Skoro dva vijeka od njegove smrti o Petru II Petroviću Njegošu, vladaru među varvarima i varvaru među vladarima, i dalje se priča. To je dokaz njegove nadljudske figure koja je već davno prešla u mitsku, a posjetioci Džada film festa su prošle srijede mogli da pogledaju “Otapanje vladara” Ivana Salatića koji nudi novu perspektivu na ovu staru legendu.
Treba napomenuti da ovaj film nije istorijsko prepričavanje Njegoševog života, već originalna priča o fiktivnom gospodaru brda Morlaku, koga maestralno glumi Marko Pogačar. Ovaj odlični narativni izbor omogućio je Salatiću da izbjegne ograničenja istorije i da filmu pristupi iz mitskog ugla. Ovdje je linija mita, simbola i realnosti precrtana narativom koji dolazi iz narodnog sjećanja, a ne istorijskih činjenica.
Gospodar i vladar brda Morlak, sa svojim vjernim slugom Đukom, odlično predstavljenim od strane glumca Luke Petronea, i svojom pratnjom putuje po zemljama Mediterana da bi se izliječio od svoje bolesti, sve dok se nad njegovim brdima nadvija sjenka osmanskog paše. Prateći klasični obrazac lokalne narodne umjetnosti, ovdje su zemaljski i politički problemi samo avatari nadzemaljskih sila koje su tu da preispituju čovjeka.
Uzmimo primjer te osmanske prijetnje, koja u filmu ima dvostruku dimenziju. Na površini, to jeste realan političko-egzistencijalni problem za narod u tim brdima, ali to je samo prvi nivo te prijetnje. U dubljoj analizi, ta prijetnja postaje generalna zla kob koja se nadvija nad životima ljudi, koja je po njih loša, ali isto daje smisao njihovom životu. To se vidi kada Morlak ističe u razgovoru sa Đukom, da Đuka nije samo zabrinut zbog predstojećeg osmanskog napada već da se na nekom nivou i raduje. To nije kontradiktorno, jer u tim brdima život jeste okrutan, krvav i brutalan, ali je iznad svega njihov, i čovjek u tim brdima može poznavati samo takav život i samo se može afirmisati kroz okrutnost, krv i brutalnost.
Naspram te prijetnje, osmanske i egzistencijalno-filozofske, stoji Morlak, tijela osuđenog na sporu smrt od bolesti, i zdrave duše predodređene za besmrtne visine. Njemu su ta brda uska i teška, a taj Mediteran sa svojom kulturom i civilizacijom po duši mnogo bliži. Upravo zbog fiktivnog karaktera ovog filma, mi dobijamo novi ugao na gledanje, ne samo Morlaka već samog Njegoša. Ovaj ugao otkriva kontradiktornosti između filozofa i poete na jednoj strani i ratnika i vladaoca na drugoj, podjela na domaća brda i svoj narod na jednoj strani kao i strani ali intelektualno uzvišeni Mediteran na drugoj.
Kao i osmanski paša, tako se i ova bolest može tumačiti kao simbol jedne dublje egzistencijalne patnje, da je Morlak podijeljena osoba, okovani Prometej u tim brdima, da njegova duša teži bijegu ali ga njegovo tijelo, njegova krv drži. Koliko god on težio bibliotekama zapada, civilizaciji i egzistencionalnoj duhovnosti, on je ono što jeste, produkt i vladar tih brda iz kojih nema bijega. Ova teza može biti potvđena da na kraju vjerni Đuka ubiva svog bolesnog gospodara jer Morlak odbija da se vrati domovini u trenutku kada paša napada. Ne zbog nedostatka hrabrosti, već zbog nedostatka snage da živi takvim životom. Simbolično Đuka je uradio ono što bi Morlakova bolest svakako uradila, to jest spriječila Morlakovo oslobođenje od sebe samoga. Đuka je ubio Morlaka čovjeka da bi Morlak mit živio, jer njegova legenda je korisnija za narod nego živi čovjek sa svojim vrlinama i svojim manama.
Šta ova filmska interpretacija govori o Njegošu? Možda ništa ili možda sve, ali iako ovo nije istorijski film, ipak je odlično opisao istoriju jednog fenomena. Kanibalistička priroda narodnog mita će pojesti čovjeka i biće transformisan u nadljudski simbol, ali po cijenu tog čovjeka. Ta osoba, prava osoba, biće osuđena ironično na zaborav, dok njegovo mjesto zauzima mitska himera kolektivne imaginacije u službi narodnog interesa.
Bonus video:
