U kojoj mjeri motiv mržnje može dobiti monstruozan oblik svoga izraza pokazuje slučaj tragične heroine Medeje. Složenost lika ove junakinje ogleda se u više karakternih profila njezine prirode, njezinih čarobnih moći i sposobnosti da beskompromisno učini ono što je naumila. Medeja spada u one, kako su je mnogi vidjeli “loše žene” ili, kako ih je definirao Aristotel “beskompromisno pametne”.
Usprkos žrtvi koju je svjesno podnijela zbog interesa svoga muža, ubivši vlastitog brata i izdavši oca, kralja Kolhide Ejeta, kako bi pomogla suprugu Jazonu da se domogne zlatnog runa, spletom okolnosti tragična heroina postaje na određeni način i žrtva samoj sebi. Premda se na kraju tragedije spašava, Medeja ostaje, paradoksalno kazano, poražena pobjednica. Mržnja prema Jazonu stvorena je zbog iznevjerene ljubavi. Jazon se namjeravao oženiti iz interesa i društvenog statusa s kćeri kralja Kreonta, princezom Glaukom, koji su u međuvremenu postali žrtve Medejine čarobnjačke moći. Oboje je otrovano.
Razočaranje i povrijeđenost odane žene i mržnja koju je osjećala prema nevjernom suprugu Jazonu dobivaju klimaks u Medejinoj odluci da ubije vlastitu djecu, sinove Mermera i Fereteja. Ono što je posebno zanimljivo s psihoanalitičkog stajališta jest činjenica da Medeja ne ubija svoju djecu u nekom afektu, u nekom nekontroliranom stanju duševnog rastrojstva. Ubija ih smišljeno. To je vrhunac osvete nevjernom mužu. Komplicirani Medejin psihološki profil iz Euripidove tragedije neki su htjeli povezati s čedomorstvom i ovu patološku pojavu odrediti kao “Medejin kompleks”.
Mislim da su u pravu oni koji Medejin zločin ne dovode u vezu s takozvanom postporođajnom depresijom. Čedomorstvo je sasvim nešto drugo, što prije potpada pod fenomen psihotičnih depresija, dok je Medejin slučaj svjesno pripremljen, pomno osmišljen zločin. To svjesno ubojstvo, ubojstvo s predumišljajem kakvo čini Medeja, puno je složenije od čedomorstva.
Euripid nijansira psihološka stanja svojih protagonista i zaoštrava njihov odnos u kojem mržnja proizvodi samu sebe. Medejina mržnja izaziva Jazonovu mržnju. On će reći za svoju suprugu: “O gade, ženo na svem svijetu najmrža”. Nazvat će je zločinačkom “Nemajkom”. Ona ostaje neosjetljiva na Jazonovu molbu očajnika: “Tako ti groba/ Daj nježno da tjelca se/ Dječjeg taknem”. U međusobnom optuživanju Medeja ne dozvoljava Jazonu sahraniti niti oplakati njihovu djecu. Rezolutna je u svojoj nemilosrdnosti. Reći će kratko i nepokolebljivo: “Uzalud ti riječi”.
Među brojnim studijama i komentarima Medejine sudbine i njezina kompliciranog lika jednu od najzanimljivijih analiza, po mom mišljenju, napisao je Jan Kott, u tekstu “Medeja u Pescari” nakon što je gledao grčki teatar iz Pireja koji je u ovom talijanskom gradu na otvorenoj pozornici izveo Euripidovo remek djelo. “Medeja se, piše Jan Kott, “ne obraća bogovima. Oni za nju ne postoje, kao što za nju ne postoji svijet. Čak ni djeca. Za nju su ona samo Jazonova djeca. Čak i više od toga, ona utjelovljuju samog Jazona. Ona ih ubija ne samo da bi se njemu osvetila, ubija ih zato što ne može ubiti Jazona. Ali ustvari za Medeju ne postoji čak ni Jazon. Postoji jedino ona sama, Medeja i njezin poraz.”
Tema Medeje posebno me zanimala zbog svoje rečene složenosti i bila je predmetom mog zanimanja u nekoliko likovnih kompozicija. U ovom mi se slučaju postavio problem kako na likovni način prikazati grčku junakinju prožetu mržnjom i zločinom koji su snažno i trajno obilježili njeno biće. Kada se jedan literarni motiv transponira u likovni izraz pred slikarom se postavlja delikatan i težak problem. Treba predočiti motiv u njegovoj punoj izražajnosti. Svjesno sam odustao od prikazivanja lica tragične junakinje. Umjesto izraza lica sve je svedeno na tijelo, sve je koncentrirano na, ako tako mogu reći, izraz njezina tijela. Jer se također učinkovito izrazom tijela može manifestirati unutarnja drama aktera tragedije. Medejino tijelo postalo je istinsko lice tragičnog događaja. Nago tijelo hladne, sive, beskrvne puti prikazano je raširenih ruku u simboličkom raspeću jedne intimne drame. Formalni položaj ruku upućuje na tu unutarnju raspetost, na snagu i nemoć rastrganog bića žene, kćeri i sestre, supruge i majke. Zaklavši svoju djecu Medeja nesvjesno živi njihovu smrt. Ta je smrt djece otjelovljenje njezine mržnje kao što su ta ista djeca bila potvrda njezine predane ljubavi prema onome s kojim su u njoj bila začeta. Smrt djece, tijela njezina tijela, postala su neodvojiva od tragične majke. Ta su nevina tijela postala trajni mračni nakit njezine surovosti. Raskomadana tijela nisu rijedak slučaj u brutalnim scenama u grčkim mitovima i tragedijama. Medeja je raskomadala i tijelo svoga brata Apsirta. (Euripidove su “Bakhe” pune brutalnih scena čerečenja ljudskog i životinjskog mesa.) Medeja kao tragična heroina egzistira svojom prkosnom vitalnom makabričnošću.
Mržnja je ovjenčala njezino tijelo mučnim dekorom smrti, plodovima njezine utrobe. Snaga mržnje prema suprugu i ubojstvo dvaju sinova daju Medeji veličini mračne okrutnosti. Ona postaje slika poraza strasti i trijumfa mržnje. Strastvene mržnje. Lijepa mitska junakinja, čarobnica i vjerna supruga, osvetoljubiva zločinka, iako se poslije svega uspjela spasiti uzlijećući kolima upregnutim krilatim drakonima što ih je poslao njen djed Helije, ostaje trajno obilježena ubistvom vlastite djece. Medeja je slika odbojne stvarnosti njezina okrutnog zločina.
Bonus video:
