Postoji nešto suštinski ljudsko u pokušaju da se harmonija uspostavi u strukturalnoj dezintegraciji. Da se smisao izvede iz egzistencijalne neravnoteže, kao idejni trag iz dekomponovanog epistemološkog aparata. Bojan Šumonja, kao slikar, ne prikriva semantičku složenost - ali je zna poslušati. Njegove slike ne zavode tišinom, one komuniciraju šumom, škripom, ehoima odbačenog svijeta koji postaju ornament. U njegovom vizuelnom univerzumu, estetika više ne počiva na ljepoti forme, već na hrabrosti da se forma rasprši - i ipak ostane komunikativna.
Phantom Bouquet nije ironija. On je oblik otpora. Na prvi pogled, to je svijet prepun neživog - lutke bez djece, šume bez tišine, boje koje vrište umjesto da sjaje. Ali već u drugom pogledu, počinje da se javlja jedno uznemirujuće otkrovenje: ovo je svijet koji još uvijek diše. Diše kroz fragment, kroz asimetrično oblikovane cjeline koje, uprkos svemu, odbijaju da budu zaboravljene.
Šumonja ne portretiše dekadenciju. On dokumentuje transformaciju. Ne slika kraj, već prelaz - iz realnog u simbolično, iz svakodnevice u mit, iz poznatog u međuprostorno i uznemirujuće prisustvo. Ta transformacija je ispunjena paradoksima: djetinja figura u šumi ne stvara humor, već napetost; flamingo u stagnirajućem pejzažu preostalih voda nije ironija već duhoviti sarkazam prirode, koji ne želi da bude spašen, već shvaćen.
U njegovim radovima, vizuelna heterogenost dobija simboličku funkciju. Kao da je svijet postao kultni prostor izgrađen od sintetičkih relikata - mjesto gdje odbačeno stiče dignitet. Šumonja tim pejzažima ne oduzima dostojanstvo - on ga vraća. To je pejzaž poslije svega, ali ipak sposoban za novi život. On oživljava ono što se smatralo mrtvim, ali ne kroz lažnu nostalgiju, već kroz lucidnu svjesnost o promjeni.
Površina platna kod Šumonje nikada nije neutralna - to je polje napetosti, kao da je svaka boja proživjela unutrašnji sudar prije nego što je nanesena. I u tom sudaru, umjesto perceptivnog rastrojstva, nastaje sklad. Ne uredni, racionalni sklad - već emotivni, intuitivni. Sklad koji vibrira, treperi, odupire se pravilnosti ali ne bježi od nje.
Jedna od ključnih vrlina Šumonjine umjetnosti jeste njegova sposobnost da koristi vizuelne kodove masovne kulture - likove iz crtanih filmova, popularne simbole, predmete svakodnevice - i da ih izmjesti u kontekst koji im oduzima ulogu i daje značenje. Nema više potrebe za naracijom: vizuelna tvorevina postaje autonomni narativni entitet. Ona više nije prozor kroz koji gledamo stvarnost - ona je ogledalo koje nas pita: kako se subjekt artikuliše unutar višeslojne ikonografske strukture?
Njegove šume nisu mračne jer su uništene - mračne su jer još uvijek pamte. U njima ima tragova igre, ali i tragova sječe. Ima afektivnih kontrapunkta - često istovremeno. I upravo u toj složenosti leži afirmativni estetski naboj njegovih radova: mogućnost da u apsurdu pronađemo humor, da u materijalnoj entropiji prepoznamo formu, da u lutki vidimo djetinje sjećanje - i s njim započnemo dijalog.
Šumonjin rad je poziv na introspekciju, ali ne kao zatvaranje u sebe, već kao otvaranje prema svemu što nas okružuje - prema akumulaciji vizuelnih impulsa percepcije, ekoloških katastrofa, digitalnog zasićenja. Njegove slike nas ne tjeraju da mislimo, već nas pozivaju da osjećamo. A osjećaj, danas više nego ikada, postaje radikalni čin.
U tom smislu, Phantom Bouquet je zapravo buket koji nije nikada uvenuo - jer nikada nije ni bio živ. To je simbol naše nove prirode: sintetička materijalnost protkana sjećanjem, i budućnost izgrađena na ostatcima. Šumonja slika da bi nas podsjetio da smo još tu, među tim ostacima, ali ne bez nade. Njegov svijet nije utopija - ali jeste svijet mogućnosti. Svijet u kojem i najneobičniji elementi imaju pravo da stoje, da se sjaje, da poprimaju ritualnu vrijednost u vizuelnom jeziku.
U pozadini Šumonjinih slika odzvanja ista unutrašnja logika toka kakvu je Henri Miler tražio u jeziku - fluidna, organska, lišena potrebe za objašnjenjem. Tu značenje ne miruje - ono se zadrži taman toliko da nas pokrene, a zatim se pretvori u tiho zadovoljstvo što još uvijek možemo osjećati više nego što razumijemo.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
Bonus video:
