljivo pripovijedajući o pripovijedanju. U toj knjizi nema naučne hladnoće i distance. Pisani svijet je putovanje, prava pustolovina, kroz 4.000 godina pisane književnosti od Gilgameša do Harija Potera.
Zamislite da treba da predstavite istoriju svjetske književnosti preko šesnaest izabranih tekstova! Laici, a pogotovu akademici oblikovani na eurocentričnom kanonu, uhvatili bi se za glavu. Svjetska književnost toliko je vremenski i tematski raznolika da je za Puknerov poduhvat ključan bio dobar koncept. Izbor je morao biti veoma promišljen, utemeljen, jer je proces tekao i neizostavnim izostavljanjem. Autor pokazuje kako je cijela naša civilizacija izrasla na temelju odabranih tekstova. No, nastanak, a kasnije život temeljnih tekstova, često prate lične žrtve i izloženosti, nesigurnosti, nadziranja i kontrole, cenzure i zabrane, pa ratovi i monopoli, ucjene, ali i istrajnost.
Pravu invaziju na radoznalog čitaoca dao je Pukner u uvodu knjige preko zanimljivo ispričane epizode o astronautima sa leta Apola 8 krajem 1968. Misija im nije bila da slete na Mjesec, nego da ga opserviraju, da eventualno pronađu povoljno mjesto za spuštanje budućih misija i da se vrate sa fotografijama i snimcima koje će stručnjaci proučavati. Iz kontrole leta su im sugerisali da što podrobnije, pjesnički, opišu ono što vide. Astronautska obuka ih nije pripremala za pjesničke zadatke, ali je, između ostalog, ostalo zapisano i ovo: “To je nepregledno, samotno, jalovo bivanje, ili prostranstvo ničega”. Pukner ovaj zapis astronauta komentariše: “kao da je došao iz Latinske četvrti, gdje je čitao Žan-Pol Sartra”. (Iskričavost, humor i ironija važan su segment ove knjige.) A onda je 500 miliona ljudi na Zemlji, najbrojnija publika u istoriji svijeta, čula astronaute kako naizmjenično čitaju odlomke iz Biblije. Primjer trojice astronauta podsjeća na to, kako kaže autor, da važni junaci u istoriji knjižvnosti nijesu nužno profesionalni pisci. Od mesopotamskih računovođa i nepismenih španskih vojnika do advokata u srednjovjekovnom Bagdadu, neočekivan je popis onih koji su doprinosili da se lanac pismenosti održi. Zašto je izabrana baš Biblija? Izbor se može tumačiti i hladnoratovskom atmosferom tih godina. Konkurencija se nije sjetila da bi Gagarin u vasionu mogao ponijeti Manifest komunističke partije. No, Pukner nije zaboravio tu “čudesno zapaljivu” knjižicu od svega dvadeset i tri stranice Marksa i Engelsa iz 1848. Dvanaesto od šenaest poglavlja knige nosi naslov Marks, Engels, Lenjin, Mao: Čitatelji Komunističkog manifesta, ujedinite se! Dakle, jedan je od izabranih šesnaest tekstova.
Četiri faze nastanka pisanog teksta
Kad je ovakvim uvodom uspostavio jasan okvir, pedantni i uporni proučavalac, svjetski putnik i tragalac, opisuje početke ljudske pismenosti, putujući za tragovima tih pradokumenata, dolazeći pri tome do novih znanja i spoznaja. Posebno ističemo da Pukner ne robuje ranijim vrednovanjima, već smjelo, inventivno ide svojim putem tumačenja poznatih, ali i novih činjenica.
Kako se sintetizovalo ovo dijahronijski, ali i sinhronijski rašireno istraživanje, Pukner smjelo označava četiri faze nastanka pisanog teksta - prvom su dominirale male grupe pisara koji su prvi savladali rana, zahtjevna pisma i, samim tim, imali su nadzor nad tekstovima koje su zapisali od usmenih pripovjedača, poput Epa o Gilgamešu, hebrejske Biblije i Homerovih epova. Drugu fazu obilježili su harizmatični učitelji Buda, Sokrat, Isus, pa ju je autor nazvao književnost učitelja. Inovacije koje su olakšavale pristup pismu u trećoj fazi rađaju autore u današnjem smislu, one koji su imali smjele ideje i koji su bježali od oponašanja temeljnih tekstova, poput autorke Murasaki u Japanu i Servantesa u Španiji. Čatvrtu fazu, kada je već bila raširena upotreba papira i štampe, karakteriše masovno opismenjavanje, nastanak glasila, proglasa, manifesta. “Svijet je to u kojem očekujemo da se religije temelje na knjigama, a nacije na tekstovima, svijet u kojem rutinski razgovaramo s glasovima iz prošlosti i zamišljamo da se obraćamo i čitateljima u budućnosti”.
Pukner uvodi zanimljiv pojam tekstualnog fundamentalizma koji počiva na dvjema protivurječnim pretpostavkama - svijesti da su tekstovi nepromjenljivi i postojani i priznanja da tekstove treba interpretirati, ali da autoritet treba ograničiti na ekskluzivni broj ljudi koji imaju pravo da ih tumače. Autor ukazuje na raširenost ovog fenomena gotovo u svim pisanim kulturama. Srećom, dostupnost tekstova od štampanog doba dopušta čitaocima novih naraštaja da ih prisvoje, njegujući sopstveni doživljaj i ideju o pročitanom.
Zanimljivo je poglavlje o prvom velikom romanu u svjetskoj istoriji Pripovijest o Gendžiju, “Još se sjećam kako sam se iznenadio kad sam doznao da je prvi veliki roman svjetske književnosti napisala japanska dvorska dama oko 1000. godine naše ere... zamršeno pripovjedno tkanje velike elegancije i dubine”. Čak ne znamo ni pravo ime autorke - poznata je po imenu svoje junakinje Murasaki. Autorka se koristila okvirom koji se širi, tako da je naposljetku to djelo postalo obimom dvaput duže od, recimo, Don Kihota. Još jedan paradoks pisanog svijeta - diskriminacija žena u ondašnjem Japanu dovodila ih je u situacije da u pisanje lakše uvode promjene nego što je to bio slučaj sa povlašćenim muškarcima koji su se slijepo držali tradicije i kineskog pisma. Ovaj japanski roman preveden je na engleski jezik tek u dvadesetom vijeku, gotovo hiljadu godina nakon što je napisan. I nije samo po ovom romanu (nažalost kasno) postala poznata ova japanska umjetnica. Pisala je i dnevničku prozu i nije bila usamljena u tom poslu. Pored njenih dnevničkih zapisa, tu su iskreni i veoma slobodno pisani dnevnici japanske autorke Sei Šonagon, naslovljeni Zapisci pod uzglavljem.
U knjizi Pisani svijet posebno je uzbudljivo poglavlje Ahmatova i Solženjicin: pisanjem protiv sovjetske države. Bez pismenosti kao mehanizma prenosa informacija preko granica vremena i prostora, sposobnost ljudske misli da se samonadograđuje bila bi uslovljenama granicama pamćenja, kao što je to bio slučaj u usmenoj eri čovječanstva. No, oslanjanje na pamćenje može sačuvati književno djelo i u dvadesetom vijeku. Još od kada je Martin Luter dokazao šta se sve može pomoću štampe, vlasti su nadzirale izdavače i autore. Ana Ahmatova, slavna ruska pjesnikinja, nikada se nije bavila političkim aktivnostima, ali je njen dosije u Staljinovo vrijeme narastao na devetsto stranica. Do tog saznanja pjesnikinja je pisala pjesme na uobičajeni način, rukom, zatim bi ih čitala naglas, da oslušne eufoniju, opet čitko prepisala i kada bi sakupila ciklus, poslala bi ga izdavaču. Sovjetski Savez je bio totalitarna država sa živim interesovanjem za poeziju. “Ispostavilo se”, navodi Pukner, “da je od države ravnodušne na pjesništvo još gora država opsjednuta njime”. I Ahmatova je svoju poemu držala na sigurnom, u sopstvenoj memoriji. No, postajala je svjesna da će to djelo preživjeti samo ako ona preživi. Trebalo je poemu podijeliti sa drugima koji su je mogli nositi u mislima. I Ahmatova je pozvala najprisnije prijateljice, kao što je to učinila dvije hiljade godina prije nje Sapfa, i iščitavala im stihove sve dok bi ih one upamtile. No njene prijateljice nijesu bile usmeni pjevači kojima su bile dozvoljene improvizacije, “one su bile papir na kojem je Ahmatova pisala i prepravljala svoje najvažnije djelo”. Naravno, ironija položaja nije promakla Ahmatovoj, pa je svoju situaciju nazvala “predgutemberskom”.
Od Platona do “Matriksa”
Izabrali smo samo nekoliko sjajnih Puknerovih priča o pisanom svijetu. Naravno, dotakao se on i elektronskih formata i savremenih načina pisanja i čitanja. No, ovaj iskusni naučnik iznosi istinu da je najvažnija lekcija iz istorije književnosti - jedino jemstvo opstanka “neprekinuta upotreba: tekst treba ostati dovoljno relevantan da ga nove generacije prevode, prepisuju, transkodiraju i čitaju, kako bi se očuvao u vremenu. Budućnost književnosti osiguraće obrazovanje, a ne tehnologija”.
I u drugoj knjizi Kultura, nova svjetska povijest Pukner putuje iz jedne istorijske epizode u drugu, pružajući čitaocima predstavu o isprepletanosti udaljenih vremena i spoznaja da se ljudsko znanje i napredak nikada ne odvijaju uzlazno, već su dio kružnog razvoja koji se neprekidno obnavlja i nadahnjuje prošlim, podsjećajući čitaoce da je riječ revolucija izvorno značila povratak.
Pukner ne piše “odu velikim knjigama” (na to smo već navikli u desetinama knjiga koje prate kulturu od prvih pećinskih crteža do danas), niti “odbranu zapadnog kanona”. Češće je riječ o rubnoj, alternativnoj, manje poznatoj zoni u kojoj se autor sjajno snalazi. Koncept knjige je, kako ističe autor u predgovoru Kako djeluje kultura, “neuredniji, ali mislim zanimljiviji: riječ je o udaljenim utjecajima povezanima kontaktima; o inovacijama koje pokreću razlomljene tradicije spojene od nađenih krhotina”. Čovjek stvara kulturu, no može li se ona posjedovati? Pukner u prvi plan stavlja miješanje, dijeljenje, različitost u prosuđivanju. Dodiri naroda, susreti kontinenata, vremenski skokovi podsticali su umjetničke inovacije, za razliku od kulturnog purizma i grčevite kontrole nad kulturnim sadržajima. Interakcija među kulturama često se odvija i posredstvom ratova i invazija, trgovine i putovanja, što rezultira stvaranjem novih kulturnih oblika. Dakle, i u ovoj knjizi autor nam nudi “međuigru između pohranjivanja, gubitaka i ponovnih pronalazaka” vajarstva, slikarstva, muzike, rituala i za njega najmoćnijeg sredstva - pisanja.
Knjiga ima petnaest poglavlja, najčešće inventivno naslovljenih, i epilog Hoće li 2114. godine postojati knjižnica? Priča o istoriji svijeta kroz razvoj kulture počinje fenomenom od 35.000 prije nove ere, od pećine Šove i u knjizi traje do drame nigerijske nezavisnosti u dvadesetom vijeku.
Na primjeru starog Egipta autor nam ukazuje na tijesnu vezu između umjetnosti i religije, i predočava nam jednu od od najneobičnijih epizoda u kulturnoj istoriji svijeta. Imena Nefertiti i Ehnatona izbrisana su iz popisa egipatskih vladara zbog njihovog monoteističkog eksprimenta. Dakle, gorka ironija na koju Pukner ukazuje - dvoje vladara koji su učinili sve kako bi se oslobodili prošlosti i samo je izbačeno iz nje zbog monoteističke jeresi. Njihova zagonetka riješena je tek u 19. vijeku. Zazidano spremište sa poprsjem Nefertiti vjerovatno bi ostalo van domašaja arheologa da polica na kojoj je stajalo, nije pukla, a ono završilo u mulju. Na sreću, upravo je mulj čuvao tri hiljade godina, sve dok je es-Senusi nije pronašao, očistio od mulja i zapanjeno pogledao. Slučaj, ili arheološka upornost ili puka sreća učinili su da poprsje, ali i njegova sudbina, postanu kulturni znak, jedan od najmoćnijih u istoriji. Zvanična istorija bilježi da je poprsje Nefertiti otkrio njemački egiptološki arheološki tim. Od pomena es-Senusija ostala je samo čuvena fotografija na kojoj on poprsje drži s neskrivenim divljenjem. Danas se bista Nefertiti nalazi u Berlinu u Novom muzeju. Priča o tome kako je završila ondje takođe govori o dinamici očuvanja i uništenja u istoriji kulture. Nefertiti se u Novom muzeju u Berlinu suočila sa dva svjetska rata. Na kraju Drugog svejtskog rata Berlin je sravnjen sa zemljom, ali neko je očigledno dobro znao za ogromnu vrijednost egiparskog kipa jer je bio pohranjen u trezoru i preživio je bombardovanje. Muzej je ostao ruševina tokom kompletne komunističke vladavine u Istočnom Berlinu, a mukotrpno je obnovljen tek 2008. “I stoga onaj tko danas želi posjetiti Nefertiti, mora proći kroz ruševine muzeja... No Nefertiti je ionako bila naviknuta na previranja i revoluciju”.
Druga zanimljiva priča tiče se Platona i njegovog sukoba s grčkim umjetnostima. Ko se sjeća da je to značajno ime filozofije u doba mladosti bilo zaokupljeno atinskim pozorištem i na kraju zlatnog doba grčke drame pisalo tragediju? Platonov predani angažman u pozorištu uzdrmao je susret koji će mu promijeniti život - slušajući neobičnog učitelja Sokrata na trgu, morao se opredijeliti - pozorište ili filozofija. Poznato je kako se dilema razriješila. “Vizionare koji su htjeli stvoriti utopijska društva, nadahnjuje njegov mit o Atlantidi, dok pisce znanstvene fantastike privlači alternativnim vizijama budućnosti”. Platonov zamišljni svijet čistih formi i njegova kritika simulirane stvarnosti u međuvremenu je osavremenjena i prilagođena novim medijima. Kao primjere Pukner navodi filmove Trumanov šou iz 1998. i Matriks, i neizbježni metauniverzum društvenih mreža.
Niko nije vlasnik kulture
Zanimljivim putem Pukner nas preko priče o actečkom glavnom gradu i Montezuminom kraljevstvu vodi do grafika i ilustracija za knjige Albrehta Direra. Nirnberg je bio u središtu štamparske industrije. “Pretvorivši tisak u visoku umjetnost, Direr je shvatio da tisak ne mijenja samo pisanje i književnost nego i vizualni prikaz”. No, njegovo stvaralaštvo poklopilo se se izvještajima i darovima koje su donijeli portugalski i španski moreplovci. Tako nastaje ideja da se naslika čudna životinja s Dalekog istoka, nazvana nosorog. Direr je napravio skicu, a onda je prema njoj napravio drvorez sa prikazom životinje koje evropski čovjek još nije vidio. Naslikao ju je prema opisima ushićenih očevidaca, ali i prema vlastitoj imaginaciji. Umjesto debele kože nosoroga on slika oklop sličan kornjačinom. Uprkos tome, njegov drvorez postao je simbol čuda istoka, a u umjetničkom smislu primjer autorske slobode.
Puknerovo viđenje kulture moglo bi se svesti na sljedeće zaključke: Svi smo mi “kasnici” - fokus na “prvenstva” je pogrešan. Kulture cvjetaju posuđivanjem iz prošlosti i od drugih kultura daju umjetnicima nove ideje, pokazuju im nove mogućnosti i dovode do bogatijih oblika izraza koji imaju veće šanse da opstanu. Niko nije vlasnik kulture.
Puknerov pristup pojedinim fenomenima kulture i pisanog svijeta ne ograničava nas da sa njegovim stavovima polemišemo. To je još jedan kvalitet ove dvije izuzetno značajne knjige. Ovakva djela otvoren su poziv na čitalački eho.
Na kraju još jednom pohvala izdavaču. Samo godinu nakon objavljivanja knjige Kultura, nova svjetska povijest u Americi objavljena je na hrvatskom jeziku. Na takve poduhvate kod nas i u regionu treba ukazivati i o njima pisati.
(Autorica je profesorica književnosti)
Bonus video:
