Ako je 20. vijek bio vrijeme utopije, 21. je vijek distopije, kontrole, špijuniranja, kršenja sloboda, a sve pod okriljem zaštite nekog određenog naroda ili nacije. Ruševine civilizacije i kulturnog nasljeđa, uništena priroda, spržena plastika, dovode i do opustošene ljudske prirode, opustošene duše. Čovjeka je preuzelo beznađe i on se predao.
Tako umjetnik iz Hrvatske Bojan Šumonja, u razgovoru za Vijesti sumira vrijeme, društvo i okolnosti u kojima živimo.
Sve to nalazi svoj prostor i na njegovim djelima i čita se na izložbi “Phantom Bouquet” koja je, u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore otvorena u Podgorici, u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Distopijski pejzaži na velikim platnima kroje priču koja oslikava, upozorava, satirično i tragično ukazuje na ponor realnosti ukazujući na posljedice ponašanja i ideologija. Snažna vizuelna i konceptualna postavka djeluje poput sudara estetike konzumerizma, distopijskog imaginarijuma i elementarnih etičkih vrijednosti. Tako, umjetnik podstiče posmatrača, izaziva ga i poziva dublje u scenografiju platna, sa ciljem da se zađe dalje od sjaja površinskog sloja i senzacije ružičastih boja i zabavnih maskota. U svemu tome, kao pod dekama sakrivena je svakodnevica.
Kustoskinja izložbe je Natalija Đuranović koja ističe da svaka slika nosi sa sobom element iznenađenja, što je čini živom, pulsirajućom, i u tom smislu uzbudljivost ne dolazi iz stvorene forme, već iz kreativnog istraživanja, u kojem umjetnik dopušta slici da ga vodi u krajnji rezultat - sliku kao gotovi proizvod.
“Umjetnost Bojana Šumonje ne nudi jasne odgovore, već otvara prostor refleksije. Njegova djela balansiraju između ozbiljnog i ironičnog, strategije i spontanosti. U vremenu kada su aproprijacija i ironija postali standardi, Bojan Šumonja svojim autentičnim pristupom uspijeva da iznenadi, izazove i angažuje publiku”, primijetila je Đuranović.
Bojan Šumonja je rođen 1960. godine u Puli. Diplomirao je na venecijanskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Njegov umjetnički izraz razvija se unutar neoekspresionističke estetike, uz izraženu sklonost ka reinterpretaciji tradicionalnih motiva, mitoloških referenci i uticajima iz svijeta stripa i filma, ističe se u biografiji. Izlagao je na više od 300 grupnih i samostalnih izložbi širom Evrope i svijeta, a radovi mu se nalaze u brojnim značajnim kolekcijama i institucijama. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Živi i radi u Puli, gdje djeluje i kao suosnivač i umjetnički direktor galerije Poola.
Umjetnik je izrazio zahvalnost timu MSUCG na profesionalnosti i posvećenosti tokom pripreme njegove prve izložbe u Crnoj Gori, naglašavajući da mu je upravo ona i jedan od najdražih projekata u dosadašnjoj karijeri.
Postavka “Phantom Bouquet” otvorena je za javnost do 31. jula, a o svojim djelima, svijetu danas, ali i Crnoj Gori, Bojan Šumonja govori više u intervjuu za Vijesti.
Čovjek danas, društvo, konzumerizam, kapital, ekološke i razne druge krize ili pak katastrofe... Da li je to možda nešto što Vas intrigira i što predstavljate na ovim velikim platnima ili je izložba u Podgorici ipak tek apstraktno viđenje sadašnjosti ili Vaša vizija onoga što nas čeka?
Najprije bih rekao da umjetnost, ne samo moja nego bilo čija, u bilo kojem istorijskom razdoblju, kontekstu ili stilu, trebalo bi da se vodi nekim kriterijumima, parametrima, te da bude spoznajna, da bude originalna, ali i prijemčiva, da ima neku univerzalnost i da predstavlja istinu koja je adresirana svakome, bez obzira na ono što je na slici, što prikazuje ili predstavlja, ali bi trebalo da u sebi nosi neke najelementarnije propozicije.
Što se tiče ovog mog ciklusa, tu su prisutni radovi iz posljednje dvije godine, a u biti i iz još nekoliko ciklusa, ali ono što im je zajedničko je da su to sve, nazovimo, distopijski pejzaži, jer živimo u vrijeme distopije i urušavanja civilizacije, na neki način. Ako je 20. vijek bio vrijeme utopije, koje je krenulo sa onim Marinettijevim manifestom futurizma i otvaranjem prvog pogona Fordovih automobila, traka koje su proizvodile i koje su slavile život, 21. vijek onda počinje distopijskom nekom kataklizmom rušenja blizankinja u Njujorku i na neki način usmjerava vrijeme koje se dešava nakon toga. Dakle, to je vrijeme kontrole, špijuniranja, kršenja sloboda, a sve pod okriljem zaštite nekog određenog naroda ili nacije...
Kako sve to korespondira sa Vašim djelima?
Ja na ovim slikama uglavnom slikam šume koje su u isto vrijeme i život i raspadanje, u isto vrijeme su haos i tišina, i to su neki rubovi civilizacije, neke pukotine koje meni služe da bih nekako mogao dočarati to, još uvijek postojeće razmeđe između civilizacije i prirode koja se još ne da, mada ne znamo koliko dugo će opstati i izdržati. Dolazeći u Podgoricu vidio sam da se gradi nemilice, da je sve u betonu, ali dobro, to je trend koji je sad svugdje prisutan, tako da Crna Gora nije izuzetak. Svijet se na neki način kreće u nekom smjeru koji će biti teško i sve teže kontrolisati.
Iznijeli ste Vaše zapažanje vezano za Crnu Goru. Nije samo da se gradi nemilice, već se i najznačajniji djelovi teritorije iznajmljuju na predug vremenski period, na rasprodaji su praktično i prirodna bogatstva i kulturna baština, nasljeđe, odavno već nema granica i ništa mije nedodirljivo, kamoli zaštićeno, a o održavanju i njegovanju da ne govorimo. Investitori i interesi su iznad svega, a pod argumentom tzv. valorizacije. Šta mislite o svemu tome, možda konkretno vezano za Crnu Goru, s obzirom na to da je prva ekološka država u svijetu, iako samoproglašena?
Ne samo Crna Gora, nego sve države u regionu, nešto prema čemu bi trebalo da se rukovode, po mom mišljenju, jesu neke zelene politike i humanistička urbanizacija, a ne masovna proizvodnja i što više kvadratnih metara. Nažalost, znamo da živimo u vrijeme kada je profit i novac i Bog i kada je sve tome podređeno, tako da su to jednostavno na neki način i direktive koje su preuzele našu stvarnost. Ne znam na koji način bi se tome mogli oduprijeti, osim, recimo, da na vlast jednom dođe neka zelena partija. Ne znam kako je kod vas i imate li takve partije, nisam baš pratio trenutnu situaciju u Crnoj Gori, ali kod nas, u Hrvatskoj, u Istri, slučaj je da te partije jedva prelaze cenzus...
Spomenuli ste distopiju koja je počela terorističkim činom rušenja nebodera u Njujorku. Imali smo raznih, burnih perioda u prošlosti koji su mogli biti vjesnici te distopije. Tu su i ratovi koji ne jenjavaju ni danas, na pragu smo novog, ako već nije i počeo. Da li su sve to simboli današnje distopije koju živimo, uz uništene šume, rijeke, prašume, uništeno kulturno i civilizacijsko nasljeđe, a sve zarad koristi, profita ili pak nacionalističke retorike, različitosti i podjela?
Sve to što ste spomenuli su neki materijalni relikti te distopije. Znači, ruševine, srušene zgrade, uništena priroda, spržena plastika koja izbija iz svakog čoška, ali s druge strane, možda ono što je najzanimljivije jeste ta opustošena ljudska priroda, opustošena duša na neki način. Dakle, mislim da je čovjeka preuzelo beznađe i da se on sam po sebi na neki način i predao pred svime. Čovjek se više ni ne bori. Ljudi više ne dižu revolucije. Predali su se i rekli su: “Ok, to je to, šta ćemo mi sad”. I svako povodom svog nekog resursa smatra i kaže da ne može ništa napraviti, niti promijeniti, pa onda niko ni ne pokušava nešto da uradi.
Da li je to prilagođavanje i prihvatanje umjesto borbe?
To je jednostavno predaja, ja bih najprije tako rekao. Ne vidim to kao prilagođavanje. Nadam se da griješim, ali mi se čini da je sve vidljivo, odnosno nevidljivo, zapravo prava predaja.
Postoje li primjeri u koje se možemo uzdati ili je zapravo promjena u pojedincu?
Ja zaista ne znam. Ja mogu Vama postaviti isto to pitanje i zamoliti Vas za odgovor ima li takvih primjera, jer ih ja zaista ne vidim trenutno. Ne vidim ih čak ni u pojedincima, jer i pojedinci su se na neki način utopili u to beznađe koje ih/nas je preuzelo. Čak i oni koji su glasni i nazovimo aktivni... Ne vidim te uzdanice, jer, vidite i sami, svako se može potkupiti i svakog pojedinca možete kupiti, pitanje je samo na koji način. Korupcija i godi investitorima, politici, ekonomiji, to je naša stvarnost.
Primijetila sam da na većini Vaših radova imamo motive lobanje, a istovremeno i nekih Diznijevih junaka, nalik na maskote, kao simbolički kontrast, a istovremeno i motiv bezbrižnosti ali i potrošnje, uz posječena stabla i istrošene stvari. Sve to pažljivo je i uz mnoštvo detalja smješteno na velikim platnima koja tako djeluju kao prozori, vrata, portali u, ne drugi, paralelni, već naš svijet.
Dobro ste to primijetili, ja to nisam na taj način povezivao, ali to mi se mnogo sviđa, pa ću zapamtiti. Što se tiče samih velikih formata, problem je fizika, odnosno fizičke prirode, jer, jelte, kad radite neke male stvari, radite iz lakta, dok, kad radite malo veće, radite iz ruke, a kad radite ove baš velike komade, onda ste čitavi u slici i nekako na taj način možete najbolje kontrolisati taj prostor platna. Meni je to već postalo toliko prirodno da uopšte više ne obraćam pažnju. Ja bih rado radio još i veće formate, samo je problem što ne znam šta bih s njima, a i ovako mi je to postalo već malo problematično.
Definitivno je i dobra scenografija ili tzv. “wallpaper”.
Pa da, može i to, mada mislim da još nikada nisu moje slike služile u neke scenografske svrhe, ali svakako da bi mogle i to, ako se pojavi neko ko će to prepoznati kao što Vi jeste.
Svaka od njih ima svoju priču, dramsku radnju, rekla bih, koja podstiče na promišljanje, dublju analizu, učenje i zapažanje, kritičko razmišljanje. S obzirom na to, ali i na činjenicu da ste diplomirani vajar, pitaću Vas šta Vama slikarstvo nudi, a što vajarstvo moglo da pruži?
Prije svega, vajarstvo je trodimenzionalno, ono ima svoj prostor, svoju sjenu i na neki način svoju tišinu i svoju buku. Slikarstvo je dvodimenzionalno i jednostavnije je za produkciju i za skladištenje, ali je jednostavnije čak i za držanje i rad, pa i za predstavljanje, jer su skulpture jako teške, čak i za tržište. Ja, ipak, živim od toga, tako da u odgovoru na ovo što ste me pitali vjerovatno ima i tih praktičnih razloga zašto sam u slikarstvu. Iako, ponekad svakako znam napraviti neki izlet u kiparstvo.
Rekli ste da živite od umjetnosti. Koliko je to ostvarivo ili pak teško?
Iskreno, u Hrvatskoj, kao i u vašoj državi, vjerujem da je mnogo teže, nego u nekim državama koje imaju razvijeno tržište i taj galerijski sistem, velike sajmove, aukcije, prostore... Kod nas ništa od toga nema i onda smo prinuđeni da radimo za jedno usko tržište. Recimo, konkretno u Hrvatskoj, mislim da ima svega nekoliko ozbiljnih kolekcionara i to je jako malo i zbilja nedovoljno. Svakako se sad nekako počinju stvari mijenjati i situacija se po tom pitanju ipak malo razvija u pozitivnom smjeru. No, pojavljuju se i novi umjetnici kojih ima puno. Znate kako kažu, “mala bara, puno krokodila”... S druge strane, na nekom zapadnom tržištu ima mnogo više kolekcionara, galerista, galerija i tako dalje, ali isto tako možda ima i više umjetnika. Sve u svemu, ipak mislim da je puno teže kod nas...
.
Bonus video:
