U vremenu društvenih, političkih i kulturnih izazova, kultura i umjetnost bi trebalo da ostanu jedan od ključnih stubova razumijevanja, dijaloga i nade. Ipak, njihova uloga nerijetko se dovodi u pitanje, što dodatno potvrđuje koliko su platforme poput Međunarodnog festivala KotorArt danas dragocjene i potrebne.
Festival od državnog značaja za kulturu Crne Gore, KotorArt je prepoznat po kontinuiranoj posvećenosti istraživanju, njegovanju kulturnog nasljeđa i afirmaciji savremenog stvaralaštva. To je prostor susreta tradicije i inovacije, gdje se povezuju lokalni identitet i globalni umjetnički tokovi. Sljedeće godine KotorArt obilježava 25 godina postojanja, jubilej koji potvrđuje njegovu trajnu vrijednost i ulogu u kulturnom životu grada, Crne Gore i šire regije.
Od ove godine, festivalski tim je pojačan imenovanjem maestra Mladena Tarbuka za koumjetničkog direktora. Istaknuti hrvatski kompozitor i dirigent sa bogatim međunarodnim iskustvom, istovremeno rukovodi i Festivalskim orkestrom Crne Gore (MFO), unoseći u njegov rad bogato iskustvo, stručnost i visoke umjetničke standarde.
U svijetu prepunom nestabilnosti, umjetnost ostaje mjesto zajedničkih vrijednosti, društvene povezanosti i očuvanja kulturnog identiteta. Kroz rad umjetnika poput Mladena Tarbuka, KotorArt potvrđuje ulogu svjetionika kulture i dijaloga, ali i festivala čiji značaj zahtijeva dosljednu, institucionalnu podršku.
U susret svečanom otvaranju Festivala 13. jula, razgovarali smo sa maestrom Mladenom Tarbukom o koncertu “Mostovi muzike”, koji povodom 200 godina od rođenja Johana Štrausa Mlađeg donosi poseban dijalog između crnogorskog nasljeđa i austrijske muzičke estetike. Na koncertu učestvuju MFO, Gradska muzika Kotor, klapa Štiglići, ženska pjevačka grupa Đude i guslar Nikola Krivokapić. Osvrnuli smo se i na naredne nastupe orkestra: “Tri vijeka Godišnjih doba” 19. jula u Katedrali Svetog Tripuna, kao i o “Dodiri daljine” koji će MFO izvesti 24. jula na Tivat Music Festivalu, a 25. jula na festivalu Wild Beauty Art, u saradnji sa grupom Perper.
U uvodniku ističete da KotorArt ne teži spektaklu, već umjetničkom istraživanju i krhkosti. Koje biste još vrijednosti izdvojili kao temeljne za umjetnički identitet Festivala?
Mislim da postoje i drugi aspekti festivala, koje njegovo umjetničko vođstvo brižno njeguje od samih početaka, a to su muzičko obrazovanje, mladi umjetnici i kreativni impuls crnogorskih stvaralaca. Upravo je jedan međunarodni festival mjesto na kojem dolazi do dijaloga između raznih inostranih kultura i crnogorske kulture.
Kako doživljavate svoju ulogu kourednika i kakva je Vaša razmjena iskustava sa drugim članovima umjetničkog tima u zajedničkom oblikovanju programa?
Smatram svoju ulogu kourednika izuzetno izazovnom, jer mogu s jedne strane mnogo naučiti od drugih članova umjetničkog tima, dok s druge strane mogu dati svoj doprinos koji je zasnovan na mojem bogatom iskustvu vođenja Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Rukovodite Festivalskim orkestrom Crne Gore, ansamblom koji je prvi put formiran prošle godine i okuplja mlade crnogorske muzičare školovane i profesionalno afirmisane u inostranstvu. Ovaj orkestar pruža mladima priliku da se međusobno povežu, razmijene iskustva i doprinesu razvoju muzičkog stvaralaštva u Crnoj Gori. A šta ta saradnja donosi Vama lično?
Mnogi današnji orkestri sviraju po nekoj rutini koja može imati i dobre i loše osobine. Kad radite s mladima, polje rada je sasvim otvoreno, pa je moja uloga u vođenju jednog takvog orkestra daleko zanimljivija: tu sam da ih podstaknem da iznose svoje vlastite ideje, da ih uobličim u zajednički zvuk i da na koncu od svih elemenata sastavim njihov vlastiti stil sviranja.
U kom smjeru vidite razvoj ovog orkestra. Da li kao projektno tijelo, edukativnu platformu ili potencijalno profesionalni ansambl?
U vašem pitanju se kriju i odgovori: za početak, orkestar je projektno tijelo, jer mnogi članovi još uvijek studiraju po raznim muzičkim akademijama. Svaki orkestar bi trebao biti edukativna platforma, kako za njegove članove tako i za njihovog dirigenta, a to se posebno odnosi na ovako mlad orkestar. S vremenom, kad mu svi članovi diplomiraju, orkestar će postati profesionalan, što ne mora nužno značiti da se treba institucionalizirati. U današnje vrijeme mnogi vrhunski profesionalni orkestri zbog sijaseta razloga ostaju projektna tijela, što ih čini mobilnijim, kvalitetnijim i uspješnijim.
Orkestar okuplja mlade muzičare koji studiraju širom Evrope. Koji su po Vašem iskustvu najveći izazovi i potencijali u radu sa tako raznolikom grupom?
U mnogim evropskim zemljama postoje još uvijek velike razlike u pristupu tumačenju nekog muzičkog djela. Upravo ta činjenica čini evropsku muzičku scenu živom i zanimljivom. Trudim se naći jedan izbalansirani odnos prema zvuku i stilu, koji u sebi spaja italijansku prštavost i eleganciju sa slovenskom ekspresivnošću i melodioznošću.
Otvaranje KotorArta donosi spoj savremenog crnogorskog stvaralaštva sa muzičkim pravcima iz regiona i Evrope, a ove godine je obogaćeno obilježavanjem 200 godina od rođenja Johana Štrausa. Koliko je zahtjevno uskladiti autentičnost lokalnog izraza sa težnjom da se program otvori ka široj međunarodnoj muzičkoj sceni, povezujući domaće autore sa evropskim klasicima?
Ovako zamišljen koncert je prije svega izazov za naše kompozitore, Ninu Perović i Milivoja Pićurića. Oni su napisali dvije vrlo različite kompozicije koje donose i različite odgovore tom izazovu. Dok je Pićurić istraživao melodijske korijene bečkog valcera i njihovu vezu s Mediteranom, Perović je dramatičnim gestom suprotstavila teksture zvuka savremene evropske muzike zvukovima crnogorskog zaleđa.
Možete li reći nešto više o izboru da se Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” predstave u kontekstu jubileja, ali i savremenih tumačenja?
Istorija otkrivanja Vivaldija kao kompozitora je nadasve uzbudljiva i pokazuje kako Evropa često nije svjesna činjenice kakva sve blaga krije u svojim bibliotekama i muzičkim arhivima. Tako su i “Četiri godišnja doba” od zaboravljene partiture koja tavori u prašini arhiva postali ikona italijanske i evropske klasične muzike. Tristota godišnjica praizvedbe djela je istovremeno i dobar povod da preispitamo naš odnos prema Vivaldiju i italijanskom baroku. U tom smislu ćemo se potruditi da interpretiramo djelo što je moguće bliže njegovom izvornom zvuku i načinu kako su ga Vivaldiju savremeni muzičari mogli interpretirati, u potpunosti poštujući brojne oznake koje je Vivaldi pažljivo u svoju partituru. Siguran sam da će slušaocima upoznatim s ovim djelom naša izvedba pružiti mnoga iznenađenja.
Kako je došlo do ideje da se MFO udruži sa grupom Perper, saradnje koja predstavlja jedan od smjelijih, neočekivanijih programskih iskoraka? Šta ovakva saradnja znači za približavanje klasične muzike publici kojoj je ona možda manje bliska? Da li je takav iskorak umjetnički rizik ili nužnost današnjice?
Grupa Perper nije samo popularna rok grupa, već skupina muzičara koja je našla pravi način u smjeru sinteze intimnih tekstova, crnogorskog folklora i rok zvuka. Zato smo ih prepoznali kao idealnog partnera za promociju jednog novog crnogorskog mladog orkestra, čiji članovi znaju sve njihove tekstove napamet. Živimo u vrijeme u kojem fuzija različitih stilova i zvukova nije neko iznenađenje, pa ne smatram ovu ideju zajedničkog muziciranja posebno smjelom. Važno je napraviti pismene i zanimljive gudačke aranžmane za pjesme koje oni izvrsno izvode i bez nas, a to je moj zadatak za ovu priliku.
Vaš uvodnik pominje knjaza Nikolu i njegovu viziju umjetnosti kao faktora evropske orijentacije Crne Gore. Koliko današnja umjetnička scena u Crnoj Gori može da nastavi tim putem?
Otkrivajući istorijske činjenice koje nam svake godine donosi naša neumorna Boba Popović, izuzetno mnogo sam naučio o složenoj istoriji nastanka Crne Gore. Muzika se tu pokazala kao značajan i neizostavni faktor. Partitura Dominika Ertla koju ćemo izvesti na Otvaranju svjedoči da je knjaz Nikola uspio 1879. na Cetinju oformiti pravi simfonijski orkestar punog sastava. Mislim da bi njegova prosvijećenost i vizija evropske Crne Gore mogla biti odličan putokaz i današnjim kulturnim pregaocima i poslenicima u Crnoj Gori.
Smatrate li da festivali poput KotorArta mogu biti motor dugoročnijih kulturnih promjena?
Sigurno, već ovogodišnje Otvaranje će, na primjer, dati priliku crnogorskoj publici da čuje šta se sviralo na dvoru knjaza i poslije kralja Nikole. Da i ne govorimo o autohtonoj muzici Milivoja Pićurića i Nine Perović. Crna Gora mora dati pravu priliku svojim najboljim sinovima i kćerima da se kreativno izraze i podijele svoje umjetničke ideje sa svima nama, a KotorArt se pokazao kao najbolje mjesto za takvu promociju.
Šta Vama lično znači rad na KotorArtu, da ga doživljavate kao profesionalni izazov, prostor umjetničkog izražavanja ili način da kroz muziku doprinesete širem društvenom dijalogu?
Grad Kotor je sasvim posebno mjesto na kugli zemaljskoj, mjesto na kojem se prepliću najrazličitije linije sile svjetskih i crnogorskih fenomena. On, uvučen u Boku, zaštićen Lovćenom, predstavlja otvoren prozor Crne Gore u svijet, mjesto dijaloga, komunikacije među često do krvi posvađanim stranama. U današnje vrijeme koje priziva neka davna vremena vjerskih, etničkih i kolonijalnih ratova, trebamo umjetnost više nego ikada, naročito muziku, koja postaje naša srž, naš unutrašnji svijet bez obzira na našu boju kože, vjeru ili socijalni status. Možda ovo zvuči otrcano, ali razvoj događaja u svijetu nam ne daje neku alternativu želji za mirom, ili barem sporazumom.
U kom pravcu biste voljeli da se KotorArt razvija u budućnosti, i šta bi, po Vašem mišljenju, bio pravi vjetar u leđa tom putovanju?
Ideja je jako puno, pitanje je koliko su ostvarive. Želio bih da brod KotorArta i dalje plovi u istom smjeru uz bolji vjetar, veće razumijevanje crnogorskih kulturnih institucija, i još istaknutiju poziciju na međunarodnom planu.
Grad Kotor je sasvim posebno mjesto na kugli zemaljskoj, mjesto na kojem se prepliću najrazličitije linije sile svjetskih i crnogorskih fenomena. On, uvučen u Boku, zaštićen Lovćenom, predstavlja otvoren prozor Crne Gore u svijet, mjesto dijaloga, komunikacije među često do krvi posvađanim stranama. U današnje vrijeme koje priziva neka davna vremena vjerskih, etničkih i kolonijalnih ratova, trebamo umjetnost više nego ikada, naročito muziku, koja postaje naša srž, naš unutrašnji svijet bez obzira na našu boju kože, vjeru ili socijalni status. Možda ovo zvuči otrcano, ali razvoj događaja u svijetu nam ne daje neku alternativu želji za mirom, ili barem sporazumom
U mnogim evropskim zemljama postoje još uvijek velike razlike u pristupu tumačenju nekog muzičkog djela. Upravo ta činjenica čini evropsku muzičku scenu živom i zanimljivom. Trudim se naći jedan izbalansirani odnos prema zvuku i stilu, koji u sebi spaja italijansku prštavost i eleganciju sa slovenskom ekspresivnošću i melodioznošću
Bonus video:
