(Nastavak od prošle subote)
Profesor Univerziteta je nastojao da valjano obavi zadatak i sroza Kišovu književnu reputaciju na nultu tačku, a time posredno zgazi njegov način mišljenja o politici. On svojim nadmenim gestom ovlašćenog tumača hoće da ispita sva moguća ugledanja, analogije, sličnosti ispitivanog teksta sa drugim piscima, i da na temelju uporedne književnosti, krenologije (kréne - izvor) otkrije izvore kojima se pisac poslužio tokom stvaranja. Navodi slučaj Tomasa Mana i švedsku kritičarku Gunilu Bergsten koja je detaljno analizirala Doktora Faustusa, i ukazala na uzore koje je pisac koristio u nastajanju ovog djela. To sve navodi na misao Jeremića da i njegovo ozbiljno kritičko - naučno istraživanje treba da naiđe na odobravanje najšireg auditorijuma, utoliko što istina treba da stoji iznad svih interesa. Posrijedi je drska optužba uvijena u oblandu stilizovane kritike da Kiš ne samo što je plagijator koji potkrada tuđe tekstove, već je i zapanjujuće neuk čovjek koji ne poznaje temeljna načela nauke o književnosti. Jeremić sebi udjeljuje komplimente kako se on kao veliki stručnjak u oblasti književnosti obrušava na nestvaralačke individualnosti, ali to čini bez uvreda. Visokim stilom, omalovažava pisca do granica neukusa, ističući maliciozno da on ima želju da se sačuva čak i od prizemene komike i Kišovo ime pretvori u Kič, ili aludira na njegovo značenje u mađarskom jeziku - Mali. Ono čemu Jeremić želi da se suprotstavi jeste upravo Kišova ličnost, njegove ideje i pojmovi, način pisanja, ili kako sam kaže: bahatost, laž, neznanje, stvaralačka nesposobnost i odbacivanje prava na kritiku. Pri tome, nadobudno zaključuje da pisac zna, ali ne smije da pri-zna, da je jeremićevska kritika opravdana, i da moralna istina koja je iznad svih ovozemaljskih ciljeva, preovladava na kraju u ocjeni Grabnice za Borisa Davidoviča, kao grobnici - simbolu za sve atake na stvaraoce u svim vremenima.
Kako god bilo Jeremić se spušta do nivoa trimerskog navođenja svojih ličnih veza sa Kišom, iznevjerenih nada nakon objavljivanje Mansarde i Psalma 44, bavljenja koncentracionim logorima u nacističkom periodu, dok knjiga Bašta pepeo, navodno podsjeća na Prodavnicu cimetove boje, poljskog pisca Bruna Šulca. On piše da je roman Peščanik knjiga bez stvaralačke imaginacije, uvod u piščevu nesamostalnost koju je pokazao u Grobnici, upotrebom van - književne istorijske građe, ali i prepisivanjem, ad literam, tuđih tekstova. Naprosto, saopštava kritičar, Kiš stvaralaštvo shvata kao pabirčenje po tuđim knjigama ili vešto slepljivanje napabirčenog. Osim toga pripada umjetničkim i bonvivanskim krugovima, lektor je za srpsko-hrvatski jezik u Francuskoj, miljenik književno - jugoslovenske kulturne scene, dok je on (Jeremić) likvidiran i pisac koji se u stvarima književnosti služi činjenicama, a ne prljavim rabotama i zlonamjernim izmišljotinama.
Jeremićeva uzvišena figura, prikazana kao da lebdi u bezvazdušnom prostoru iznad, u stvari je itekako upletena u ovosvjetska zbivanja. On ne dopušta Kišu da brani svoje maksime, jer navodno pravom literati ne priliči da brani svoje djelo, pa je kritička riječ upućena piscu u principu neodbranjiva. Jeremić će primijetiti da Kiš nespretno koristi Rembrantovu sliku Čas anatomije, i ne razlikuje je od druge slike ovog za razliku od njega samoniklog genija: Čas anatomije doktora Tupla, čime je poznati slikar postao sa-učesnik piščevih mahinacija, koje servira pred očima zbunjenog čitateljstva, njegovih polu-istina, i neistina. Jeremić je pokušavao da dokaže, da Kiš ne razumije originalnost u slikarstvu Rembranta i povezuje ga pogrešno, sa estetikom ružnog. Navodi kako je u ruci jednog od učesnika skalpel, ili da drugi drži udžbenik histologije, koja se pojavila tek u 19. vijeku, što se može uzeti i da nije mana ovog faktografskog jeremićevskog objašnjenja koje nije lišeno utemeljenja.
Ali, ono što dominira meta - prostorom slike, pružajući Kišu osnov za alegorijsko shvatanje književnog teksta, jeste anatomski rez u tkivo isprazne kritike, kao simbol otpora prema onim izvitoperenjima u ljudskoj psihi koji je navode na osporavanje velikih stvaraoca.
U ovoj skandaloznoj književnoj aferi, koja je uzdrmala socijalističko društvo, Jeremić tvrdi da svojim Časom anatomije autor ratuje sa logičnošću, demonstrirajući mnoge protivrječnosti izvlačenjem citata iz konteksta i pokazivanjem raznovrsnih manifestacija lične arogancije u tekstu. Zapravo, ispoljavanjem animoziteta prema iznesenim idejama, koje su ga duboko po-vrijedile razarajući njegov umišljeni smisao za filozofske interpretacije. Kiš je zato prozvan da je zaratio sa elementarnom logikom, njegov iskaz je prepun iracionalnosti i mržnje nikako ne uspijevajući da zabašuri svoju neoriginalnost i kompilatorski postupak (str. 73). Djeluje nevjerovatna teza Jeremićeva da njegov stil nije da bilo čije djelo omalovažava, i da po sopstvenom priznanju on kao ljubitelj lijepog ponašanja u žargonu nepriličnom za profesora Beogradskog univerziteta izjavljuje: Nisam, dakle, ni ranije tvrdio da ću Kišu uzeti skalp, a nakon čitanja Časa anatomije pitam se: šta bih ja ispod njegovog skalpa i našao? Nešto malo pročitane literature, mnogo zbrkanih ideja i gomilu šupljih fraza kojima nastoji da zaseni naivne čitaoce i zamagli bitna pitanja književnog stvaralaštva (str. 73). Tipično u jeremićevskom maniru, koji se tobože odriče grubih ocjena, da bi se potom besramno okomio na pisca, nipodištavajući u cjelini njegovo književno zalaganje, oskudno obrazovanje, i spremnost da se posluži šarlatanstvom kao jedinim načinom da zamaskira svoju osrednjost i diletantizam. Iza retorike objektivnog kritičara provijava ogroma količina odioznosti prema ličnosti Danila Kiša, skrivena iza fraza o objektivnom sudu i pravu na slobodno mišljenje: S Kišom je veoma teško ozbiljno razgovarati o poblemima književnosti zato što nema jasnog i jedinstvenog mišljenja čak ni o tome šta je književnost, koji je njen osnovni cilj i šta je njena bitna uloga, zapisuje Jeremić (str. 74). Profesorski stručno, Jeremić se upustio u suvoparno dokazivanje Kišove neobaviješenosti u razumijevanju osnovnog cilja književnosti, istražujući promptno i njegovo nepoznavanje njenih povjesnopoetičkih koncepata. On računa da sruši Kišov erudicijski i obrazovni ugled, smještanjem u svoj kritičarski kalup svih mnogobrojnih primjera u kojima se pisac ogriješio o književnost. U pronalaženju stilskih i logičnih grešaka, Jeremić skreće pažnju da je Kiš iznevjerio literarne činjenica, teze lefovaca i formalista, Šklovskog i Ejhenbauma, jer je ukrstio Borhesov postupak moderne pripovjedačke strategije i memoarsku građu Karla Štajnera, Nadežde Mandeljštam i Roja Medvedeva. Nastojeći da opstruira Kišov književno - poetički postupak, Jeremić je promašio osnovnu temu, ne osjećajući da je na pragu nove epohe u literaturi. Obuzet realističkom poetikom, razišao se sa Kišovim stanovištem da pisac pripada jednom jeziku, a ne narodu, suprotstavljajući se klasičnim književno - estetičkim programom i nadolazećem duhu moderne književnosti, shvatanju da je literatura po ukusu novog doba uporište metafizičnosti, simbioza vizija, svjedočanstva, dokumentarnosti, legendi i mita, na čemu se zasniva novi tip pripovijedanja. Uzalud prigovara Kišu da je njegova poetika protivrječna, da je paradoksalno ukrštao izmišljotine i fakta, dokumentarno i imaginarno, lične ispovijesti i političku kulturu, nije umanjio stepen njegove originalnosti. Kišova pohvala eseja Mišela Fukoa o Floberu, takođe je naišla na osudu, suštinski nerazumijevanje filozofa da se fantastična književnost stvara iz erudicije i biblioteka kao pogonskog goriva teksta. Naravno, u duhu Jeremićevog aristokratskog držanja, nije propušteno da se pomene da su kod Kiša mnogi naslovi i mnoga imena dati pogrešno, što ga dodatno utvrđuje u uvjerenju o nakaradnom shvatanju misije književnosti pisca Časa anatomije.
U raspravi o književnosti Jeremić je zatočenik koncepta poznatog još od antičkih filozofa, da je talenat poklon s neba, pa erudicija može da podstakne talenat, ali ne i da ga stvori, niti nadoknadi. Stoga je prirodno da mu je neprihvatljiva racionalna montaža, aranžiranje, magijsko miješanje karata u književnosti, jer je djelo, proizvod koliko epifanije, toliko i ličnog zalaganja i truda. To što njega sablažnjava je upravo estetski kvalitet djela, koje nije plod božanske inspiracije, već hoda po lavirintu književno - povjesne tradicije, sljepljivanjem raznorodnih književno - istorijskih predanja. Pozivajući se da je stvaralaštvo tekovina socijalističkog čovjeka, Jeremić preskače temu i kao vješti društveni skakač uvodi u igru autore koji nemaju baš nikakve veze sa socijalizmom: Homera, Dantea, Servantesa, Dostojevskog, koje je navodno njegov optuženi iznevjerio.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
