Mirjana Karanović je jedna od najznačajnijih i najcjenjenijih glumica sa prostora bivše Jugoslavije. Njena karijera obuhvata brojne uloge u filmu, pozorištu i na televiziji, a posebno se istakla glumačkom hrabrošću i ulogama koje se bave teškim i kompleksnim temama. Osim glume, Karanović je poznata i po svom angažmanu u društvenim pitanjima i borbi za ljudska prava. Režirala je i film Dobra žena, čime je dodatno potvrdila svoj umjetnički integritet i širinu. Ovog ljeta, na sceni između crkava, budvanska publika bila je u prilici da na festivalu Grad teatar pogleda predstavu “Marlene Dietrich - Pet tačaka optužnice/Marlena”. Riječ je o autorskom projektu reditelja Harisa Pašovića u kojoj Karanović igra glavnu ulogu.
Kako je došlo do saradnje sa Harisom Pašovićem na ovom projektu?
Ja sam sa Harisom Pašovićem neposredno prije Marlene radila u Novom Sadu predstavu koju je on režirao, “Mefisto” Klausa Mana. On je uradio dramatizaciju u kojoj se u nekoliko scena pojavljuje cijela garnitura nacističkih vođa, na čelu sa Hitlerom, i ja sam igrala Hitlera. Bilo je to za mene iznenađenje kada me je pozvao da igram tu ulogu, ali bilo mi je zanimljivo i neobično da igram takvu jednu istorijsku figuru u romanu koji se zapravo bavio tim rađanjem i razvojem nacizma.
Kada mi je na kraju, poslije premijere te predstave, rekao da bi volio da radi predstavu o Marlen Ditrih i da bi volio da ja radim sa njim, ja sam bila ponovo zaprepašćena, jer zaista nisam ni pomislila da bih ja mogla biti asocijacija za takvu jednu legendu. Pogotovo što sam postala veliki obožavalac Marlen Ditrih od trenutka kada sam vidjela njene filmove. Iako sam gledala sve njene filmove, nisam puno znala o njoj privatno. Rad na ovoj predstavi mi je bio prilika da saznam i da imam neku širu sliku o njoj kao osobi, a ne samo kao glumici.
Koji su bili Vaši prvi utisci kada ste pročitali koncept predstave “Marlene Dietrich - Pet tačaka optužnice/Marlena”?
Vidjela sam šta stoji iza te velike karijere. Vidjela sam ženu, veliku ličnost, nekoga ko je nosio svoju karijeru, a ne da je bilo obrnuto. Često se dešava da čak i neke talentovane osobe postanu žrtve svojih ili tuđih ambicija i ne mogu baš dobro da se snađu u tim okolnostima pritiska velike popularnosti i velikih zahtjeva koji se postavljaju pred njih kada bilo što rade. Fascinirala me njena širina, otvorenost, njena mentalna snaga, i shvatila sam, naravno, zašto je ona takva - njeno vaspitanje, njeno porijeklo, djetinjstvo, kroz šta je sve prošla još kao dijete. I kako je zapravo u taj svijet velike popularnosti i slave ušla kao zrela osoba. Ona je, kada je počela karijeru u Holivudu, već imala jedan vrlo skladan brak i rodila dijete. I kako sama kaže, nije nešto previše očekivala od tog odlaska u Ameriku. Ali ljudi koji su je pozvali, prije svega Jozef fon Šternberg, veliki holivudski reditelj koji je s njom radio njen prvi film “Plavi anđeo”, vjerovao je da ona može biti zvijezda. On je za nju radio specijalne scenarije i filmove i tako je ona zapravo napravila veliku karijeru u Holivudu.
Marlen Ditrih je kompleksna ličnost, glumica, pjevačica, ikona stila i politička figura. Šta Vas je najviše zaintrigiralo u njenom liku?
Ono što mi je bilo najzanimljivije u njenom liku jeste upravo to da je ona, iako je živjela u jednom određenom vremenu, zapravo imala duh koji je vanvremenski. Ono što je ona kao glumica i kao osoba radila i kako se ponašala u tom vremenu je nešto što se i danas u svijetu tumači kao velika lična hrabrost i sloboda da se živi kako ti želiš, a ne da prepisuješ neke društvene norme. To je ono što je kod nje najfascinantnije, i zato mislim da je ova predstava važna, da bar neke mlađe generacije, ali i one koje je već poznaju, shvate da ovo kako mi danas živimo i pokušavamo da živimo nije nešto što je nastalo ovog trenutka, već da postoje mnoge osobe u istoriji koje su razbijale predrasude i rušile granice društvenih pravila i normi.
Predstava se bavi pitanjima identiteta, umjetnosti i političkog otpora. Kako Vi vidite savremene paralele sa Marleninim životom?
Sve što ste naveli upravo jeste paralela sa sadašnjim vremenom. Ono što se možda u nekoj mjeri promijenilo jeste odnos prema angažovanju američkih vojnika u nekim konfliktima širom svijeta. U Prvom i Drugom svjetskom ratu, američki vojnici su pokazali izuzetnu hrabrost boreći se u Evropi, van teritorije svoje države, pomažući onima za koje su smatrali da su u nevolji i koji su napadnuti. Tako da njena iskrena angažovanost i želja da bude na strani pravde i dobra jeste ono što je danas gotovo imperativ za mnoge poznate i javne ličnosti širom svijeta. Ono što je nekad bio potpuni izuzetak, jer ona je zaista bila potpuni izuzetak u tom društvenom angažovanju, danas je nešto što se gotovo podrazumijeva. Javne osobe i one koje su veoma popularne ne treba da ćute o nepravdama, a to danas ljudi i rade. Nažalost, ono što jeste paralela jeste da i danas ima mnogo situacija u kojima nevini ljudi stradaju i za koje se treba boriti.
Predstava se izvodi u specifičnom ambijentu, sceni između crkava u Starom gradu u Budvi, u okviru festivala Grad teatar. Kako doživljavate taj prostor kao mjesto susreta umjetnosti, istorije i publike?
Taj prostor je postao nekako univerzalni prostor, prostor van vremena, van neke konkretne društvene političke ili istorijske situacije. To je postao prostor teatra, teatar je nešto što je stvarno vanvremensko i ako se on obraća vremenu u kome živi ali taj prostor je prostor magije, pozorište magije. I svi oni koji dolaze da gledaju predstavu znaju kako se taj prostor transformiše bilo uz pomoć pozorište tehnike ili uz pomoć mašte, glumačke vještine postoje prostor imaginacije nekakve nove stvarnosti.
U vremenu kada se društva sve više polarizuju, mislite li da teatar još uvijek ima moć da mijenja svijest publike?
Pa, ne znam... Naravno, razni ljudi različito razmišljaju o tome koliko je umjetnost uopšte sposobna da mijenja svijest ljudi. Ja vjerujem da umjetnost može da mijenja svijest pojedinaca, a pojedinci su dio društva. I tu postoji neka veza sa promjenama, sa mogućim uticajem koji teatar može da ima. Ali, to je samo jedan dio šireg nastojanja da duhovnost, na neki način, obuzda grabežljivost i surovost pragmatizma, tog isključivo materijalnog pogleda na svijet. Mislim da je duhovnost važna. Ona možda nikada nije jača od “zemaljskih stvari”, ali da nema umjetnosti, vjerujem da bi kvalitet ljudskog života bio ispod granice normalnosti.
Šta mislite o cenzuri i autocenzuri u kulturi na Balkanu? Osjećate li pritisak da se određene teme izbjegavaju?
Znate, to je nekako vječna tema. To nije pitanje samo Balkana, već generalno ljudskog roda. Cenzura je način kontrole, pokazivanja moći. Autocenzura je zapravo strah od gubitka pozicija, od gubitka privilegija - a upravo ta druga strana predstavlja moć, može da ti da ili da ti uskrati. Zato mnogi suspenduju svoju aktivnost upravo zato da ne bi došli u situaciju da snose posljedice ili zato što smatraju da bi mogli da snose posljedice zbog onoga što rade ili kažu. Ali nekako - to je za mene normalna situacija koja je uvijek postojala. I ono što mislim da možemo da shvatimo iz istorije jeste da su samo oni koji se nisu obazirali i koji su išli svojim putem, koji nisu podležili autocenzuri - ostavili nekog traga. I oni sami, a i mi koji ih znamo, možemo da kažemo da su živjeli svoj život slobodno.
Šta Vi poželite da publika ponese sa sobom nakon što odgleda ovu predstavu?
Pa, u najmanju ruku, voljela bih da saznaju da je postojala jedna takva žena prije više od vijeka i da je ostavila traga. I da je ona bila i ostala - za mene - ikona slobode i glamura.
Bonus video:
