(Nastavak od prošle subote)
Za primjer plagijarizma, Jeremić smatra pripovetku Mehanički lavovi. Pa ipak i pored ovog priznaje da je Kiš slučaj dolaska druga Erioa u Sovjetski Savez, koji je preuzeo iz jednog Štajnerovog teksta, obogatio novim detaljima, ne odstupajući od osnovne fabule. Opis devastirane crkve, i profanu scenografiju na crkvenim freskama preuzimao je od Luja Reoa. Očigledno, profesor Dragan se pravi neobaviješten o postmodernom načinu pisanja, koji je izumio Borhes, a koji je slijedio Kiš, prebacivanjem poznate fabule u magični svijet svoje pripovijesti, stvaranjem novog poretka, zapleta, stila i kompozicije. U osnovi pisac je aluzijama na ateističko - materijalističku dogmu u Sovjetskom Savezu, i odigranom scenom, bogosluženja u crkvi, prikazao naličje komunizma, obmane kojima se režim obilato služio u zavaravanju svoje prave prirode, opsjenerskim trikovima da zavara ljevičarske pristalice sa Zapada, i nametne laž kao istinu.
Ni centralnoj priči zbirke Grabnica za Borisa Davidoviča, po kojoj je cijela knjiga dobila ime, ne nedostaju Jeremičeve pritužbe: Kiš je, uglavnom, kao fabulu koristio sećanje B. I. Rubine o slučaju njenog brata Isaka Iljiča Rubina, i donekle, jedan spis M. P. Jakuboviča o njegovom vlastitom slučaju, koje je Roj Medvedev objavio u knjizi Staljinizam.
Ali, u priči o sovjetskom revolucionaru - intelektualcu, autor je pokazao svo majstorstvo svog književnog genija, zalazeći u psihologiju junaka, isljedni postupak u kome se sudaraju revolucionarna budnost isljednika i otpor islijeđenog da prizna nebulozne izmišljotine o njegovoj tobožnjoj kontrarevolucionarnoj djelatnosti. Bez obzira na ovo faktografsko mešetarenje, ostaje onaj neopipljivi kvalitet kišovske proze, atmosfera vremena, koju nije moguće prepisati iz dokumenata, kao jedna od najsnažnijih osuda komunizma napisana na našem jeziku. To je moralo iznervirati njegovog oponenta, koji je i pored sve učenosti bio revnosni apologeta poslijeratnog jugoslovenskog sistema-ideologije koja je i kao njeh uzor u Sovjetskom Savezu, do nivoa institucije uzdizala logore za svoje otpadnike. U tome je razlika između zločina i osmišljavanja koncepta logora. Pisac nije htio ni kada su u pitanju ni staljinistički, ni nacistički logori, da bude saučesnik kao što su to činili lijevi intelektualci, i pravdali gulag kao istorijsku nužnost. Pisac je svjedok zločina, njegov zapisničar koji ne dozvoljava da ljudska patnja padne u zaborav. Naposletku, Jeremić tužaka Kiša da je nezahvalan imitator, koji pokazuje visok stepen nepoštovanja prema svojim uzorima. Pisac navodno nastoji da zabašuri porijeklo svojih tekstova, prisvoji tuđe napore, divljač iz tuđih lovišta, i pokaže ga kao sopstveni doprinos književnosti. Kao primjer Jeremić navodi riječi Luja Reoa iz knjige Ruska umetnost, koja je poslužila za opis Kijeva i crkve Sv. Sofije, u pripoveci Mehanički lavovi. Ma koliko se Jeremić upinjao da pronađe sličnosti, ostaje krucijalna razlika vezana za kontekstualizaciju u opisu Kijeva i njegovih sakralnih građevina za cjelinu priče. Tekst Luja Reoa, pisac je navodno preradio, poetizovao u svojoj književnoj radioici, što pokazuje koliko je neukusno govoriti o njegovoj imitatorskoj praksi.
Optužnica za falsifikat potpuni je promašaj u tumačenju pripovetke pod naslovom Psi i knjige. Unutar novele, koju Kiš uporno žanrovski svrstava u pripovjetku, navodi se da je sama tema o Baruhu Nojmanu zapravo prevod trećeg poglavlja Con fessio Baruc olim iudei modo baptizati et postmodum reverse od iudaismum, inkvizitorskog registra, u koji je Žak Furnije, budući papa Benoa XII, zavodio kao detaljno i savesno priznanaja pred njegovim tribunalom. Kiš upućuje na metaforu o cikličnom kretanju vremena, istorijska ponavljanja la port du Diable, prolivanje žrtvene krvi, sličnosti u imenima Boris Davidovič Novski - Baruh David Nojman, ukazuju na nerazumljivu misteriju, i preklapanje događaja u ravni istorije, koji je skriven za pozitivistički pristup nauke.
Bez obzira na jeremićevsku zamisao uticaj Grobnice za Borisa Davidoviča, ostao je nepromijenjen do danas, kao podsjetnik na užase staljinističkih logora. Teza da pisac doslovno prepisuje i sebi pripisuje tuđe tekstove, pri čemu nije pokazivao pravog stvaralačkog napora, pala je u vodu. Tvrdnja da ni u jednom sloju njegovih tekstova nema ni zrnce originalnosti, i pravljenje priča iz tuđih detalja, ideja, mitova se pokazalo neutemeljenom ideološkom čistkom književne scene, od nepoželjnih uljeza. Uopšte uzev cjelina Kišovog djela, ma iz kojih da je elemenata sastavljena, stvarnih ili izmišljenih, je original, dokaz njegovog ogromnog umjetničkog potencijala. Trudeći se da prikaže piščeve uzore, kritičar je promašio suštinu umjetničkog stvaranja, koje je uvijek iznad uspostavljene koherencije djela, kvalitet koji se ne da objasniti seciranjem njegovih sastavnih djelova. Niti je Kiš mađionačirski blefirao i mehanički miješao karte, niti je njegova umjetnost neoriginalna, pa je uzaludan napor Jeremićev da ga degradira u odnosu na Tomasa Mana i Andrića, osporavajući da se radi o velikom piscu XX vijeka. Ako je za utjehu u našoj kulturi sjećanja profesor Dragan Jeremić, će uglavnom, ostati upamćen po polemici kojom je htio da isključi Danila Kiša iz naše istorije književnosti.
Bonus video:
