Da li je teorijski eufemizam napisati kako je liberalna demokratija - ‘zanemarila’ - ne, dakle, tiho, nego prije bi se reklo tinjajuće i narastajuće nezadovoljstvo radničke klase, čija se trpnja krajnje dehumanizovane eksploatacije i obespravljenosti, poklopila fokusom na woke pojave, na prava seksualnih i drugih manjina, na sve one društvene marginalizovane i multikulturalne, mejnstrim medijima bliske društvene organizacije i pokrete koji su, očigledno, gledali samo vlastitu dobit u ovom haotičnom dobu?
Da li je, naposljetku, zapravo, radnička klasa zloupotrijebljena i od strane same ljevice, koja se očigledno samo prazno pozivala na njihovu nedopustivo zanemarenu poziciju?
Ovdje nas interesuje sljedeće: šta je, u konačnom, doista bitnije: to što je ljevica ispustila/propustila priliku da kapitalizuje radnički bijes - zbog čega desnica postaje politički sve više tzv. običnom čovjeku prihvatljivija - ili što se isti bijes akumulirao kao jedina životna aktuelnost zaboravljenih? (Ovome dodajemo: budući da se, primjera radi, u Rumuniji uveliko već dijele otkazi radnicima zbog sve više poslovnog oslanjanja na vještačku inteligenciju koja će preuzeti u prvom mahu pedest odsto poslova, dakle, koja će od strana onda preuzeti bijes bespolesnih i odbačenih, da li će, uopšte, iz toga proizaći revolucija ili anarhija, obzirom da se očigledno borbe moraju moći umjeti voditi tako što će ih predvoditi jasno artikulisani politički, nepopustljivi i prije svega nepotkupljivi zahtjevi?)
Liberalna demokratija nastoji politički profitirati od upotrebe diskursa kojeg svodi na udaranje etiketa i moralizatorsko dijeljenje lekcija (Savjest je poput psa koji grize kamen - Niče), posljedica toga je zamjena moći mobilizacije nezadovoljnih i nezbrinutih, ukazima na predstojeću katastrofalnu (apokaliptičnu) budućnost.
Zanimljivo je da se opšteprihvaćeni, razglašeno emancipatorski diskurs dijeli na - cinisanje i citiranje teoloških dubokih uvida, ali i na pozivanje/dozivanje tradicije sve u zavisnosti konteksta i momenta kad se to teorijski procijeni učinkovitim.
Kad se pomene radikalna ljevica, prvo na šta pomislimo, istinu govoreći, jeste uporni izostanak pragmatičnog političkog projekta, konkretna strategija za izlazak iz kontinuiranih kriza, te pokreti koji ‘panelišući’ propadaju budući da se raspršuju u nastojanju probleme koje generiše pozni kapitalizam, redukovati na pojmovno-teorijski rad/rješenje.
Oni koji uprkos činjenicama sanjaju camback realnog socijalizma, utopijski odbijaju da sagledaju koliko smo duboko zagalizili u tehnosferu, digitalni kapitalizam i da realnost nije regulisana razumom već softverom (sve što je stvarno više nije razumno, i obratno), djeluju, u stvari, idealistički a ne realistički, što za posljedicu ima da kritika retrospektivno sagledava gdje su sve ispuštene prilike za preokret. Dakle: od nostalgičnog narativa nemamo ništa do romantizam politike.
Sve su prilike da je nešto duboko trulo u radikalnoj ljevici. Podatak da se mlade generacije sve više okreću desnici, jer ljevica koja praktikuje ’acting in distance’ (Derida) nije učinila drugo osim što je budućnost predstavila kao - vrijeme bez budućnosti (upečatljivo predstavljeno u filmu Upgrade, u priču o stremu implantiranom u mozgu koji se preobražava u neku verziju tehno-brain-a, u ratu korporacija koje koriste strojeve kao tjelokradice).
Taj ukaz o neminovnosti kraha, jeste nesumnjivo ono neophodno, međutim, ukoliko se teorijski ulog zaustavi tu, onda se mora reći kako je to, zapravo, uvijek već usluga kapitalizmu. Tako da, imamo globalnu situaciju u kojoj ispada kako je - socijalizam star tačno onoliko koliko je kapitalizam mlad i frešak.
Prihvatimo li tezu prema kojoj je potonji vid otpora i pobune sadržan u odbacivanju svake nade (sjetimo se Sartra koji je gotovo do kraja iz svog egzistencijalističko-ateističkog učenja isključivao nadu kao prepreku za angažman, pa ipak, naposljetku je ukazao da bez nje u stvari i nema angažmana), te prihvatanje da je propast neminovnost, onda preostaje samo ekstremna radikalizacija, nedozovljivo otuđenje od svih u globalnom kapitalizmu usisanih alternativa, ili: stvaranje alternative svim postojećim koje igraju po pravilma koje nameće glavni neprijatelj.
Kako prihvatiti ono neizbježno?
Lako ćemo se složiti da kritika akademske scene ne znači ništa do gubitak vremena, pođemo li samo od toga da je akademskoj, uvijek zatvorenoj i na aktuelne nuspojave udaljenoj filozofiji, potrebna alternativa poput one koja se pojavila sa poststrukturalizmom, sa filozofima koji su djelovali, delezovski rečeno, kroz sredinu, neuhvatljivo, ne libeći se, poput Rolana Barta, u svemu tražiti ‘značenje’, poruku istrgnutu iz svakodnevnog jezika i posvudašnje stvari.
Time se razbijala ideologija ozbiljno shvaćena kao ‘sublimni objekat’, ali prije svega radom koji je bio podrivački, metafizički molekularan, prije svega dekonstruktivistički i na momente posthumanistički (“smrt čovjeka” - Fuko). Bilo je to, sve u svemu, smjelo izvođenje drukčijeg mišljenja ili mišljenje drukčijeg, bez oslonca ili tla, revolucija što je odbijala kognitivno mapiranje, pristanak na nesmjestivost i neusidrenost, sada, ’nova nepreglednost’ (Habermas) odveć zastrašuje svaku samostalnu odvažnost koja se upućuje ka neizvjesnom; nema revolucije ukoliko se nije spremno dati sve bez da se išta očekuje zauzvrat. Posebno u vremenima kad na svim nivoima glavnu riječ vodi ekonomija, trgovinsko taktiziranje, militaristički monopol na moć koja teži promjeni dosadašnjeg svjetskog poretka.
Ono što, strogo uzev, ponajviše brine jeste ogromni uticaj politike sa stalnom tendencijom rasta, budući da se po građansko društvo fundamentalni potezi povlače izvan svakog dijaloga ili konsenzusa (izbori više ne znače ništa obzirom na činjenicu da postizborne kombinacije i koalicije koje tada nastaju postaju vlast koju većina nije birala, itd), tako zaobilazeći opšti interes u ime privatnog krupnog kapitala, čak se po pitanju dalje sudbine savremenog svijeta i Evropska unija ‘preskače’, to jest: Makron, Šolc, Đ. Meloni i fon der Lajen, od Trampa će na razgovor u Vašingtonu biti pozvani kada se između njega i Putina dogovori rješenje ukrajinske krize (vijest koju dobijamo 16. avgusta).
Međutim, šta ako je procjena dvije vodeće sile takva pa Briselsku birokratiju i tehnokratiju smatra nedoraslom globalnoj vanrednoj situaciji u kojoj se nalazimo? Globalni kapitalistički kolač se komada silovitom brzinom, pogrubljenim potezima koji prave tektonske poremećaje, i to ne samo odraženoj na prirodnoj teksturi, usljed čega prisustvujemo promjenama koje još jedino možemo da registrujemo po razmjerama katastrofe koje prouzrokuju.
U svom očajnom pokušaju da opstane, ljevica kako čitamo nastoji napraviti veliki rifreš, spremna je da se odrekne principijelnog pridržavanja starom učenju koje, ispostavlja se, ne samo da opterećuje, nego i zahtjeva ozbiljnu nadgradnju za šta je potrebno ono vrijeme koje je već potrošeno, i to baš u pokušaju da se nešto tako realizuje (mrtvu riječ kakva je komunizam, zamijenti realnim socijalizmom koji u totalnoj digitalizaciji nema nikakve izglede da postane stvarnost).
Utoliko prije, poteže se sa teoretisanjem o pragmatično asketskom, odveć odvažnom, u pokretu nastajućem “postlenjinizmu”, kao provjerenoj formuli koja dovodi do revolucije sa makar polovičnim ostvarenjem zadatog cilja.
Bonus video:
