Na sjutrašnji dan - nedjelja, 15. juni 1943. - posignut je, možda, najznačajniji uspjeh u jugoslovenskom antifašističkom ratu. Partizanske formacije predvođene Prvom proleterskom divizijom Koče Popovića, probile su višestruki neprijateljski obruč. Time je završena bitka, spašena glavnina partizanskih snaga i oslobodilački rat nastavljen. Međutim, odsječene formacije pozadine, Treća divzija Save Kovačevića koja je obezbjeđivala Centralnu bolnicu, desetkovana je, komandant Sava poginuo, a ranjenici Bolnice bezmalo svi pobijeni.
Golgota koju su Partizanske jedinice doživjele na Sutjesci (15. maj - 15. juni 1943) posljedica je, prije svega, nesrazmjernog odnosa snaga. 120.000 vojnika: njemačkih, ustaških, četničkih i bugarskih trupa, uz veliki broj oklopnih vozila i preko 300 aviona, protiv oko 22.000 partizanskih boraca. Uz to, nedovoljno naoružanih, izmorenih prethodnim marševima, opterećenih, pritom, zadatkom da štite Centralnu bolnicu i ranjenike.
Istorija je, u velikom stepenu, povrdila epsku priču o Sutjesci. Pojedinosti se otkrivaju i dalje će se otkrivati. Neke detalje, sticajem okolnosti, ili planirano, zabilježio sam kamerom Televizije Sarajevo. Primjerice. O stradanju Partizanskog dječjeg doma na Sutjesci. Ili, detalj iz komplikovane priče o pretpostavljenom mjestu pogibije Ivana Gorana Kovačića. Ili kazivanje poznatog slikara Krsta Hegedušića o tome kako je nastao njegov ciklus fresaka na zidovima enterijera Spomen doma na Tjentištu.
Podvig i odjeci
Partizanski podvig na Sutjesci postao je simbolom nepobjedivosti pravednika u sukobu. Inspirisao je, osim istoričara i analitičara, i umjetnike, pripadnike ili pristalice pokreta antifašizma. Među njima su arhitekta Ranko Radović, koji je projektovao zgradu Spomen doma na Tjentištu, a Krsto Hegedušić, Sutjesku naslikao na 13 fresaka.
O Spomen domu Bitke na Sutjesci, zapisano je da predstavlja remek-djelo prof. Ranka Radovića. “Svojim niskim, a strmim krovom, podsjeća na planinske kuće i katune, koji su karakteristični za područje smješteno u kanjonu Sutjeske, između planinskih masiva Zelengore, Volujka i Maglića...”
Poznati slikar Krsto Hegedušić predstavio je dramu Sutjeske sa 13 fresaka većeg i velikog formata na površini od 124 kvadrata zidova enterijera Doma. Na stubovima su upisana imena 7454 poginula i idenifikovana partizanska borca.
Podvizi partizanskog antifašističkog rata, već od samog početka, 13. jula, zadivili su evropsku javost. Od antifašista Sartra i Aragona, do Pikasa. Kada je pročitao Goranovu poemu Jama, Pikaso je rekao: “Da je ovakvo veličanstvenio djelo imala Španija u vrijeme borbe protiv fašizma (Frankovog), moja Gernika bi drugačije izgledala”. (“Krv je moje svjetlo i moja tama./Blaženu noć su meni iskopali/Sa sretnim vidom iz očinjih jama...”).
Ubijanje ranjenika
Proročka slutnja Goranove pjesme, Moj grob se obistinila. Ubijen je nakon završetka Bitke, početkom jula 1943. u bespuću sela Vrbnica kod Foče (istočno od Sutjeske). Zabilježen je i ubica, Borislav Boro Blagojević, predvodnik jedne od kvislinških grupa koje su neposredno po završetku Bitke tragale za preživjelim partizanima i likvidirale ih. “U planini mrkloj, nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka...”
Kao novinar Televizije Sarajevo, 1968. godine snimio sam svoju prvu dokumentarnu emisiju i to o temi Sutjeska. Tada sam, pored ostalog, posjetio i pretpostavljeno mjesto pogibije pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Još je tu trajalo drveno obilježje sa ispisanim dvostihom iz Goranove pjesme Moj grob: “Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,/I kada se vrati, nek poravna trag.”
Duboko u šumi, nije bilo više ni tragova zvijeri. Pokrilo lišće. Ili je već pokriveno i sjećanje na pjesnika velike ljudske drame, Ivana Gorana Kovačića.
Krsto Hegedušić o freskama
Po završetku Spomen doma na Tjentištu, Hegedušić je, nakon temeljnih priprema, sa 13 fresaka pokrio zidove enterijera Doma. Za Televiziju Sarajevo bio je komplikovan put da javnosti predstavi to veličanstveno djelo uz intervju autora. Jer, u to vrijeme, Hegedušić nije pristajao na intervjue, čak ni Zagrebačkoj televiziji. Kad smo ga, ipak, ubijedili, analitično je predstavo put i priprema i slikanja tog izuzetno komplkovanog projekta. Naglasio je da su “Zločini koji su tamo počinjeni van ljudskog uma. Čak su i pse upotrebljavali da skupe djecu na jedno mjesto kako bi ih laše ubili. To je tema moje najznačainije freske Ljudi i psi... “
Stradanje Partizanskog dječjeg doma
(Priča vaspitačice Doma)
O tragediji Partizanskog dječjeg doma nema dovoljno zvaničnh podataka. Snimajući emisiju na Tjentištu, 1968. (prva moja profesionalna TV reportaža), dobio sam neka svjedočenja vaspitačice Doma. Ona je dovela veću grupu djece do same rijeke Sutjeske. (Zagubio sam njeno ime a da ostvarim taj susret pomogao mi je službenik Beogradskog arhiva prezimenom Dobrašinović. Slučajnost, sin prvoborca Miloja Dobrašinovića, direktora moje Bjelopoljske gimnazie.)
Vaspitačica, dama u godinama. Smireno lice, blagog pogleda. Očito, u njoj je drama djece mnogo puta odživljena... Kaže da joj je prije dolaska na rijeku Sutjesku, na dugom putu kroz šume i vrleti, stradao dio dece. Izmorenost, bolest, glad. I da su na samoj rijeci počeli najveći problemi. U tom trenutku pojavio se grč na licu i zastala je. Nastavlja i kaže kako je grupa djece, uhvaćena za ruke i uz pomoć dva vojnika, na početku i na kraju, pokušala da pregazi rijeku. Slabašne ruke nijesu izdržale i ona je nemoćno posmatrala kako djeca nestaju u pomahnitalim talasima Sutjeske... Smireno, poslije duže pauze, kaže da je, zatim, došao kurir i saopštio odluku komande da više niko ni za koga ne odgovara, i da se svi, u grupama ili pojedinačno, razilaze po šumi. Na moje iznenađenje o takvoj komandi, ponovila je: “Niko ni za koga ne odgovara. Valjda je razilaženje bila mogućnost da, ipak, neko preživi”. Ona je sa dvoje djece došla do nekog sela i tu ih ostavila. Čula je da su još neka preživjela.
Jedan od štićenika Partizanskog dječjeg doma bio je i dječak Đorđije Kreća, koji se, nekim slučajem odvojio prije puta prema Sutjesci. Kasnije, živeći i stvarajući u Zagrebu, postaće najpoznatiji skulptor hrvatske naive. Ipak, njegova ratna i poratna drama je posebna priča. Snimio sam svojevremeno i tu temu u dokumentarnoj emisiji Televizije Sarajevo.
Žrtvovani na Sutjesci
O vrhovnom komandantu, Titu, u ovom tekstu nije govoreno, jer su dobro poznate činjenice o njegovomo ulozi, ne samo na Sutjesci, nego i u ratu uopšte. Međutim, oko strateške odluke o tome kada krenuti u proboj obruča, navodno je došlo do njegovog neslaganja sa stavom Koče Popovića. Da li sačekati još nekoliko dana kako bi se pomoglo Trećoj diviziji Save Kovačevića koja je obebjeđivala Centralnu bolnicu, što je Tito, navodno, zahtijevao, ili spašavati što se može spasiti, što je Koča uradio na svju ruku. Sa prvom divizijom probio obruč, izvukao glavninu vojničkih formacija sa Vrhovnim štabom. Tako je i nastavljen oslobodilački rat. Poslije proboja, odsječena je pozadina sa Trećom divizijom Save Kovačevića. Borci desetkovani, ranjenici bezmalo pobijeni. Komandant Sava poginuo. Ostala legenda i pjesma “Što to huči Sutjeska...”.
Poslije rata teško se izgovarala riječ - žrtvovani na Sutjesci. Prisustvovao sam proslavi na Tjentištu i na jednom zatvorenom razgovoru sa rukovodstvom Države, kad je Tito rekao kako postoje razna tumačenja o ishodu Bitke, ali da će on jednom razjasniti ta pitanja. Malo je poznato da je on to ikada učinio. Ostala je velika mora, dilema i enigma. Može li sve to pokriti ona - To je rat.
Partizani su dva puta stradali na Sutjesci (Tjentište). Prvi put 1943. A drugi put u ratu devedesetih od pristalica ideologije koja nije cijenila antifašizam partizanskog pokreta. Narušena je Spomen kuća i devastiran dio fresaka. Isti su, zatim, ipak shvatili da ti projekti imaju univerzalne vrijednosti i, zahvaljujući kulturnim institucijama Republike Srpske, uložena su velika sredstva za obnovu Doma i restauraciju freski.
Na kraju. Ipak, traje istina i legenda o velikom podvigu partizana na Sutjesci. I pjesma “Divizija Savina bije ljuti boj...”.
(Autor je tv stvaralac i publicista)
Bonus video:
