U svojoj živopisnoj autobiografiji, italijanska premijerka Đorđa Meloni pripisuje svoje političko uzdizanje mnogim neočekivanim pomagačima, od kojih su neki gotovo nevjerovatni. Tu je njena majka, koja je, suočena s finansijskim problemima i raspadom braka, planirala da je abortira, ali se predomislila ispred klinike. Tu su i „dobročinitelji“ i „fanatični progresivci“ čije kritike Meloni doživljava kao „Sjevernjaču koja joj pokazuje da ide pravim putem“.
Ipak, najmanje očekivani u tom „panteonu zaslužnih“ su dva moderna didžeja iz Milana - MEM & J. Godine 2019. objavili su satirični dens hit koji je koristio isječak iz jednog govora Melonijeve, u kojem se obrušila na identitetsku politiku. „Hoće da nas zovu roditelj 1, roditelj 2, rod LGBT, građanin X, sa šiframa“, govorila je. „Ali ja sam Đorđa. Ja sam žena. Ja sam majka. Ja sam Italijanka. Ja sam hrišćanka!“ Namjera pjesme „Io Sono Giorgia“ bila je da ismijava političarku koju mnogi Italijani vide kao „Musolinija na štiklama“. Ali, kako Meloni sa zadovoljstvom piše, efekat je bio suprotan: „Remiks je bio isuviše zarazan, previše plesni, i na neki način previše revolucionaran da bi služio svojoj svrsi. Umjesto toga, postao je masovno popularan - za samo nekoliko nedjelja puštao se po klubovima širom zemlje. Više nisam bila samo dosadna političarka. Postala sam neočekivani pop fenomen“.
Naslov njene knjige, „Ja sam Đorđa“, svjedoči o uspjehu tog remiksa. Od kada je knjiga prvi put objavljena u Italiji 2021. godine, Meloni (48) je postala prava miljenica masa, a na vlast dolazi 2022. godine, predvodeći ekstremno desničarsku stranku Braća Italije, političkog nasljednika fašističkog pokreta. Stranka koja je nekada bila na marginama osvojila je 26 odsto glasova i sada vlada u koaliciji sa Ligom Matea Salvinija i Naprijed Italija pokojnog Silvija Berluskonija.
Na međunarodnom planu, smatra se jednom od vodećih „šaptačica Trampu“ u Evropi - američki predsjednik hvali je zbog poziva da „ponovo učinimo Zapad velikim“. Još impresivnije, njena vlada je opstala skoro tri godine bez raspada, podvig u zemlji poznatoj po političkoj nestabilnosti (u Italiji je u posljednjih 79 godina bilo čak 69 vlada).
Žena koju su mnogi godinama vidjeli kao neprihvatljivo lice desnice danas se rado slika sa evropskim liderima, razoružava ih kombinacijom duhovitosti i direktnosti. U Briselu je uspostavila dobar poslovni odnos sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, predstavljajući sebe kao most između evroskeptične desnice i konzervativaca naklonjenih EU.
Jedna od stvari po kojoj je Meloni najpoznatija jeste njena beskompromisna politika prema ilegalnim migracijama. Italija je na prvoj liniji migrantske krize: milion ljudi stiglo je morem u posljednjih deset godina. Mnogi rade kao robovi u mafijaškim poslovima, dok nigerijska mafija „Crna sjekira“ preuzima kontrolu nad teritorijama. Meloni je predvodila grupu zemalja EU koje zahtijevaju da Brisel dozvoli izgradnju kampova za odbijene azilante van granica Unije, iako ne krije da bi radije sprovela totalnu pomorsku blokadu sjeverne Afrike.
Ona je pokrenula i hrabar plan da se pritvaranje migranata bez dokumenata prebaci u Albaniju. Italijanske sudije sistematski su presudile da je ta šema nezakonita i naredile povratak tražilaca azila deportovanih u balkansku zemlju, čime su Melonijevu pretvorile u direktora skupe kruzerske linije koju sponzoriše vlada, a koja prevozi migrante napred-nazad preko Jadrana. U novembru 2024. je izgledalo da je premijerka priznala poraz, podsjećajući na desetine italijanskih policajaca i socijalnih radnika koji su bili smješteni u prazne centre za pritvor.
Engleski prevod njene knjige donosi malo novih detalja iz premijerskog perioda. Umjesto toga, knjiga je predstavljena kao ispovijest o formativnim godinama, s ciljem da razjasni brojne predrasude, uključujući one koje je etiketiraju kao rasistkinju. Iako su te etikete često preuveličane, očigledno je da Meloni ima mnogo toga da objasni.
Zašto bi se jedna tinejdžerka priklonila krajnjoj desnici? Sama Meloni priznaje da su njeni vršnjaci više voljeli žurke, šoping i modu. Memoari ne nude mnogo konkretnih odgovora, ali Meloni se od malih nogu prikazuje kao autsajderka. Psiholog bi to možda povezao s njenim problemima s težinom, zbog straha od gladi tokom rata, baka ju je pretjerano hranila, pa je sa devet godina imala skoro 65 kilograma i nadimak „Debeljuca“. Majka ju je tada oblačila u trenerke i šišala kratko – što baš i nije bila prednost u zemlji visoke mode, brendova poput Versaćea i Prade.
Ipak, otac, poreski službenik naklonjen komunizmu, imao je ključnu ulogu u oblikovanju njenog borbenog duha. Napustio je porodicu kad je imala samo godinu dana i preselio se na Kanarska ostrva. Pokazivao je malo ljubavi kad bi ga posjećivala. Kada je preminuo 2012, Đorđa kaže da „nije osjećala ništa“, ali priznaje da je upravo on u njoj probudio čeličnu volju: „Stalna potreba da postignem visoke standarde, naročito u muškim sredinama, vjerovatno dolazi iz toga što nikada nisam osjetila očevu ljubav.“
Sa 15 godina pridružila se omladinskom krilu Italijanskog socijalnog pokreta, stranke koju su osnovali poklonici Benita Musolinija. Iako je tada već formalno odbacila fašizam, partija je zagovarala konzervativne vrijednosti: „Bog, Otadžbina i Porodica“. Nije to bio baš Hitlerjugend, ali jeste pokret na društvenoj margini, članovi su koristili pseudonime i riskirali napade militantnih antifašista.
Tinejdžerski dani Melonijeve liče na one mladih konzervativaca u studentskim unijama: kritikovanje ljevičarske dogme, pisanje pamfleta o pristrasnim udžbenicima, i organizovanje festivala Atreju, koji je okupljao desničarske mislioce poput bivšeg glavnog Trampov stratega Stiva Benona. Noćne klubove posjećivala je samo kad je radila kao barmenka. Tada je izmislila koktel „Đorđa“, mješavinu pet vrsta alkohola I, kako kaže, „bio je grozan“.
S obzirom na tadašnju političku scenu, možda i nije bilo loše biti izvan mejnstrima. Italija je 1990-ih bila okovana gerontokratijom: ili harizmatični prevaranti poput Berluskonija, ili bezlične tehnokrate poput Romana Prodija i Marija Dragija. Razočaranje u sistem bilo je duboko, što je kratko izbacilo na vrh pokret Pet zvjezdica, populističku grupu komičara Bepea Grila, koja je mrzjela sve, a zapravo nije se ozbiljno zalagala ni za šta. Meloni piše: „Pet zvjezdica nisu ništa drugo nego lažni revolucionari koji su se, čim su došli na vlast, pretvorili u najveće čuvare statusa kvo.“
Kritikuje i italijanske „radikal-šik globaliste“, a čak i Džona Lenona zbog pjesme “Imagine”, koju smatra opasnom utopijom. „Da li je zaista san svijet bez granica, bez razlika, bez tradicije, gdje nismo ravnopravni, nego smo svi isti?“, pita se ona. „Jedna od tragičnih istina koju dobročinitelji ignorišu jeste: gdje ti ljudi zaista završavaju. Što je više migranata, to su gori njihovi uslovi, ali i uslovi zajednica koje ih primaju.“
Fanovi Melonijeve, a među njima je i Donald Tramp Mlađi, koji je napisao predgovor za ovu knjigu, uživaće u ovom portretu svoje heroine. No, kao i većina političkih autobiografija, i ova knjiga je u velikoj mjeri samopromotivna. U njoj se svode računi, dok su neki osjetljivi momenti potpuno izostavljeni.
Na primjer, ništa ne saznajemo o tome da je njen otac, koji je napustio porodicu, 1995. godine osuđen na devet godina zatvora zbog pokušaja šverca 1,5 tone smole kanabisa u Italiju. Takođe se ne pominje ni kako je iznenada prekinula vezu sa svojim dugogodišnjim partnerom, televizijskim voditeljem Andreom Đambrunom, nakon što su se pojavili snimci na kojima on upućuje nepristojne komentare koleginicama. Meloni, koja sa njim ima kćerku, objavila je njihov prekid putem društvenih mreža svega nekoliko sati nakon što su snimci dospjeli u javnost, prije dvije godine.
Knjiga takođe pati zbog nedostatka novog sadržaja. Nema ni riječi o njenim susretima sa Donaldom Trampom, iako je ponekad djelovalo da joj daje prednost nad Ursulom fon der Lajen kada poželi da „razgovara s Evropom“. Takođe, iako dijele rovove u „kulturnim ratovima“, Meloni ne govori o razlikama u stavovima s Trampom po pitanju stvarnog rata u Ukrajini, gdje je ona, za razliku od njega, uglavnom podržavala Kijev.
Memoari Đorđe Meloni oslikavaju portret žene koja je svjesno gradila političku karijeru na marginama, da bi se vremenom pozicionirala u samo središte moći. Fanovi će uživati u ličnim pričama i anegdotama iz mladosti, a kritičari će ukazivati na brojne prećutane teme.
Poput koktela koji nosi njeno ime - „Đorđa“ - knjiga nije za svačiji ukus. Ali za one koji žele da razumiju kako izgleda evropski populizam s italijanskim ukusom, ovo štivo je nezaobilazno.
Bonus video:
