Kako se neka tajna može čuvati 60 godina? Da li je moguće da se sve baš “tako” odigralo?
Kada je u pitanju najpoznatiji atentat 20. vijeka, ubistvo predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Džona F. Kenedija (JFK), usaglašen odgovor i konačan zaključak ni danas ne postoji, a u etapama, slučaj se nanovo aktualizuje.
Zainteresovan za sami događaj i misteriju koja postoji, Đorđije Njunjić iz lične radoznalosti i želje za saznanjem, išao je u sve dublje i detaljnije istraživanje koje je na kraju rezultiralo knjigom “Ubistvo Džona Kenedija: 60 godina kasnije”, u izdanju kuće “Ouroboros”. Studija, zasnovana na relevantnom materijalu, uzbudljiva poput trilera, stilski odlično koncipirana, obogaćena fotografijama, svjedočenjima, intervjuom, riječju i pečatom autora, okupira pažnju čitaoca/teljke i predstavlja jedinstven poduhvat autora koji se tako, pored književnog, latio i dokumentarističkog, istorijskog, detektivskog, pa i forenzičkog posla.
Zbog ogromnog značaja koji slučaj ima, mislim da će on zauvijek biti otvoren, a svakako nije jedini, jer i u našem okruženju imamo politička ubistva koja nisu do kraja razjašnjena. Da će biti novih stvari u vidu dokumenata ili izjava koja će sporadično podizati prašinu, apsolutno da, i mislim da će se mnogi autori baviti njima
Knjiga “Ubistvo Džona Kenedija: 60 godina kasnije” Đorđija Njunjića biće predstavljena sjutra u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović”, u Podgorici, u 19 časova. O knjizi će tom prilikom govoriti Luka Rakojević, koji potpisuje i recenziju, autor Njunjić, dok će veče moderirati Marko Vukajlović.
“Specijalno veče posvećeno istoriji, misteriji i globalnim odjecima jedne drame koja još traje”, ističe se u najavi, uz poziv: “Dođite da zajedno otvorimo dosije koji još nije zaključen”.
U susret promociji, Njunjić u intervjuu za “Vijesti” govori više o svom rukopisu, procesu rada, ali i samom događaju, te svojoj prethodnoj knjizi “Dragoljub Jeličić, dječak, vojnik, glumac, heroj”, takođe biografiji (njegovog djeda), a otkriva i na čemu trenutno radi.
Na pitanje otkud interesovanje za temu ubistva Džona Kenedija, i sami ste dali odgovor u knjizi, ističući da je u pitanju priča koja Vas je “usisala”. Sa druge strane, šta Vas je uvuklo u samu temu, toliko duboko da je Vaša radoznalost, a onda i istraživanje išlo sve dalje i rezultiralo knjigom?
Mislim da bi interesovanje i istraživanje trajalo bez obzira da li bi se knjiga desila. Knjigu kao rezultat je na kraju podstakla moja prijateljica Natalija Đaletić koja je smatrala da ova tema može privući određeni dio čitalačke publike u Crnoj Gori, iako je “Ouroboros” izdavačka kuća u kojoj ona radi relativno nova, dosta dobro opipava puls čitalaca. Velika je razlika između onoga što vi percipirate kada nešto pišete i toga da li to nekoga interesuje, naročito u vidu knjige, zato sam na njeno odobrenje brzo iz ličnog moda, da tako kažem, prešao u drugi, širi rakurs - šta bi moglo ljude zanimati kod ove teme i u kom pravcu može knjiga da se razvija. Zapravo, i naslov je samo jedna od tema, svi događaji oko ličnosti Džona Kenedija mogu biti teme za sebe, a svaka se grana na puno strana. Priča i ličnost toliko brzo uvuku da o njoj razmišljate, a već po prvim impresijama ljudi koji su pročitali knjigu, vidim da grade neke svoje narative oko samog događaja ubistva, što je bio slučaj i kod mene kada sam počeo da pišem. Ovo je zaista jedna od priča zasnovanih na stvarnom događaju, koja ostaje otvorena i daje prostora da se i dalje iščitava i proučava, tako da smatram da knjigom nisam zatvorio taj krug kod sebe, već i dalje pratim sve oko ove teme, saznajem za nove autore, nove poglede, ali ono što se mijenja jeste da upoznajem druge koji sa istim žarom gledaju na ovaj događaj, a mislio sam da zaista ovaj period i događaj ne zanima ljude.
Knjigom ste praktično otvorili jedan stari, neriješeni slučaj koji i poslije toliko vremena intrigira svijet i aktuelizovali ga ponovo kod nas. I sami kažete da je veza istorije i sadašnjosti u ovoj priči tanka, zbog čega ona i danas živi... Šta predstavlja ovaj događaj danas, 60 godina kasnije, te kako se reflektuje na svijet, Ameriku, zainteresovane pojedince, ali i na naše prostore?
O pojmu “otvaranja slučaja” dalo bi se diskutovati. Mislim da nemam tu težinu ni kao pojedinac ni kao autor da ja tu nešto otvaram ili dodatno istražujem, a što se već ne zna, ali sa druge strane, još jedan podsticaj da se knjiga završi bio je taj što nisam našao na prostoru bivše Jugoslavije da se neko na ovaj način pozabavi slučajem, tako da se prije može reći da sam bacio jedno svjetlo na ovu temu. Apsolutno, decenije ne znače ništa kada je u pitanju ovaj slučaj i njegova refleksija na današnju, prije svega unutrašnju i geopolitičku politiku SAD. Neki od događaja koji se očitavaju, a bili su tada na vrhuncu, čitaju se i danas: nuklearna kriza, hladnoratovski odnosi, unutrašnja rasna trvenja, pokušaj ubistva predsjednika SAD, uloga medija, popkulture na javno mnjenje i njegovo kreiranje, međustranački sukobi u Americi, vođenje ratova SAD na drugim kontininentima... tu je zaista lista ogromna i ona je identična. Sve to se reflektuje i na Balkan, samim tim i na Crnu Goru. Ono što se promijenilo jeste naš značaj u odnosu na te događaje. Jugoslavija, koja je tada bila jaka država, imala je značajno više geopolitičkog uticaja na te događaje, dok se danas osjećaju te posljedice, prije svega ekonomski. Administracija Donalda Trampa početkom godine ponovo je dala na značaju slučaju tako što je objavila da će joj biti prioritet da se otvore tajni dosijei oko slučaja JFK, ali kako mjeseci prolaze, u tim dokumentima nije ništa pronađeno što je važno za njegov kraj. No, sigurno je da se na taj način nove generacije interesuju za slučaj. Mogu reći da sam svoju knjigu počeo u velikom zatišju kad tema JFK nije bila u fokusu medija, a pogodilo se da je izašla baš kada se slučaj ponovo problematizuje, što svakako daje na težini i mom skromnom interesovanju za slučaj.
Kada je sami događaj u pitanju, kažete da, kao u najboljem istinitom romanu koji je ikada napisan, imamo uvod, zaplet i razradu, likove, sudbine, mjesta, emocije, osude i sud. Nudite čitaocima detaljan, donekle i intiman uvid u likove, slučajnosti i pojedinosti. No, sljed svih tih događaja kreirao je svojevrsnu misteriju. Da li je uopšte moguće demistifikovati tako nešto? Koliko sve te okolnosti, kada se poslože, koketiraju sa fikcijom, a zapravo su životne, trenutačne?
Odlično pitanje. Zaista, kada sam “uronio” u događaj od početka do kraja, često mi se dešavalo da se zapitam: “Da li se ovo stvarno desilo?”, “Da li je moguće da se sve ovako desilo?”. Mislim da je to jedna od nažalost velikih stvari kod ovog slučaja, što je granica fikcije i zbilje jako mala. Dobrim dijelom to je zasluga filmova, dokumentaraca i knjiga, jer vas prosto uvode u jednu misteriju o kojoj sami izvodite svoje zaključke. Nažalost, realnost se prikaže kada nakon svega shvatite da je izgubljen jedan život, da je cijela jedna porodica propala zbog toga, desila se velika tragedija koja je definisala mnoge živote, tada znate da takve romane samo život piše i gotovo da fikcija te stvari ne može da posloži na takav način. Misterija jeste, jer ono što jedino znamo jeste to ko je preminuo, sve ostalo su znakovi pitanja i jedan niz događaja koji nije moguće utvrditi sa sigurnošću, jer su ljudi kao živi organizmi skloni promjenama, tako da ono što ste znali sa sigurnošću danas, ne znate sjutra, i tu se gubi dosta, a da ne pričamo o protoku godina i mnogim interpretacijama slučaja i teorijama zavjera. Ni danas pogledi na slučaj nisu bili kao što su bili juče i ne znamo u kom pravcu će autori koji su važni ići daleko, i šta će biti u narednom periodu, jer mi kraj ne vidimo.
Naš narod, kako god ga ko definisao ili prisvajao, a on je cijeli moj dok god ga razumijem kako govori i misli, ima ogroman potencijal da svoju istoriju pretoči u pogonsko gorivo ka naprijed, upravo zbog grešaka koje je napravio, a bezgrešan narod ne postoji...
Sažeto profilišete i Kenedija, njegovog atentatora Lija Harvija Osvalda, ali i Džeka Rubija koji je ubio Osvalda, kao i uvide u njihove političke stavove i ideje, nudite retrospektivu dana i sljeda kobnih događaja, sve na osnovu relevantnih izvora... Tu je i osvrt na Džeki Kenedi i skoro pa ikoničnost njenog “autfita”, kao i mišljenja ljekara koji su pokušavali da spasu živote i atentatora i predsjednika. Posebno je upečatljiv osvrt na paradokse i gotovo bizarne okolnosti koje su se “poklopile”... Za Vas kao autora sa drugog kontinenta, kakvo je bilo iskustvo rada slučaju, odnosno knjizi, duže od pola vijeka nakon što se sve odigralo?
Nekako sam u glavi jako dobro sklapao te kockice što se tiče pozicija, balistike, izjava doktora oko rana i sve ono što sam mogao pročitati i pogledati, a da ima oznaku kredibilnog za priču. Veliki izazov su bile transkripcije sa engleskog jezika, jer često ima slenga, ljekarskog, policijskog, a i sam govor se promijenio u odnosu na tada, i čini se da sam uspio to da uhvatim i kao relevantno prezentujem. Pored jezika, najveći izazov je bio da sve te trivije, bizarnosti, ličnosti i trenutke stavimo u jedan tajmlajn, da ima svoje poveznice, da se ne ide puno u digresije a da se sa druge strane uhvati važnost momenta i ono što je iz njega proisteklo. Čini mi se da sam u tome uspio, prije svega zbog pomoći Natalije Đaletić koja je iz svoje perspektive to posložila, jer mislim da ja, kao onaj koji piše, ne bih to uspio. Drago mi je što ljudi koji su pročitali knjigu kažu da je laka za čitanje i da je čitaju u dahu, što mi je bio jedan od osnovnih ciljeva. Čitaoci koliko god željeli da zapamte imena, toponime, detalje, to je nemoguće, ali dok čitaju, to daje dozu autentičnosti, i na taj način vi se preko naracije možete zamisliti u tim momentima, kao da ste tamo, jer imate sve elemente koji prave te slike. I naravno, svako će na kraju zapamtiti one detalje koji su za njegov pojam ili važni ili intrigantni ili koje prosto nisu znali. Takođe, jedan elemenata koji je meni bio važan jeste repeticija - iščitavao sam i gledao neke situacije više puta kako bih ih postavio onako kako treba, jer zaista je teško sve popamtiti i usvojiti.
U par segmenata evocirate i nekadašnju Jugoslaviju. Pišete o susretu Tita i Kenedija, položaju i ugledu zemlje, načinu na koji je dočekana vijest o Kenedijevom ubistvu.. Može li se reći da je gotovo svaki svjetski događaj u to vrijeme morao doći u neki kontekst sa Jugoslavijom?
Bez nekih pretenzija da prikazujem i Jugoslaviju kao nešto što nije bilo, samo na osnovu pročitanog, mogu zaključiti kakav je odnos ta zemlja imala i sa SAD i sa drugim zemljama svijeta. Kao važan faktor u Evropi koji se proširio na Treći svijet i gestom Titovog “ne” Staljinu, Jugoslaviju su gledali, ili ako hoćete, koristili, tako da sve države budu na ovaj ili onaj način povezane sa njom. Zapad preko pop kulture, rokenrola, televizije, mode, džeza, Holivuda, SSSR preko književnosti, političkog uređenja koje u Jugoslaviji nije bio komunizam kao u SSSR, ali je težio ljevici, Afrika preko razmjene studenata i radne snage, dakle svi ti talasi kreirali su neka mišljenja i struje, i sve to je bilo satkano u tkivu društva, kao u filmu “Tri karte za Holivud”. Za takvu zemlju jako je bilo važno šta će biti nakon Kenedija. Kako će na nas gledati? Da li kao prijatelje ili kao neprijatelje? Jer, jedna od teorija je bila da je za atentat kriv SSSR i da kreće apsolutni rat. Ta paranoja oko rata sa Istokom je dugo trajala i naravno da je bilo važno kako će se svrstati zemlja sa 20 miliona stanovnika u srcu evropskih puteva.
Šta je Vama bilo ili ostalo posebno zanimljivo u cijeloj priči?
U svom čitanju i gledanju puno sam se bazirao na aspekt doktora, tj. ljekara, koji su zaista imali jedinstven slučaj u karijeri i kako kažu, definitivno ih je obilježio. U 24 sata probali su da spasu živote ubijenog i njegovog ubice, što je samo po sebi bizarno. U spisku preminulih u bolnici Parklend jedno ispod drugog bili su imena Džon F. Kenedi i Li Harvi Osvald, i kao takvi su otišli u istoriju, kao opoziti, ali i kao nedjeljiv i nespojiv šav svjetske istorije. Njihove profesionalne i ljudske impresije koje se ne poklapaju zaista su izuzetne, i davale su paletu emocija dok ih iščitavate i gledate. Kako sam na početku rekao, moja inicijalna namjera nije bila da ovo bude knjiga, već lična radoznalost, a kada sam već ušao u to da ovu priču iz mog ugla i prezentujem drugima, cilj je bio da predstavim slučaj, a da ne umorim. Mislim da sam zapravo samo bio jedan medijum između priče i čitalaca i da je ona sama po sebi zarazna. Sami proces me doveo u situaciju da promišljam o novim tehnikama pisanja, naracije i prenošenja informacija, a da one budu smislene, informativne i da se uklapaju. Koliko god mi to izgledalo lako, mislim da je to najteži proces i svakako da me naučio u kom pravcu bih pisao roman, recimo, jer sam do sada bio striktno u oblasti publicistike.
“Šta god da bude vaš zaključak, on je ispravan”, poručujete čitaocima... Nakon temeljnog istraživanja, jeste li došli do nekih odgovora koji su Vama bili potrebni?
Dobio sam dosta odgovora, u smislu da sam mogao da povežem događaje koje sam znao djelimično ili sam ih zaboravio. Recimo, nisam znao da se Džeku Rubiju nije sudilo, već da je umro u zatvoru. Zapravo, sudskog procesa u ovom slučaju nije ni bilo. Jedini koji se vodio neposredno, a o čemu govori film Olivera Stouna, jeste optužnica okružnog tužioca Džima Garisona protiv lokalnog biznismena Kleja Šoa, za kojeg je smatralo da je dio zavjere u ubistvu. Epilog je da je porota u roku od sat vremena donijela oslobađajuću presudu i tu je kraj te priče, iako na tome počiva ozbiljna teorija da je država bila uključena u atentat. Zaista, taj proces pretrage zaključaka ne prestaje. Kao i većina ljudi, bio sam mišljenja da, Osvald je to uradio i kraj, ili bila je zavjera i kraj. Ljudi na taj način žele da stave tačku, ali nakon toliko pregledanja i čitanja, nije fer prema priči da se na taj način dolazi do zaključka. Međutim, u ljudskoj je prirodi da želi da stavi tačku na nešto što je nepoznato, želimo da dođemo do tog mira koji kroz zaključak dolazi, ali on u ovom slučaju nije moguć. To polje za razgovor i razmjenu ideja je ogromno.
Zato, umjesto zaključka, čitaocima nudite “Novi početak”. Imate li sami neka očekivanja od najavljenog objavljivanja strogo povjerljivih dokumenata, te da li će ova enigma ikada uopšte i moći da dobije taj jedan zaključak u kojem bi svi trebalo ili mogli da se slože?
Ja moram biti skeptičan kada je rješenje ili zaključak događaja u pitanju. Zaista taj polaritet događaja, jedan izvršilac u odnosu na više njih, ne može da se izvaga. I tu imamo mnogo novih pitanja, npr: “Kako se neka tajna može čuvati 60 godina?”, na vama ostaje samo da kažete može ili ne može, dakle odgovor daju pojedinci i svako ima svoju istinu. I na kraju, tako ljudi djeluju po svim pitanjima i svakodnevno. Sa druge strane, da li se može pojaviti struja koja kaže da ima odgovor ili da je bila zavjera države da ubije svog predsjednika? Kakve bi to tek konsekvence po SAD bile? Zbog ogromnog značaja koji slučaj ima, mislim da će on zauvijek biti otvoren, a svakako nije jedini, jer i u našem okruženju imamo politička ubistva koja nisu do kraja razjašnjena. Da će biti novih stvari u vidu dokumenata ili izjava koje će sporadično podizati prašinu, apsolutno da, i mislim da će se mnogi autori baviti njima.
Pored ove, ali zbirke intervjua, za sobom imate i knjigu “Dragoljub Jeličić, dječak, vojnik, glumac, heroj” koja govori o Vašem djedu. Pretpostavljam da je nemoguće, ali ako uporedite rad na dvijema knjigama, šta je bilo teže, izazovnije, zahtjevnije za prirediti - priču o tako bliskoj osobi ili pak o nekome svjetski poznatom, na drugom dijelu svijeta, za šta već postoji mnoštvo materijala?
Svakako je bilo emotivnije i teže raditi na knjizi o djedu, koja je ukupno trajala 10 godina. Na kraju, sve informacije o vezi sa djedom je bilo mnogo teže pronaći i sklopiti, te temi napraviti svojevrsnu biografiju. Ali, odnos i emocije su bile prisutne i u slučaju Kenedija. Ipak su sudbine i životne priče ono što vas dovodi u tu ljudsku ravan i brzo se poistovijetite sa tim ljudima. I tu postoje određene paralele: oba su bili vojnici, Kenedi je sahranjen kao vojno lice sa činom, kao i moj djed. Djed je bio njegov savremenik te ga se jasno sjeća, a obojica su preminuli 1963. godine. Ne samo u slučaju ove knjige, postoji dosta sinhroniciteta dok sam radio na knjizi o Kenediju. Knjiga je inicijalno trebalo da izađe krajem prošle godine, međutim, zbog spleta okolnosti izašla je ove i u tom produžetku objavljivanja izašlo se sa novim informacijama o slučaju, što sam morao uvrsiti na kraju knjige i bukvalno smo je vratili iz štampe. U februaru ove godine umro je i jedan od glavnih aktera događaja, agent Klint Hil koji je prvi skočio na limuzinu nakon pucnjeva što se vidi na Zapruderovom filmu. A slučajno se desilo da je prva promocija knjige bila na Kenedijev rođendan u Nikšiću.
Teme kao što su nove norme poput transhumanizma, pojam čovjeka, uloga društva, razvoj individualizma, pa na kraju i neko crtanje novog svjetskog poretka, nešto je što me zanima i čime se bavim, kaže Njunjić
S obzirom na jedinstvenost života, djela i nasljeđa Dragoljuba Jeličića, ali onda i brojnih drugih ličnosti iz naše istorije, kako gledate na odnos društva i političara kao predstavnika građana prema njima i je li, po objavljivanju te knjige, a od čega su sada prošle gotovo i dvije godine, bilo nekih inicijativa Vama bitnih - za ukazivanje časti, eventualnu ekranizaciju ili nešto drugo?
Mi kao društvo nismo došli do ljudskog konsenzusa kako se odnositi prema našoj prošlosti, a samim tim i ljudima koji su dio nje. Kada se priča o tim stvarima, mislim da političke partije jesu krive koliko i pojedinci. Utoliko je problem inicijativa jako delikatan, jer kakav bih ja bio da zahtijevam ili namećem pojedincima i vlastima osjećaj da nešto treba da obilježavaju ili ukažu čast, naročito ako je ta ličnost vaš rod. Prvenstveno mislim da ljude ne treba instrumentalizovati, jer je nemoguće početak 20. vijeka staviti u kontekst 21. na način na koji mi to radimo. Jer, uslove i razloge nečijeg angažmana, bio on vojni ili politički, mi danas ne možemo shvatiti. Ja zaista moram pohvaliti JU “Zahumlje” gdje sam imao promociju knjige, i način na koji su oni prihvatili i ukazali na značaju da se to baš održi na tom mjestu, kao i Opštini Nikšić koja je cijelo izdanje otkupila baš kao pokazatelj da cijeni prije svega to što je djed uradio za grad. Zaista mislim da to ovog puta nije izostalo, a bilo je i određenih drugih inicijativa koje, ako se dese, biće mi naravno jako drago. Za mene kao njegovog nasljednika bilo je već dirljivo to što su ljudi iz Beograda prepoznali značaj lika i djela mog djeda i prije nego što sam ja počeo da pišem, na čemu sam im beskrajno zahvalan.
Kao autor koji zalazi u istoriju i ljudske sudbine, kako gledate na stvari kao što su “kultura sjećanja”, “suočavanje s prošlošću”, “nasljeđe” i slično? Uz to, koliko globalni događaji ili lokalni primjeri, mogu doprinijeti životu danas ili načinu na koji stvaramo budućnost - svoju ili čovječanstva?
Ovo su sve jako teške teme za progres jednog društva. U tim pitanjima je bol, patnja i ljubav. Ja sam duboko uvjeren da mi, kao i neki drugi narodi, možemo da se suočimo sa sobom, ali da prosto interes preovlada pa se to još uvijek nije desilo. Naš narod, kako god ga ko definisao ili prisvajao, a on je cijeli moj dok god ga razumijem kako govori i misli, ima ogroman potencijal da svoju istoriju pretoči u pogonsko gorivo ka naprijed, upravo zbog grešaka koje je napravio, a bezgrešan narod ne postoji. Svakodnevno svjedočimo nevjerovatnim stvarima koje možemo jedni drugima da uradimo, ali i nevjerovatnim herojstvima koje ćemo rijetko gdje sresti. I često te greške i događaji koji su se desili u slučaju Kenedi su nevjerovatni i rekli bi “to može samo kod nas da se dogodi”. Ali nije tako. Kroz ovu knjigu sam shvatio da smo mi dio svijeta, sa svojim vrlinama i manama, i da najčešće naudimo sam sebi. Džo Stramer je rekao: “Budućnost nije napisana”, ali i “Bez ljudi si ništa”. Ako te dvije krilatice spojimo, možemo početi da govorimo o progresu, do tada ćemo i dalje biti tkivo koje pulsira na “moji, tvoji”, “njihovi, naši”.
Knjigom o svom djedu ste ispričali jedan segment porodične sage, a ako uzmemo u obzir i znamenitost Vaših predaka u Nikšiću, može li se očekivati još neko slično djelo u budućnosti? Takođe, da li Vas i koliko privlači fikcija?
Ja zaista volim biografije, one su mi otvorile put, prije svega za promišljanja o životu, ima puno dobrih i zanimljivih i zapravo život je sam po sebi i realnost i fikcija. U tom pogledu, zaista u Nikšiću i Crnoj Gori ima puno zanimljivih ličnosti i njihovih biografija, ali moje pisanje ni o djedu ni o Kenediju nije proisteklo tendenciozno, već kao trenutni osjećaj koji se razvijao. Ne bih volio da pričam priču automatski jer ne bi bilo fer prema tim ljudima, a dosta biografija imamo ispisano i na taj način. Mogu reći da zaista nisam fan fikcije, makar ne vidim svoje autorstvo u njoj, ali kao što rekosmo na početku, te linije se često dotiču, i što kaže jedan bend koji volim: "Ponekad je stvarnost čudnija od fikcije".
Na čemu trenutno radite?
Iako nisam fan fikcije, ono na čemu sada radim jeste upotreba AI, vještačke inteligencije. Tj. pokušavam na nekoj ljudskoj ravni, u okviru intervjua, pomoću alata koji svi koristimo - Chat GPT da odgonetnem na koji način će u budućnosti tehnokratija i njeni postulati imati uticaja na naše živote i našu budućnost. Koliko se humanizam gubi a koliko postojimo humanoidi? Taj opozit raslojenosti društva je nešto što me inspiriše. Teme kao što su nove norme poput transhumanizma, pojam čovjeka, uloga društva, razvoj individualizma, pa na kraju i neko crtanje novog svjetskog poretka, nešto je što me zanima i čime se bavim. Ako vidimo trenutak u kome živimo, zaista se možemo zapitati u kom pravcu ide ljudski rod i sve ono što on kreira. Čija je to kreacija i gdje se i na koji način te kreacije primjenjuju. Opet puno pitanja na koje ću pokušati da dajem svoja razmišljanja...
Prevod na engleski, promocije u Srbiji, neumoljivost tržišta
Posebno je značajno to što je Vaša knjiga o ubistvu Kenedija među rijetkima (možda i jedina?) na našem prostoru koja obrađuje ovu temu. Kako je, kao autor, doživljavate u tom kontekstu i šta biste rekli o njenom značaju za naše govorno područje? Mogu li se očekivati i druga izdanja?
Kada se govori o ovom aspektu, dolazi se do marketinga. Kao i u većini drugih djelatnosti, određene izdavačke kuće imaju monopole i navikle su čitaoce na svoja izdanja. U ovom kontekstu zaista moram pohvaliti “Ouroboros” izdavačku kuću jer se ne bavi onim izdavaštvom koje čitaoci “žele”, već onim što smatraju da vrijedi objaviti. To ne govorim radi moje knjige, već preporučujem da ljudi pročitaju knjige iz njihovog opusa, koji je mali, ali odabran i jako kvalitetan, a što je glavno, predstavlja novu crnogorsku autorsku scenu kojoj se sigurno ne daje puno prostora, bar ne onoliko koliko ti autori zaslužuju. Veliki rad i upornost stoji iza tih ljudi, što zaista cijenim i poštujem, i gotovo sam siguran da su oni jedini koji bi ovu knjigu izdali, jer prosto je, tržište je neumoljivo. Sa druge strane, to me obavezuje kao autora da nemam alibi zašto neko ne čita moju knjigu. Mislim da njen put tek sada počinje i sa marketinškim elementima koje imamo izdavač i ja, pokušaćemo da dopremo do što većeg broja ljudi. Prevod na engleski bi bio neki logičan nastavak kojem ćemo sigurno težiti, a već se pojavljuju neki interesenti da radimo promocije u Srbiji na jesen. Pažnja ljudi je danas ograničena, čemu svi svjedočimo, pa kada mi se jave ljudi koji su je pročitali i imaju svoj stav o onome što sam napisao, jako se radujem.
Bonus video:
