Problem demokrata u Americi jeste njihovo vidno otuđenje od građana, tako smo dobili frapantan podatak prema kojem je patnjama i životu od čeka do čeka izloženo čak 60% stanovništva Amerike, dok se, s druge strane, najbogatije kompanije razbacuju milionima na marketinšku propagandu iako to više u realnosti niko ne registruje. - Jaz između bogatih i siromašnih u Americi jednak je onom kojeg imamo u Brazilu.
Berni Sanders objašnjava kako savjetnici demokrata i ne znaju kako u Americi postoje tolike radničke porodice koje nemaju šta staviti na sto, platiti struju niti medicinske troškove. Međutim: prebogata oligarhija, savjetnici u ultrabogatim kompanijama, menadžeri iz zone marketinga, finansijski špekulanti, već ‘otkupljuju budućnost’ u kojoj njihova djeca neće proći kao djeca očeva radnika koja još jedino izlaz pronalaze na ulici, u sivoj ekonomiji ili pridruživanju nekoj od bandi koja ih sve lakše, usljed sve težeg siromaštva, regrutuje.
Više se pravda ne može pozvati na činjeničnost stvari, na ono što je kao događaj upisano u bliskoj ili nešto malo daljoj prošlosti, naprotiv: pravda se putem prava kupuje novcem. Film Law Abiding Citizen upravo govori o tome kako se uskraćena pravda pretvara u osvetu.
Dakle: može li radnička snaga, obespravljena i ponižena, brutalno od strane države eksploatisana, pokrenuti revoluciju? Da li može ‘slomiti’ manjinu koja je za sebe pohlepno zgrabila sav kapital, tako od većeg dijela svijeta, od miliona stvarajući one koji se bore za goli opstanak? - Nejednakost nas vraća u vrijeme despotizma, u pretkulturno doba ove civilizacije, u okrutnost koja nije znala ni za kakvu mjeru.
Između ostalog, takozvani Rajski papiri upravo su nam objelodanili činjenicu da ultrabogati žive u za njih rezervisanim zonama gdje nisu ograničeni opštim pravom. Utoliko prije, stiče se utisak kako su se baš demokrate vodile politikom - Nešto se mora mijenjati kako bi sve ostalo isto. No, to ne znači kako su republikanci po pitanju unutrašnje politike nešto promijenili, naprotiv. Možda tek i samo retoriku, radikalizujući je kako bi što više raspalili nezadovoljstvo kod stanovništva koje ne samo da gubi nadu u demokratiju, već uopšte u budućnost.
Poodavno već kako smo u fazi kasnog kapitalizma koji nas sa nevjerovatnim uspjehom ubjeđuje da, zapravo, ništa nije moguće promijeniti. Otud, neki filozofi imaju pravo kad kažu: - potrebno je ili čak neophodno promijeniti sâm pristup promjeni.
Kad radikalni ljevičari kritikuju ljevicu usljed njihove nemogućnosti da objasne kakav je to - realni socijalizam danas moguć, oni odmah krenu u odbranu u kojoj izbjeglice i imigrante prepoznaju kao nove nomade i proletarijat, uključujući i prekarne radnike koji se moraju pridružiti u misiji ‘više pravde za radnike.’ Ok, gdje je onda tu problem?
U tome što imigranti i izbjeglice svoju jedinu šansu prepoznaju u tome da se, naprosto, ponude kao snaga za surovu eksploataciju, jer, izvan te realnosti njihovi životi jesu zasigurno osuđeni na smrt.
Prema podacima do kojih je došao UNICEF, možemo pročitati sljedeće redove koji nam predočavaju u kakvom to svijetu, doista, živimo: ‘Naročito ugrožena grupa su deca bez pratnje i deca razdvojena od roditelja i staratelja. Često su prinuđena da obavljaju kriminalne aktivnosti ili su prisiljena na seksualnu eksploataciju.
”Silovali su me i snimili su to. Pretili su da će poslati snimak mojim roditeljima i svima u mom selu. Živimo u malom mestu i kad bi poslali taj snimak, cela moja porodica bi bila osramoćena. Čak i moj mlađi brat bi patio. Radio sam za njih jer nisam imao izbora. Zato sam se bavio krijumčarenjem za njih. Večeras nastavljam svoj put i pokušaću da sve to ostavim iza sebe”, ispričao je jedan avganistanski tinejdžer, koji sada ima 19 godina, svoje užasno iskustvo sa krijumčarima.’
Srušimo im kuće i podignimo zid!
Antonio Negri mišljenja je kako je potrebno konstruktivno poraditi na nehijerarhijskoj i decentralizovanoj društvenoj interakciji, što će, ukratko reći: protiv kapitalističke tvrđave, diseminiranom društvenom akcijom.
Prije toga, jednu činjenicu svakako bi trebalo imati u vidu, naime: sve više ostavljenih radnika s razlogom se nastoji priključiti neokapitalističkom, zasad, dakle, očigledno nauništivom i poretku koji nam u potpunosti kroji sudbinu.
Uzmimo u obzir šta tek sljeduje sa usponom AI (u taj se projekat ubrizgavaju milijarde dolara), sa svim tim pametnim alatkama koje će nam polako i postepeno oduzimati radna mjesta (koliko će samo zanimanja u bliskoj nam budućnosti biti rezervisana za robote), usljed čega je neminovno izbijanje anarhije; potpun raspad sistema što će omogućiti da represivna kontrola dopusti sebi najbrutalniji vid primjene sile.
Ostavljeni i isključeni, 60% Amerikanaca, da ne pominjemo najveću ‘provinciju’ na svijetu, Latinsku Ameriku (Sabato), ne samo da se više nigdje legalno neće moći integrisati, štaviše, preostaće im kriminal i nezakonite radnje, mračni scenarij kakav danas imamo u svim onim zemljama kolonizovanim od strane zapadnih korporacija i kompanija.
Utoliko prije, zbilja, da li je čovjeka koji prehranjuje porodicu tako što podiže kredite - “kredit je dug” (Žižek) - moguće emancipovati od kapitalizma, dakle: da li poput demokrata u Americi, današnji intelektualci ne razumiju istinske probleme sa kojim se radnici suočavaju?
Što se, pak, tiče samih uslova života, životne sredine, i tako dalje (bez ostatka podržavamo sve zelene pokrete, neprofitnu zelenu energiju koju je Bil Gejts predložio u zamjenu za fosilna goriva, što je, naravno, kao filantropska ideja propalo, jer njegovo društvo ultrabogatih za tako nešto nije htjelo ni da čuje), citiraćemo pomnutog Negrija, kako bismo imali precizniji uvid čemu su sve danas oni izopšteni predati, dakle: ‘Nedavno sam bio u Karakasu, gde u gradu od oko sedam ili osam miliona stanovnika između sedamsto i devetsto hiljada ljudi živi u onome što bismo mogli nazvati naseljima ili “definisanim” prostorima, dok oko šest ili sedam miliona ljudi živi u potpuno haotičnim uslovima.’
U takvom haosu, neredu, krajnoj rasulosti (favela je slika i prilika šta za sobom ostavlja kapitalizam), teško da je uopšte moguće zamisliti šta se sve događa; eksploatacija se tu odvija na više nivoa, od one koja se tiče regrutacije u mlade bande, preko seksualne na koju se primoravaju maloljetnice i maloljetnici, pa sve do trgovine robljem.
Onoliko, dakle, koliko novac postaje sve jeftiniji, toliko sa njim i radna snaga. Zato je strategija da se sistematski osiromašuju mnoge zemlje, kako bi se njihovo stanovništvo učinilo radnom snagom koja će raditi i po 20 sati, za manje od dvadeset eura. Tom paklenom režimu rada podvrgavaju se čitave porodice (na primjer: najveća na svijetu poznata deponija nazvana Sodoma i Gomora, do te mjere je kontaminira otpadom, da “radnik” na njoj može podnijeti takve uslove najviše godinu dana, ukoliko je, da, stariji od 20 godina), i tome je razlog zašto one najsiromašije stvaraju i po desetoro djece, što je jedan socijalni radnik iz Ugande nazvao - siromašna preduzeća.
Bonus video:
