Mladi Leonardo da Vinči je imao 24 godine kada je dospio pod lupu moralne policije kneževine Firence. Bilo je to 1476. godine: Neko ga je anonimno optužio da je imao „neprimjerene" odnose sa mladićem od 17 godina - koji se prostituisao. Zbog nedostatka dokaza, optužba je odbačena.
Da je Leonardo volio muškarce, potvrđuju izvori iz onog vremena. Posebno mu je bio drag njegov učenik, 28 godina mlađi Đan Đakomo Kaproti, poznat kao Salai (đavolčić), sa kojim je godinama živio pod istim krovom.
Kako je pisao Leonardov prvi biograf Đorđo Vazari 1550. umjetnik je u tom lijepom mladiću nalazio „neobično zadovoljstvo" - što je indirektan opis za to da je da Vinči bio homoseksualac.
Prije nekoliko godina, italijanski istoričari umjetnosti tvrdili su da su pronašli dokaz da čuvena Mona Liza ne prikazuje Lizu del Đokondo, ženu jednog firentinskog trgovca, već upravo pomenutog Kaprotija. On je više puta pozirao da Vinčiju, a sličnost je, prema istraživačima, nesporna. Takođe, u očima Mona Lize navodno se mogu vidjeti slova L i S (za Leonardo i Salai), a nježne riječi „mon salai" mogu se pročitati kao anagram „Mona Liza".
U Parizu, u Luvru, gdje se nalazi slavna slika, ne pridaje se mnogo značaja toj teoriji. Da li je tačna? Tu tajnu su da Vinči i njegov saputnik ponijeli sa sobom u grob. Njih dvojica su živjeli u doba renesanse, kada su, i dalje pod budnim okom crkve, djelimično ponovo oživjeli ideali antičkog doba – uključujući i otvoreniji pogled na umjetnost, znanje i ljubav.
Oblici ljubavi u antičko doba
Jer, u antičko doba su svi oblici ljubavi bili prhvaćeni - ali prije svega za muškarce iz vladajućeg sloja društva. Tako je među muškarcima bilo uobičajeno da pored supruge imaju i mladića za uživanje.
Prema riječima starogrčkog filozofa Aristotela (384–322. p.n.e.), zakonodavac je na ostrvu Kritu smislio poseban način kontrole rađanja: „ljubav prema mladićima". Stariji muškarci uzimali su mladiće u svoj dom kako bi ih obrazovali.
„Od mlađeg se tada očekivala i seksualna naklonost, što društvo nije smatralo sramotnim", objašnjava istoričar književnosti Dino Hajker, autor knjige „Svjetska istorija kvirnosti".
Rimski car Hadrijan bio je toliko neutješan zbog smrti svog voljenog Antinoja da ga je posthumno proglasio bogom i dao da se u njegovu čast naprave brojne statue i svetilišta.
U antičko doba, dakle, nije bilo ništa sporno u tome da muškarac spava sa drugim muškarcima ili mladićima, „ali, samo kada je imao aktivnu ulogu", kaže Hajker.
„Penetrirani, dakle onaj koji je bio u podređenoj ulozi, smatran je mekušcem i bio je društveno prezren." U Rimskom carstvu, političkim protivnicima se često pripisivala pasivna seksualna uloga, jer se time direktno narušavala njihova čast.
Ljubav žene prema ženi takođe je bila poznata. Na ostrvu Lezbos, grčka pjesnikinja Sapfo u svojim stihovima veličala je ljepotu ženskog tijela.
Uzori za različite oblike ljubavi nalazili su se i među bogovima. Na prvom mjestu u liku vrhovnog boga Zevsa - koji se pretvarao u žene, životinje, pa čak i u oblak, kako bi se upustio u ljubavne igrarije s objektom svoje čežnje."
Biblijski grad Sodom kao izvor grijeha
Sa širenjem hrišćanstva prestala je tolerancija prema istopolnoj ljubavi. „Kada većina definiše šta je normalno, a šta nenormalno, i kada se binarni rodni model proglasi normom, onda manjina koja osjeća drugačije ima težak položaj", kaže Dino Hajker. U svojoj knjizi on piše o dijelom drakonskim kaznama koje su očekivale homoseksualne, nebinarne ili transrodne osobe koje su se upuštale u „protivprirodne" prakse.
Bivali su okovani, kamenovani, kastrirani ili spaljivani na lomači - pozivajući se na Bibliju, prema kojoj je Bog uništio gradove Sodom i Gomoru zbog njihove grešnosti. Pojam „sodomija" se dugo koristio kao sinonim za homoseksualnost. Ova biblijska priča, kaže Hajker, „poslužila je kao opravdanje za vjekovno stigmatizovanje drugačijih ljudi".
Biskup i benediktinski monah Petar Damijani (1006–1072), jedan od najuticajnijih crkvenih ljudi 11. vijeka, bio je uvjeren da sodomija nastaje pod uticajem đavola i žestoko je napadao razvrat – i to i u manastirima: „protivprirodni porok širi se kao kancer među sveštenstvom i bjesni kao krvoločna zvijer u Hristovom stadu".
Španski konkvistador Vasko Nunjes de Balboa 1512. je u Latinskoj Americi naredio da njegovi psi rastrgnu domoroce jer su, kako je tvrdio, „počinili strašan grijeh sodomije".
Na dalekom istoku u to doba, kod samuraja u Japanu i na kineskom carskom dvoru, homoseksualnost je bila mnogo opuštenije prihvaćena – ljubav među muškarcima bila je rasprostranjena.
Tako je jezuita Francisko de Havijer 1549. zapisao: „Budistički sveštenici neprestano čine zločine protiv prirode i to čak ni ne poriču, već to otvoreno priznaju."
Neke poznate ličnosti kroz istoriju
U kasnijim vjekovima i u savremenom dobu, uvijek je bilo poznatih kvir ličnosti – pa i među krunisanim glavama.
Regentkinja jedne od tada najmoćnijih protestantskih zemalja na svijetu Kristina od Švedske (1626–1689) nije krila da voli žene i da ne želi ni da se uda ni da ima potomke. Njeni savremenici su Kristinu smatrali hermafroditom. Dobrovoljno je abdicirala i otišla u Italiju. Nakon njene smrti, izvršena je obdukcija – bila je žena.
Kraljica Ana vladala je Velikom Britanijom od 1702. do 1714. Iako je bila udata, njeno srce pripadalo je Sari Čerčil, iz porodice predaka Vinstona Čerčila. Njihova međusobna naklonost dobro je dokumentovana u ljubavnim pismima. Kada je kraljica odlučila da prekine vezu, Čerčilova je proširila glasine o kraljičinoj seksualnosti. Njihova priča ekranizovana je u filmu „The Favourite".
Engleska vlastelinka Ane Lister (1791–1840) ostavila je za sobom dnevnik koji je 2011. uvršten na listu UNESCO-ovog svjetskog dokumentarnog nasljeđa. „To je 26 tomova u kojima detaljno piše o lezbijskom seksu i svojim vezama sa ženama", kaže Dino Hajker.
Lister je razvila sopstveni tajni kod kako niko neovlašćen ne bi mogao da pročita njena priznanja. Tek 1930. godine taj kod je uspješno dešifrovan. U selu često su je nazivali „Džentlmen Džek", ali su je uglavnom ostavljali na miru. Zabilješke Ane Lister imale su veliki uticaj na pravac britanskih rodnih studija i istoriju žena.
Hajker u knjizi navodi i irske plemkinje Eleonoru Batler i Saru Ponsonbi, koje su se oko 1780. pobjegle u zabačenu dolinu u Velsu i tamo zajedno živjele više od 50 godina.
Na samom početku 20. vijeka. lord Alfred Daglas (desno) bio je dugogodišnji ljubavnik irskog pjesnika Oskara Vajlda koji je bio oženjen i imao dva sina. Daglasov otac, markiz od Kvinsberija, prezirao je njihovu vezu i optužio Oskara Vajlda za sodomiju, zbog čega je Vajld kasnije završio u zatvoru i kasnije umro izolovan i siromašan sa 45 godina. Daglas se oženio, prešao u katolike i javno se odrekao homoseksualnosti.
Umberto II bio je posljednji kralj Italije. Fašističke novine su ga krajem 1943. godine javno označile kao homoseksualca, kako bi ga diskreditovale, što je izazvalo veliki odjek u javnosti. Nakon rata, nakratko je ponovo postao kralj, sve do 1946. godine.
Treći pol
Bilo da su u pitanju mahu sa Tahitija, muše iz naroda Zapoteka u Meksiku, hidžre u Indiji ili lhamane među sjevernoameričkim Zunijima – svi oni se već hiljadama godina ne osjećaju ni kao muškarci ni kao žene, već pripadaju trećem polu.
„Ranije je postojala mnogo veća raznolikost nego što današnje sužavanje na binarni model pola dopušta da se zamisli", kaže Dino Hajker. „Zuniji, na primjer, nisu smatrali da je pol urođen, već su ga vidjeli kao društvenu tvorevinu."
U Njemačkoj se danas ovaj treći pol naziva „različit" (divers). „Mislim da su kvir osobe u Njemačkoj izborile nevjerovatno mnogo slobodnog prostora. O tome su ranije generacije mogle samo da sanjaju", kaže Hajker.
„Tek 1994. konačno je iz Krivičnog zakona izbačen paragraf 175 koji je kriminalizovao seksualne odnose između muškaraca, postoji brak za sve i seksualna diskriminacija može se prijaviti."
I tu dolazi veliko „ali": ono što je postignuto mora se i štititi, jer postoje pokušaji da se „sat vrati unazad", u Njemačkoj, ali i u drugim državama.
Bonus video:
