Da li i Teheranu predstoji ono kroz šta je prošla, i na šta sada liči, biomasa kakva je pojas Gaze? Tramp je uglavnom jasan: ponosan što je uništio iranska nuklearna postrojenja, međutim, veoma je jebeno zabrinut (kako kaže u live prenosu) što Izrael i Iran ratuju toliko dugo da ni sami ne znaju koliko to tačno traje.
Tramp na svjetskoj sceni, u stvari, ukoliko bolje pogledamo, nastoji izigravati lika iz serije Ray Donovan: on je, dakle, onaj koji za ultrabogatima posprema svaki nered i trag nakon ubistava i orgija, pošto situacija izmakne kontroli.
Jedan detalj, zapravo, kao i uvijek otkriva mnogo toga. Naime, prije nego što treba da uđe u helikopter, na pitanja novinara da li su Izrael i Irak prekršili dogovor o sklapanju mira, između ostalog, Tramp kaže: dao sam Izraelu 12 sati, nisu smjeli u svega sat vremena istresti sve bombe koje imaju na njih.
Dakle: Tramp je, iz rečenog se jasno čita, samoga sebe ofirao: dao je punih 12 sati da Izrael rasporedi svoje dejstvovanje, međutim, oni su krenuli isuviše destruktivno u napadu, očigledno rješeni da za svega sat završe sve.
Sve su prilike da ‘pragmatična’ politika prvog čovjeka Amerike stalno pokazuje kako, u stvari, on uopšte ne poznaje politiku koja se danas ne može završavati ad hoc. Palestince, naprosto, preseliti, kao i ilegalne došljake u Americi, kojih ima na milione, i koje je, nipošto ne zaboravimo to, stvorio sistem za vlastitu upotrebu. Naposljetku, to furiozno djelovanje/spremanje stvari, dalo je rezultat taman kao i okončanje rata u Ukrajini za 24 časa, kako je obećao da će učiniti tokom predizborne kampanje.
Ako je Izraelu, dakle, dao 12 sati da završio šta je započeo, da li to znači da je Americi dao svega jedan napad, smatrajući da je to sasvim dovoljno da se Iran apsolutno pokori? Mjeri li se demokratičnost neke zemlje po tome koliko danas učestvuje u ratu?
Zbog trenutnog haosa na mnogim poljima (od ekološke krize pa do pitanja da li će se zatvoriti Ormuski moreuz usled čega bi skočila cijena nafte i gasa, što bi tek prouzrokovalo globalnu krizu, uzmemo li u obzir da je rat u Ukrajini znatno podigao cijenu hrane), previđa se činjenica da je Hamas ostao gotovo netaknut, a da su izraelski civili još uvijek njihovi taoci. Tim prije, treba navesti sljedeće redove: (prije svega podsjetiti da je 1.200 profesora u Izraelu pisalo akademskoj instituciji da daju glas kako bi se rat u Gazi zaustavio) - Izraelskim građanima je dosta rata i poslednjih meseci oni postaju svesni moralnih aspekata ovog sukoba i zločina koji se čini u njihovo ime. (Meron Rapoport)
Budući da se Izrael izoluje, da gubi podršku svojih saveznika, vjerovatno da je to razlog zašto je premijer Velike Britanije izjavio kako su oni, prije svega, ovoga puta za dijalog. Ako, prema tome, Njemačka daje punu podršku za genocid u Gazi, ipak, makar zvanično nije za ovaj rat sa Iranom, utoliko prije što svjetska javnost uopšte ne zna, niti može u krajnjem pretpostaviti kakav odgovor može dobiti ne samo Izrael, već i Amerika, i svi koji se pridruže.
Zasad, dakle, EU ne pokazuje interesovanje da se priključi ovom ratu, ali, i dalje pruža punu podršku već uveliko izgubljenoj zemlji, Ukrajini, koja samo bilježi gubitke. Stiče se utisak da se Zapadna civilizacija polako, postepeno pretvara u militantnog fanatika opsjednutog ratom ili ratnom osvetom. Kako je XXI vijek otpočeo terorističkim napadom, i kako terorizam poslužuje da pokrene ratove po Bliskom istoku kako bi se spasila demokratija, ljudska prava, zagarantovane slobode itd, naposljetku, sve ukazuje na to, da će ratovi prerasti u čist terorizam, u masovno ubijanje civila.
Ono što valja naglasiti jeste činjenica da se u Teheranu nastoji kopirati ono što se odvija u Gazi, s tom razlikom, što umjesto buldoždera i eksploziva, pucanja u izgladnjele civile koji čekaju u redu konzervu ili džak brašna, sada se u Teheranu izvode visokotehnološke operacije, gađanje meta sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara, što u krajnjem za cilj ima, kako pojašnjava M. Rapoport, povratak imidža vojsci koja je znatno počela gubiti ugled u izraelskom narodu.
Demokratija koja ubija!
Demonizacija Bliskog istoka, masmedijsko zapadno predstavljanje tamošnjih zemalja kao fundamentalističkih, terorističkih i teoloških terorista, fanatika koji još jedino znaju za rat, u stvari nam treba reći kako smo mi, tobožnji demokratski liberali, jedan obećani ili svijet koji treba da spasi vijekovima sticane univerzalne vrijednosti. Niko tako patetično, filmski, ne zna ispričati priču sebi o sebi koja je prije svega jedna melodrama, srceparajuće sranje u kojem, uvijek već globalni policajac u poslednjem času spasava planetu.
Kao i obično, smrtno se dosađujući u stanu, odlučio sam se opet odgledati ostvarenje kakvo je The President’s Man: A line in the Stand (2002), i naravno, priča teče tako pa dva tajna specijalca, trebaju da spase predsjednika i samim tim Ameriku, od talibana spremnih da prvu zemlju svijeta, s njom, dakle, i sâm svijet, razore do temelja. Film je u tolikoj mjeri naivan da ga upravo to čini realističnim. U jednom trenutku biva jasno da je predsjednik Otac, da su specijalci sinovi, a talibani otpadnici od nebeskog učenja (Svedenborg), kojeg na zemlji prenosi prva sila i/ili Amerika. - Da: ideologija mora moći biti na nivou stripa.
Zbog unutrašnje situacije u Americi i progona ilegalnih doseljenika, zbog načina kako nacionalna garda tretira na konjima goloruke Latinoamerikance i Meksikance, ali, i zbog spoljne, vazda militarne politike, valja nam ovdje navesti sljedeću misao Alena Badjua, dakle: Kolosalna američka vojska vrši terorističku ucenu na globalnom nivou, a zatvori i pogubljenja vrše unutrašnju ucenu ne manje nasilnu.
Dvostruko represivno kretanje neprestano proizvodi haos, kako na spoljnjem, tako i na unutrašnjem planu, no, treba istaći kako za to sasvim sigurno nisu Amerikanci (imamo znatan broj snimaka koje su napravili građani LA i na kojima vidimo kako žestoko napadaju policajce zbog njihovog načina terorisanja ilegalaca), prije svega nisu dali potpunu podršku Donaldu Trampu da sprovodi ovakvu politiku, što će reći, da je ovaj način - odnosa prema demokratiji, apriorno njena izdaja.
O podmukloj, prije svega insceniranoj, što će reći lažnoj politici kojom se vodi Izrael i ništa manje Amerika, Tarik Ali će napisati sljedeće, redove koji mnogima mogu najzad otvoriti oči da bi, doista, uvidjeli šta se radi. Naime, on piše: “Rat se prelio iz Palestine u Iran 13. juna. To je vrhunac izraelske opsesije koja traje već četiri decenije. Dok je Trampova administracija vodila neiskrene pregovore sa Iranom o nuklearnom programu, Izrael je iskoristio priliku da bombarduje Teheran i ubije iranske nuklearne fizičare, generala i druge zvaničnike, od kojih su neki učestvovali u pregovorima sa Sjedinjenim Državama.”
Sjetimo li se priče o fantomskom oružju u Iraku, i biće nam jasno da se i pored toga što se, dakle, priča ponavlja, ona sama sebi daje legitimnost da djeluje na način novog proizvođenja rata, koji, zapravo, nema za cilj da se uništi nikakvo nuklearno postrojenje, nego da se uništi izraelski neprijatelj, i da mu se, svakako, oduzmu svi resursi, u prvom redu nafta i gas. Tako da, neoliberalni poredak ne poznaje ništa drugo do goli profit koji podrazumijeva masovne žrtve.
Bonus video:
