(Nastavak od prošle subote)
Jeremić, na više mjesta prijeti Kišu da će ga istorija književnosti progutati kao plagijatora. Vjeran Hegelevoj ideji da je jedno umjetničko djelo proisteklo iz apsoluta stvaralačkog duha, ne prihvata da se nalazi u predvorju nove poetičke prakse u kojoj će Kišova kombinatorika oživjeti duh avangarde, vaskrsavanjem ideje o smrti autora kao stvaraoca. To je rađanje autora koji proživljavajući iskustvo dva svjetska rata u XX vijeku, piše prema načelima postmodernističke poetike.
Sudeći po ovom Jeremić je postigao da godinama kasnije postane reprezent diletantizma u književnoj kritici, tvorac optužbi koje suštinski nisu dodirivale Kišov tekst, još mane njegov način obrade poznatih, ili manje poznatih tema, niti je ponudio privlačne ideje koje bi obezbvređivale njegovu aktualnost. Gnušajući se Kišovih književnih trikova, kojima je postizao da njegov Čas anatomije, čitaju i oni koji inače ne čitaju ni romane, Jeremić nam je samo zagolicao maštu, ukazavši na sve razmjere vremena besčašća u kome su pljuštale optužbe na istinske stvaraoce.
U okviru takvog tumačenja zapažano je tačno da se Kiš ne služi samo kreativnom transpozicijom stvarnosti, već i preuzimanjem tuđih književnih zamisli, kako bi odgovorio na društvene izazove. Ali, razumije se, svi ti komadi od kojih je sastavljena Grobnica za Borisa Davidoviča, ne deskredituju njegovo književno umijeće, utemeljeno u Borhesovoj literaturi. Jeremić je drzak u svojim obrazloženjima: Borhes je stvaralac, Kiš je imitator (str. 83), prema čemu njegovo djelo nema nikakvu literarnu vrijednost. Svodeći Kiša na imitatora Borhesovog književnog oblikovanja, tvrdi se da je riječ o vještačkoj tvorevini, bez invencije duha koji je stvorio. Osim formalnih sličnosti Kiš je, prema ovome, autor efemernog djela kome nedostaje inovativnost.
U nastojanju da razori Kišov modus pripovijedanja Jeremić razvija cijelu teoriju epigonstva koja dezavuiše nedostojnu ulogu epigona - sljedbenika u književnosti. Jeremić neprekidno napominje da želi da stane u odbranu stvaralaštva, nasuprot uzurpatorima i epigonima, napravi studiju koja će služiti kao štivo od opšte važnosti za književnost. Njegova bespoštedna kritika treba da pro-svijetli i obrazuje čitaoce, navede na protjerivanje epigona iz naše književnosti. To mehaničko - pasivno ponavljanje, površno oponašanje određenih slojeva tuđeg teksta, imitiranje argentinskog pisca, jer je Jeremić ad - hoc utvrdio da je Borhesovo originalno delo neuporedivo vrednije od Kišove loše imitacije, predstavlja krunski dokaz jedne pronicljive - naučne kritike, koja se zasnivala na ishitrenim opaskama i neutemeljenim stavovima, jednim papagajskim ponavljenjem kako naš pisac preuzima tuđe tekstove. Pritom samozaljubljeno konstatuje Jeremić, dok Borhes navodi imena autora i djela koje koristi, recimo Šekspira, Kolridža ili Kafku, Kiš vješto skriva svoju bibliografiju. Jedino je istinito u ovome da Kiš preuzima iz knjiga stvarno postojećih autora iz književnosti ili filozofije, ali od tog materijala kao građe stvara svoju autentičnu tvorevinu. Jeremiću je promakla osnovna ideja postmodernističke tehnike pisanja, zasnovana na premrežavanju civilizacijskih simbola, u skladu sa moćima sopstvene imaginacije. Bez obzira da li Kiš daje uvijek precizan registar korišćenih djelova teksta, inkorporiranih u njegove pripovijesti, njegovo djelo nije književna hrestomatija, poredak kome se ne može staviti oznaka da je lična tvorevina. Jeremić kao krunski argument navodi mišljenje Rože Kajoa u pogovoru francuskom prevodu Borhesovih tekstova skupljenih u Istoriju besčašća, da je na primjer njegova priča: Maskirani bojadžija Hakim iz Merva, sasvim originalna tvorevina, iako je sličnost sa istorijskim okvirom arapskih i persijskih hroničara očigledna. Avaj, tuži dobronamjerni kritičar Jeremić: Kamo sreće da se takav zaključak može doneti i o Kišovoj knjizi Grobnica za Borisa Davidoviča. Treba li ponoviti da je u ovim opaskama sadržan čitav arsenal nedostojnog oružja uperen protiv Kiša, sarkastično omalovažavanje njegove literature, s ciljem ništa manjim nego da se dokaže da je on arhilažov i neznalica.
Očito, to što se Kiš neposredno podsmjehnuo staljinizmu, koji bez obzira na razlaz 1948. godine, još uvijek nije bio mrtav u socijalističkoj Jugoslaviji kao koncept, mogao je biti skriveni motiv njegovih progonitelja, među kojima su se našli univerzitetski profesori, pisci i novinari. Ako je u ovom slučaju bilo i sujete zbog Kišovog međunarodnog uspjeha, to ne umanjuje krivicu hajkača, njihovu besramnu namjeru da kvazi-estetičkim mjerilima diskeredituju njegovu književnost. Orkestrirani napad započeo je krajem 1976. godine napadom novinara revije Duga Dragoljuba Golubovića Pižona, kada je optužio Kiša da u svojim pripovijetkama koristi odlomke iz djela drugih autora, a da im ne navodi izvore, da bi se polemička strast razbuktala u zagrebačkom časopisu Oko, uključujući pisce Miodraga Bulatovića i Branimira Šćepanovića, nadahnula i Korifeja u antikišovskoj borbi, profesora Dragana Jeremića. Ono što najviše povezuje njegove kritičare, jeste zatvorenost za nove tendencije u književnosti i nemoć da unište piščev kosmopolitski ideal pisanja, a pritajena ljubomora koja je s gnušenjem gledala na njegovu ranu slavu i uspjeh, pokazivala je još nešto, koliko je bio još živ duh staljinizma. Kišova knjiga Grobnica za Borisa Davidoviča, bila je otvoreni napad na komunizam i njegovu brutalnu praksu mrcvarenja žrtava čak i svojih nekadašnjih istomišljenika. Lekcija koju je Kiš dao, nimalo nježna u Času anatomije, je njemu bila pitanje života i smrti, jer dozvoliti da se o njemu raširi glas kao plagijatoru, moglo ga je uništiti do kraja. Kiš je odbio ulogu koju su mu namijenili zlobnici i zavidljivci, stupio u oštru polemiku kako bi dokazao svoju nevinost i uputio poruku književnoj javnosti o jalovosti njegovih oponenata, inače, u suprotnom bio bi mrtav kao pisac, prije fizičke smrti.
Jeremić maliciozno upozorava da za razliku od Borhesa koji je stvaralac, Kiša na ugledanje prisiljava njegova velika želja da piše knjige uprkos tome što nema sposobnosti potrebne za ostvarenje ove želje. Sada se već zalazi u psihološki profil Kišov, nameće ideja o njegovoj nezdravoj ambiciji da postane pisac, uprkos činjenici da je za tu profesiju nedarovit, i nesposoban, Kao navodno dobar poznavalac Kišove literature, Jeremić ide korak dalje, upozovava da ovaj nije samo epigon, već grubi falsifikator koji plagira tuđe teme, motive i građu. To čini bez uvjerljivosti proto-teksta, utoliko što mu nedostaje prirodna darovitost da ostvari željeni estetski utisak. Kao bitno odstupanje insistira se da je kod Borhesa stvarno ono što je sam izmislio, dok Kiš pokušava da predstavi kao stvarno ono što je od drugih preuzimao. Jeremić negira pravo Danilu Kišu da nije obavezan da takstivno navodi svoje izvore, kao naučnik, niti da raz-otkriva činjenice od kojih su nastajale zavrzlame u njegovoj književnoj čaroliji. Pisanje nije pre-pisivanje, jer i sam prepis ubačen u tkivo teksta dobija novo značenje, sve bogatiji smislom, i nedokučiviji svojom pozicijom u okviru guste teksture knjiženog jezika. Time se demantuje osnovni prigovor da je Kiš u svom palimpseističkom postupku zastupao koncepciju imitatorske (kompilatorske) književnosti, niti se, osim metaforički, koristio mađioničarskim opsjenerstvom da prikrije svoju neoriginalnost, i suštinsko nepoznavanje smisla stvaralaštva. I kada piše na podlozi preuzetih tekstova, literatura je njegova vlastita tvorevina, čudesni svijet nastao u njegovoj stvaralačkoj uobrazilji, građevina u kojoj se ocrtavaju obrisi njegove imaginativne sposobnosti zamišljanja tajanstvenih obrisa života. On nije apologeta onoga što je prije njega neko već dobro ispričao, preuzimanjem tuđih misaonih i stilskih formulacija, već autor od formata koji se može smatrati unikatnim književnim stvaraocem.
Očevidno je da se Jeremić razmahivao svojim znanjima iz književne teorije i estetike, filozofije i kulture, spočitavši Kišu nedostatak sistematičnog obrazovanja. On traži dokaze za njegovu neupućenost u teze ruskih formalista, nepoznavanje praškog lingvističkog kruga, zaglavljenost u teoriji Šklovskog, upotrebu zastarjelih pozitivističkih ideja Ipolita Tena, anahronizme koji treba da opovrgavaju njegov modernistički pristup literaturi. Jeremić vjeruje da njegovo kritičarsko pero treba da ima terapeutsko dejstvo kako bi se pisac oslobodio jedne manijakalne potrebe da prepisuje tuđe knjige. U neku ruku on je ljekar koji treba da izvida bolesnog pisca, kako bi u nekoj vrsti unutrašnje katarze doživio unutrašnje prosvjetljenje.
Prigovor da pisac mora da navede svoje izvore, za Kiša je deplasiran, jer su izvori u toj mjeri dekomponovani, već samim svojim izmiještanjem iz para-literarne stvarnosti u središte literarne, postavši postupkom književne mistifikacije, fikcija - rijeka u koju se ulivaju sve njene pritoke kojima se u konačnom gubi svaki trag.
Kišova književna značajnost je njegovo poznavanje tradicije, sveobuhvatan uvid u raznovrsne metode modernog pripovijedanja, posvećenost simbolima duhovnosti drevnih civilizacija i novovjekovnim poetikama, sposobnost da spaja stare mitove i pokaže ih u novom jedinstvu. A kao svaki veliki um bio je kosmopolita kome su bliske sve kuture u istoj mjeri, sve ono što preovladava i javlja se u temeljnim mitskim slikama svijeta.
Nasuprot ovome, Jeremić u Narcisu bez lica želi da proturi tezu da je Kiš površni tumač književnoteorijskih orijentacija, neprikladan interpretator antičkih filozofa, ruskih formalista, bez ikakve iole ozbiljnije fundiranosti svojih stavova iznesenih u Času anatomije. Jeremić nastoji da ozbiljno razmatra književnu teoriju na kojoj se zasniva praksa Kišovog modelovanja priča, sa apriori prihvaćenom tezom da je on stvaralački nemoćan, a njegova književnost čudna vaza tuđeg cveća. Prema ovome, Kišov nestvaralački način pisanja ni u jednoj teoriji nije mogao da nađe oslonac, zbog toga je njegova poetika zapravo prepotentna, manir u kome se služenje vještačkim pomagalima proglašava za umjetnost. Jeremić proširuje svoju optužnicu na cjelokupni književni opus, iznoseći na vidjelo dana da je pisac već u Peščaniku upotrebljavao metod sljepljivanja tuđih tekstova i kompozicionih rešenja, što je usavršeno do apsurda u Grobnici za Borisa Davidoviča. Međutim, ovaj pokušaj odbacivanja stvaralačkog impulsa u književnom djelu završava u sterilnim konstrukcijama, neprekidnim ponavljanjima istih ili sličnih argumenata da je u formalnom i sadržinskom smislu riječ o beskrupuloznom prepisivaču. Iz ovih uštogljenih fraza skriva se arogancija kojom je profesor sa visine svoje učenosti s Olimpa, uzaludno nastojao da prebriše Kišovo ime iz književnosti, strapa ga u koš za otpatke, žigoše kao imitatora, i neoriginalno piskaralo, uz to još i nepošteno biće, kadro da potkrada tuđa ostvarenja.
Upravo zbog nerazumijevanja dokumentarnog karaktera djela, skupina kritičara, među kojima prvenstvo pripada Jeremiću, objelodanila je javnosti da je riječ o plagijatu. U stvari Kišova svjesna namjera da demistifikuje staljinizam, posredno i sve komunističke režime, pa i jugoslovenski, koji su nastali na revolucionarnim tekovinama klasne borbe, a inspirisane boljševičkom revolucijom u Rusiji 1917. bila je prikriveni okidač za napade na njegovu literaturu. Danilo Kiš je napisao Grobnicu, kao svjedočanstvo propasti revolucionarnih ideala, slom utopije koja je pokazala u praksi svu brutalnost, koju je negirala čak i zapadno lijeva inteligencija. Kritičari su pravilno uočavali da je Grobnica za Borisa Davidoviča, eksplozivna snaga ogromne detonacije, bomba, čija eksplozija razara suštinski komunističku ideologiju i praksu (Alen Mikec, 2021). U osnovi inkriminisanje Kišove knjige posvećene sunovratu revolucionara u post - revolucionarnom vremenu imalo je političke motive, koje su njegovi kritičari sakrivali, trudeći se da omalovaže njegovu književnu autentičnost. No, legitimnost njegovog transponovanja tekstova od drugih literata, ničim nije dovedena u pitanje, budući da je riječ o već usvojenom projektu svjetske književnosti, miješanju fikcionalnog i dokumentarnog plana, i uvođenja istorijskog dokumenta u realnost knjige. Uostalom, Kiš nigdje ne poriče da je preuzimao teme, činjenicu da se umetničko delo na planu forme shvata posredstvom asocijacija sa drugim delima umetnosti. Kišova poetika nastajala je u komunikaciji sa drugim piscima, u prvom redu Borhesom i memoarskom građom Karla Štajnera 7.000 dana u Sibiru.
Držeći se ideje estetičara Benedeta Kročea onaj koji ponavlja, ne kreira ništa, to jest nije umjetnik, Jeremić uporno brani stanovište o Kišovoj neautentičnoj književnoj produkciji. Po ko zna koji put upozorava čitaoce Narcisa bez lica, da je njegova literature - hrestomatija, kompilacija, prepričavanje ideja, fabula, opisa, tona, stilizacije, koje ima malo veze s pravim književnim stvaralaštvom. Pisac je samo maestralan u epigonskom korišćenju tuđih transpozicija stvarnosti: U romanu Bašta, pepeo slijedi Bruna Šulca, u Peščaniku - Džojsa, u Grobnici za Borisa Davidoviča - Borhesa (str. 138). Jeremić sarkastično izjavljuje da je piščeva epigonska ljubav za Borhesa, sa izvesnim zakašnjenjem, u odnosu na pisce - borhesovce u Hrvatskoj. No, Jeremić nastoji da zdušno opovrgava ono što se ne može opovrgnuti da Kiš ima pravo da kao dokumentarnu građu koristi književne tekstove, kao i para - literaturu, biografsku i memoarsku građu, i da ih ukrasi svojim potpisom.
Dominantno, optužba se odnosi na prvu priču u Grobnici za Borisa Davidoviča, Nož sa drškom od ružinog drveta, koja je preuzeta iz Štajnerove autobiografske knjige. Jeremić doslovno citira Štajnera, ukazujući na tematski okvir koji je preuzeo Danilo Kiš. Međutim, pisac je razradio osnovni motiv kao samosvojan sižejni obrazac, stvorio dramsku napetost, izmijenio kompoziciju, ukazavši na kulminacionu tamu cijelog slučaja i besmislenost isljednog postupka.
Jeremić pronalazi izvor za proširenje svoje optužice u drugoj pripovetki (str. 165), Krmača koja proždire svoj okot, takođe u jednoj fabuli koju autor preuzima od Štajnera. Naime, Štajner navodi kako su Irca Goulda Verskojlsa, nakon njegovog priznanja da je republikanac, a ne komunista uhapsili enkavedeovci, i osudili na robiju. Jeremić akribično utvrđuje da je u uvodu priče, opis irskog borca, citat iz knjige Žana Parija: Džems Džojs njim samim. Kiš tematizuje sudbinu irskog heroja na strani antifašističkog fronta u Španskom građanskom ratu, koji je na prevaru revnosnih komsomolaca poslat u staljinistički logor. Pisac je decidno odgovorio da ne razlikovati fabulu (memorsku građu) od sižejne obrade te fabule, ne znati osnovnu distinkciju između fabule i sižea, a biti predavač estetike, to je stvar mogućna, valjda samo u nas.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
