Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način, piše Lav Tolstoj. I nije jedini koji je pokušao objasniti fenomen te zajednice, odnosa unutar nje, dinamike i načina funkcionisanja. Savršena porodica svakako da ne postoji, pa tako i svaka srećna ima sopstvenih disbalansa, dok i u svakoj, koju je nazvao nesrećnom, sasvim sigurno ima svijetlih trenutaka...
Generalizovati, uopšteno govoriti, pisati, filozofirati, uz izlizane fraze, citate, mišljenja, stereotipe, lako je. No, sve to o svojoj porodici, posve iskreno i emotivno, sigurno da nije jednostavno. Odakle krenuti, šta reći, koliko dugo govoriti i o čemu uopšte?
Ipak, Silvestar KolbasSilvestar Kolbas odvažio se na to, i to, ne samo da govori i predstavi sebe i svoju porodicu svijetu, već da snimi film - i o njoj, i o sebi i o svima njima, ali i nama...
Kako zapravo snimiti film o sopstvenoj porodici, a pritom ne izgubiti ni porodicu, ni sebe, ni film, ali ni iskrenost ni emociju? Snimatelj, fotograf i reditelj Silvestar Kolbas, autor dokumentarca “Naša djeca” ogoljava sopstvenu porodicu, zalazi u intimu zajednice koju naziva atipičnom, a koja je ipak toliko bliska svima. Njegov profil nudi se u samom opisu filmu, dalje se shvata po čemu je to njegova porodica, kako kaže, atipična, a gledanjem filma shvatamo da u svakoj ima onih “tipičnih” trenutaka - u najboljem mogućem, iskrenom, emotivnom, afektivnom, duhovitom, ishitrenom, toplom, i ko zna kakvom drugom kontekstu...
“Silvestar je već neko vrijeme najstariji Kolbas u porodici. Roditelji su mu umrli, otac pred rat, majka nešto kasnije. Od posljedica rata umro mu je i mlađi brat. Ima 68 godina i drugi put je oženjen. Ima troje djece: najstarijeg Jakova, iz prvog braka, Evu iz drugog braka, rođenu iz vantjelesne oplodnje, kao i Anta, usvojenog iz dječjeg doma kada je imao osam godina. Reditelj se bavi pitanjima dječijeg uticaja na njegova osjećanja, stavove kao i na međusobni odnos njega i supruge. Takođe, bavi se sopstvenim uticajem na svoju djecu, njegovim odnosom sa svakim ponaosob i zebnjom da li im svima pruža jednako ljubavi. Naposljetku, pita se kako djeca mijenjaju njega samog i kako vide odnos između njih kao supružnika, kao i prema sebi samima”, navodi se u sinopsisu.
Uz sve to, sa njim je i njegova supruga... A na sve to, on ne nudi (lake) odgovore, ali nudi hrabrost, iskrenost, dubinu, empatiju... Kolbas ne prikazuje idealizovanu sliku porodične harmonije, već mapu ljubavi, strahova, grešaka i pokušaja da se bude dobar roditelj i partner. Držeći kameru kao ogledalo stvarnosti, Kolbas filmom “Naša djeca” poziva na razgovor, na promišljanje, ali i na gledanje ka sopstvenim odnosima, bez filtera. To je prepoznala publika širom regije, ali i žiri festivala, pa je film nagrađen “Zlatnom arenom” na prestižnom festivalu u Puli u kategoriji za najboljeg reditelja i za najbolju montažu, dok je na Liburnia Film Festivalu osvojio nagradu za najvolji film.
Film “Naša djeca” prikazan je u okviru ovogodišnjeg Međunarodnog festivala dokumentarnog filma “UnderhillFest” u Podgorici, a Kolbas u razgovoru za “Vijesti” govori više o samom ostvarenju, procesu rada i saradnje sa članovima familije, izazovima, planovima i utiscima sa Underhilla.
Film “Naša djeca” donosi emotivan, ali posve realan uvid u stvaran život jedne porodice - Vaše. Gdje god da se prikaže, utisci i reakcije se i te kako osjećaju. Kakve su Vaše impresije iz Podgorice, sa festivala Underhill?
Moj film tematizuje porodične odnose u kojima, naravno, ima i uspona i padova. S obzirom na to da mi živimo u jednoj kulturi uspjeha, raširena je pojava da se neke stvari kojima nismo najzadovoljniji drže iza zatvorenih vrata. Međutim, kad se napravi film koji sadrži i neke dramatičnije momente iz porodice, dogodi se da nam, nakon što vide film, ljudi prilaze i kažu da su se prepoznali u nekoj od uloga - bilo djece ili roditelja. Takvi komentari uvijek dolaze sa tvrdnjama da im to pomaže u boljem razumijevanju njihovih vlastitih odnosa. To se dogodilo i u Podgorici, što je meni posebno drago, jer predstavlja dodatnu potvrdu da ima nekog smisla zašto je film napravljen, bez obzira da li on dobija nagrade ili ne. Prošli put sam u Podgorici, na Underhillu bio prije dvije godine sa posve drugačijim filmom, koji je bio ne samo kratki, nego i tematski, povezan s jednom drugom, javnom temom, a i stilski je bio drugačiji, ali su nekako oba filma narativna i mislim da imaju potencijal da dođu do publike. Nisu hermetični, nisu izraženo umjetnički u smislu da se mora tražiti ključ za razumijevanje. “Naša djeca” nije film na kraju kojeg bi se osjećala neka vrsta euforije, takav je film jednostavno, ali sam osjetio da su ljudi imali reakcije i da ih je dojmio, kao i uvijek.
Kako je tekao sami proces snimanja, s obzirom na “izloženost” Vas lično, članova Vaše porodice? Da li je to uticalo na sami film i koliko su Vam kao reditelju i protagonisti bile pomiješane i ideje i osjećanja?
Ja sebe prije definišem kao introvertnu i stidljivu osobu. Međutim, s druge strane, kako imam neki unutrašnji svijet, tu zna biti dilema i kriza koje izazivaju potrebu da to izađe van. To je nekako bio i moj motiv da uopšte počnem da radim filmove koji su okrenuti ka meni samome, odnosno koji imaju neku autobiografsku komponentu. Mogu slobodno reći da sam u ozbiljnim životnim godinama počeo da režiram takve filmove. Sa druge strane, to izaziva jednu neobičnu dvojnost, u smislu da sam ja i dalje takav kakav jesam, zatvoren recimo, a u filmovima sam puno otvoreniji nego što ljudi obično jesu. To je borba jedne osobine s drugom. To je svakako manji problem ako se (film) tiče samo mene. Međutim, mi smo socijalna bića i porodični ljudi, što onda, naravno, uključuje i članove porodice, pa sve to ne prolazi uvijek slatko. Naravno, kao i u književnosti, nešto se može reći ako polaziš od intime. Članovi moje porodice u ovom filmu su bili između saradnje i protesta, pa smo se tražili u tome. Naime, postojali su neki dogovori za taj proces, iako pomalo nevoljni, ali su postojali. Međutim, kad sam počeo snimati, kada je to postao projekat i neka vrsta obavezne saradnje, onda je to postao problem. Tako sam morao tražiti načine kako da to premostim. To je trajalo prilično dugo, a film kao dokumentarni i sami taj proces, uprkos namjerama s kojima krenemo, ima neku svoju dinamiku i neki svoj život... Htio sam reći “ispadnu stvari”, ali nije da one “ispadnu”, već su dijelom teško pod našom kontrolom. Bilo je tu svega, pa čak i nekih trenutaka kada sam mislio da neću završiti film uopšte. Međutim, uz pomoć i pritisak produkcije, a i tokom vremena, negdje shvatiš da ti to pomaže i da dođe kao neka vrsta procesa samoiscjeljenja. To kažem zato što pomaže da se objasne neke stvari na koje si fokusiran, da ih složiš u red, postavljaju se pitanja i daju odgovori... Šta je to što nas muči, šta je uzrok, šta posljedica i slično, a sve to je ohrabrilo i mene. Članovi moje porodice, iako svi različito, ipak su puno bolje reagovali na sve to nego što sam ja očekivao i zamišljao. S obzirom na to, meni je sve preko toga zapravo bonus.
Šta biste, kao autor, možda najviše voljeli da gledaoci pronađu u ovom filmu?
Naša porodica je atipična. Ja imam troje djece, od kojih svako ima svoju priču... Imam sina iz prvog braka koji je sad već više nego odrastao, imam dvoje mlađe djece, kćerku koju smo jedva dobili putem vantjelesne oplodnje i još jednog sina kojeg smo usvojili iz doma za nezbrinutu djecu, kad je već imao osam godina. Film promatra odnose u porodici kroz neko vremensko razdoblje. Ja sam to krenuo raditi nadajući se da će to biti snimanje tokom jednog ljeta i da će to biti jedan onako ležeran i zabavan, lepršav film... Međutim, iz razloga koje sam dijelom naveo, i onih koji se dijelom mogu pretpostaviti, došlo je do problema unutar porodičnih odnosa i do malo otpora prilikom snimanja. Tražio sam načine kako da rješavam porodične probleme, uspješno ili manje uspješno, ali i kako istovremeno da završim film. Međutim, koliko god moja porodica bila specifična, ona ima obilježja svake porodice zapravo, odnosno svaka porodica ima potencijal da bude srećna ili nesrećna, jer, kako znamo, sve srećne porodice su jednake, svaka je nesrećna na svoj način. Čini mi se da se ljudi lako prepoznaju u ulogama u tom filmu. Znaju mi doći mladi ljudi da se zahvale i priznaju da nakon njega lakše razumiju svoje roditelje, a isto tako, i roditelji koji su uopšte zainteresovani za porodična pitanja, prepoznaju se u svim dilemama i problemima koje smo imali moja supruga i ja, tokom tog razdoblja koje je prikazano u filmu...
Film je izuzetno slojevit i otvara neke teme o kojima se govori, ali ipak nedovoljno u društvu, pa čak i među prijateljima. To su stvari nad kojima ljudi koji o njima govore, imaju moć koju koriste da izaberu kako da ih plasiraju i oblikuju. Koliko nam je u tom kontekstu važan, ne samo Vaš film, nego razgovor o međusobnim iskustvima, makar zarad razumijevanja?
Ljudi zapravo vape za razgovorom i za tim da vide da nisu sami u svojim problemima. To se dogodilo i s jednim mojim ranijim filmom. U pitanju je “Sve o Evi”, film koji je realizovan prije dvadeset i nešto godina, a u kojem smo pratili naše dileme i borbu da dođemo do kćerke koja je i došla. Nakon filma su nam ljudi masovno prilazili, pisali i obraćali se na različite načine, najviše oni koji su imali slične probleme ali ih nisu imali s kim podijeliti... Mi nekako imamo taj benefit da smo medijski ljudi, moja supruga i ja, pa smo odlučili da, kad već možemo gnjaviti druge ljude, možemo i mi nešto uraditi. Tako smo shvatili da je fer da i mi podijelimo nešto svoje sa javnošću i tada su reakcije bile fenomenalne... Sad je to jedna slična pozicija sa ovim filmom. Recimo, bilo je zanimljivo to što su premijeri u Zagrebu prisustvovali ljudi koje mi zapravo poznajemo, ali nismo intimni s njima. Oni su imali potrebu da podijele s nama svoje probleme. Tako vidiš da je to što smo proživjeli i prikazali zapravo jako univerzalno i izuzetno potrebno - i razgovori i filmovi i razmjena i sve to. U društvu vlada jedna hipokrizija, zapravo. Ja se ne vidim borcem protiv hipokrizije, iako malo tako i ispada... No, ne možemo sve stvari trajno ostaviti pod tepihom. Na neke stvari u svom životu nismo ponosni, i to je u redu, nećemo to uvijek i stalno isticati, ali nekad moraš priznati, pa šta god to bilo... Nije to uvijek popularno, ali predstavlja neki balans ovom eskapističkom svijetu oko nas, pa i među mlađima čak, smatram da je to jedna važna tačka.
Ako se osvrnemo na sinopsis kao uvod u sami film, šta biste rekli o tome koliko je na Vas lično uticala porodica iz koje ste potekli, sve okolnosti i dešavanja unutar nje, a onda se to možda i transponovalo na porodicu koju ste stvorili i dalje nastavilo sa svojim širim uticajem?
Čovjek kad dođe u neke zrelije godine, ako je tome sklon, malo promišlja o svojoj poziciji baš između svojih roditelja i svoje primarne porodice i one porodice koju sam stvara i u kojoj sudjeluje - radi poređenja, razmišljajući o stvarima koje su dobre, koje nisu, koje bi mogle biti bolje. I ja sam isto tako krenuo s nekom idejom da ću ispraviti neke stvari koje mi se nisu sviđale u mojoj primarnoj porodici, misleći na neke potencijalne greške mojih roditelja, a koje ću ja ispraviti. Međutim, ne ide to tako jednostavno i psiholozi na to imaju različita objašnjenja i različita tumačenja... Postoji neki fenomen za koji kažu da se zove transgeneracijska trauma. Mislim da čovjek ne može izbjeći tu svoju prošlost, ono što je ona ostavila na njega i osjećaje koje je razvio, bilo dobre ili loše, ali što ne znači da mu to automatski daje kapacitet da stvari okrene drugačije, ili sa druge da ponavlja iste obrasce, što je, ipak, češći slučaj. Kada to vidiš, onda se malo užasneš, pa onda misliš kako ćeš s tim i slično...
I kako sa svim tim stvarima, kako sa porodicom/ama?
Šta da vam kažem... Srećno vama, kao što srećno i meni. To je to što se tiče teme oko porodičnih odnosa.
Naučimo li nešto nakon ovakvih sadržaja? Kako u tom kontekstu gledate na Vašu “Našu djecu”?
Taj film ja percipiram kao nešto šti je zapravo bliže književnosti nego filmu, zbog toga što se bavi dijelom unutrašnjim svijetom, a dijelom nekom intimom, tako da mislim da je ovo potencijalno film i za ljude koji vole da čitaju. Film može i treba da podstakne ljude da razmišljaju o sopstvenim porodičnim odnosima. Možda nije uvijek sve crno, pa i kad izgleda tako. Treba o stvarima razgovarati, ne mesti ih pod tepih, jer neke stvari su nepromjenjive, neki su odnosu zadani, jednostavno. Zato, ne treba izbjegavati da nazovemo stvari pravim imenom.
Jeste li razmišljali možda o nekoj knjizi u budućnosti i da li na nečemu već sad radite?
Moram priznati da mi jeste palo na pamet neko pisanje i bavljenje time, ali ne tako da bih pretresao stvari kojima sam se već bavio, već svakako nečim drugim. Ko zna... Doduše, za svaki od filmova ja sam napisao užasno ogromnu količinu tog pisanog materijala koji je ili sačuvan ili izgubljen, šta već, a koji je poslužio kao nekakva građa, razrada da bi se napravio film. Ti lični filmovi su jako iscrpljujući, jer tebe kao autora stavljaju u šizofrenu poziciju - da moraš biti unutra emocionalno, a istovremeno moraš biti vani da budeš analitički prisutan i da možeš to promatrati. To je teško i iscrpljujuće, i po mene i po okolinu, tako da trenutno ne bih radio ponovo neki lični film. Uz to, možda sam dosadio “i bogu i narodu”, a pomalo možda i sebi samome.
Svjetski dokumentaristički vrhovi u parku, na igralištu
Kao što ste već i spomenuli, na Underhillu ste drugi put. Kako doživljavate festival i zašto su ovakve manifestacije posvećene dokumentarcima generalno važno? Da li se Underhill po nečemu izdvaja?
Koleginica Tiha K. Gudac, koja je bila u žiriju, istakla je jednu važnu stvar, koje možda nismo uvijek ni svjesni. Manji regionalni festivali, kao što je Underhill, imaju tu fenomenalnu poziciju da mogu prikazivati svjetske dokumentarističke vrhove, bez velikih opterećenja, a do kojih ljudi mogu doći gotovo i besplatno, ima karata, 500 metara im je od kuće i slično... Sama činjenica da postoji takav festival, odnosno Underhill, trebalo bi maksimalno koristiti.
Moj dojam samog festivala je izuzetno dobar. Atmosfera je jako pozitivna, prije svega jer je u pitanju jedno lijepo mjesto, u parku, na igralištu. Iako je u Podgorici vruće, tamo je divno. Pored toga, ono što je lijepo jeste i vidjeti puno zainteresovane publike, publike koju zanima dokumentarni film ili čak onih koji su tu tek da vide šta se to zapravo događa i kakvi su to filmovi.
Bonus video:
