Šta nam predstavlja nasljeđe i umijemo li se odužiti? Šta to uopšte znači? Znamo li gdje živimo i ko je ličnost čije ime nosi ulica kojom koračamo? Čijim stopama gazimo i zahvaljujući kojim temeljima danas idemo dalje? Ko je zapravo raširio škure naših prozora u svijet i ko je donio svijet nama?
Odgovore na ta pitanja možda nikada nećemo svi spoznati, ali zahvaljujući onima koji ih postavljaju i koji ne zaboravljaju, imamo mogućnost da shvatimo ko smo, koliko bogati, ali nerijetko i nemarni.
Iako je izgledalo da su ga svi zaboravili, ispostavlja se da nije tako. Ime i djelo Dušana Vukotića Vuda, obilježilo je svjetsku kinematografiju 20. vijeka, gradeći i izgradivši polje animacije na jugoslovenskom prostoru i dajući joj novu dimenziju na svjetskom nivou... Reditelj, scenarista, crtač i filmski pedagog već u 35. godini je osvojio najprestižniju filmsku nagradu, Oskar, postavši prvi njen dobitnik van Sjedinjenih Američkih Država u svojoj kategoriji, a u nastavku karijere i stvaralačkom zanosu stvorio je još niz raznih ostvarenja, dok je u pedagoškom pozivu ostao ime koje se pamti.
Da djeluje zaboravljenim, vidi se i na samom početku filma “Vude, ti si pobijedio”, reditelja Senada Šahmanovića koji ga upravo ovim, svojim, a zapravo filmom svih nas i čitavog svijeta, vraća u život i podsjeća na njegov lik i rad, brišući prašinu sa jedinog crnogorskog, pa i jugoslovenskog, Oskara.
Premijerno prikazan na otvaranju 16. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma UnderhillFest, pred više stotina ljudi, na nezapamćeno punom terenu u Njegoševom parku u Podgorici, film “Vude, ti si pobijedio” otvorio je ne samo program festivala, već i srca i umove svake prisutne individue, čineći je istovremeno i ponosnom i postiđenom. Prijeko potrebno djelo, neophodno sjećanje, vječno svjedočanstvo, dokaz velike pobjede, ali i kasnog izvinjenja... Šahmanović filmski uspješno, ljudski realno, bez trunke patetike ili hiperbolizacije bilo čega, vraća Vuda među svoje, oživljava ga i budi, usmjeravajući i nas njemu.
Valja podsjetiti da je Vukotić kratkometražnim animiranim filmom “Surogat”, koji je nacrtao i režirao po scenariju Rudolfa Sremeca, možda i kao autsajder iz Jugoslavije, u žestokoj konkurenciji, 1962. godine osvojio nagradu Oskar u kategoriji kratkih animiranih filmova prekinuvši dominaciju Diznijevog studija. Kako je sami Vukotić govorio, a Šahmanović svojim dokumentarcem i podsjetio, inicijali V. D. i D. V. su isti, ima tu nešto. Volt Dizni je Vukotiću nakon toga i ponudio da u njegovom studiju uradi serijal od 52 epizode sa istim glavnim junakom pod nazivom “Mister Surogat”, što je jugoslovenski autor odbio suprotstavljajući se tako komercijalizaciji, pa i banalizaciji, upravo "naduvavanju" svega, o čemu je u "Surogatu" svoj stav i iznio.
“Vude, ti si pobijedio” obiluje insertima iz Vukotićevih filmova. Prelazi su odgovarajući, suptilni, a snažni, te istovremeno prikazuju i majstorstvo i univerzalnost, odnosno vječnost dobrog djela. To čini film još i važnijim, zahvaljujući i balansu, zlatnoj sredini i niti kojom se lagano vodimo od početka do kraja. Iako je u filmskoj industriji sintagma “od početka do kraja” izazovna, nerijetko teško dostižna, ovaj film ima sve to, upečatljiv uvod koji nastavlja da pulsira čitavim filmom, doživljavajući svojevrstan vrhunac u trenutku okosnice filma i života, svojevrsne peripetije, životom nametnute, vještački kreirane sistemom/ima, da bi kraj došao kao posljednja tačka kružnice, najvažnija za potpunost i uz sve to, adekvatno trajanje i konciznost.
Reklo bi se da film nije klasičan biografski portret, iako ga vrhunski oslikava i čini Vukotića bliskim gledaocu, već je prije mapa jednog autentičnog karaktera, ali i vremena u kojem pojedinac ostaje uspravan uprkos pritiscima politike, nacionalne pripadnosti i zaborava. Šahmanović je našao pravi pristup da gledaoce provede kroz Vukotićev život i okolnosti u kojima je obitavao, prikazujući ga baš onakvim kakav je bio, u međuvremenu postao i dovodeći ga do onoga što predstavlja danas, bez uljepšavanja i dodatnog veličanja.
Film “Vude, ti si pobijedio”, dalje, ne samo da evocira uspomenu na jednog od najznačajnijih autora u istoriji jugoslovenske i crnogorske kinematografije, Dušana Vukotića, već promišlja i odnos društva prema veličini koju ne može ni da izmjeri, a kamoli da je prigrli. A društvo je opasno polje, gotovo pa minsko, gdje jedan korak predstavlja istovremeno i opasnost i životni uspjeh.
“Došlo je vrijeme kad se bezbroj časnih ljudi povuklo... Vukotić je bio jedan od njih”, citat je iz filma koji se odnosi na period devedesetih. Tada u Hrvatskoj, pa ni u Zagrebu, nije bilo lako “biti Crnogorac”, ističe se dodatno.
Ta rečenica odzvanja kao tihi refren filma, kao okosnica. Vukotić je, bez buke i bez potrebe da se dokazuje, stajao van toga, iznad politike, medijskih igara i uskogrudosti, a upravo zato je bio napušten, ostavljen, neuklopljen u bučne šeme identiteta i podjela. No, okrutnost društva, sistema, rata, nemogućnost da radi i stvara, tiho su ga ubijali. Njegova pokojna supruga u filmu, takođe, navodi i da ga je smjena sa Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu zapravo ubila...
“Tog dana je umro”, kaže ona, da bi, djeluje, u nastavku samo sporo umirao. Reditelj Rajko Grlić prisjetio se brojnih susreta i sjećanja na Vukotića, od kojih je jedno upravo vezano i za taj period - tih, sam, nemoćan, po strani.
Šahmanović precizno secira i taj mehanizam kako politika koristi kulturu, često kao izgovor, a zapravo se trudi da je svede na poslušnu alatku, tihu estetsku dekoraciju. Prikazuje Šahmanović i Vukotića kao partijskog pripadnika, za vrijeme Josipa Broza Tita i Komunističke partije Jugoslavije, donoseći u segmentima i taj vremenski period. No, iako je bio prvi (i jedini) dobitnik Oskara iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pitanje je da li je sistem Dušana Vukotića ikada prihvatio, slavio i sačuvao, posebno u trenucima kada se sve raspadalo? Možda zbog toga još i više, Vukotić ostaje veliki i u Hrvatskoj godinama već uživa slavu, možda i kasno, ali sada, djeluje, da se polako vraća Crnoj Gori, ili pak Crna Gora njemu.
“Vude, ti si pobijedio” tih je i silovit film koji ne osuđuje, ne kritikuje, ali podstiče kritičko mišljenje, preispitivanje, dok razotkriva i prikazuje... Njegova snaga i važnost leži u jednostavnosti izraza i dubini misli, ali i podsjećanju na odgovornost, na značaj kulture sjećanja, na neophodnost suočavanja sa prošlošću, prihvatanja grešaka, u krajnjem i u značaju izvinjenja i kajanja, onog istinskog.
Na kraju, iako je izgledalo da su ga svi zaboravili, film nas uvjerava u suprotno dok naslov podsjeća da je Vud, zbilja, sve pobijedio, čime se Šahmanović vrhunski i simbolično poigrao sa samim Vudovim djelom. Publika je gromoglasnim i višeminutnim aplauzom pozdravila film i dio ekipe koja se, zajedno sa rediteljem Šahmanovićem, poklonila publici.
U nastavku večeri, Šahmanović je približio težak dugogodišnji proces koji je prethodio premijeri u srijedu veče, a svoje utiske podijelili su i prisutni u publici koji su o filmu, samom Vudu, ali i onome što tek slijedi na Underhillu, nastavili razgovor nezvanično, uz muziku.
Zaključak je jedan - Dušan Vud Vukotić (ponovo) živi, priča o njemu ponovo će obići region, a vjerovatno i svijet i, neminovno, on je pobijedio.
NE PROPUSTITE
Bonus video:
