Život i grad. Sjećanja i sadašnjost. Prošlost i budućnost. Porijeklo i promjena. Priroda i ruševine. Ples i borba. Bejrut, Liban. Omar Rajeh.
Fragmentarna, ali povezana i kompaktna plesna predstava “Ples nije za nas” u izvedbi i po koreografiji Omara Rajeha, proces je proživljavanja svega navedenog. Rajeh na sceni pleše djelove svog života i grada Bejruta.
Izvedena u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT, u utorak veče u Podgorici, na sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta, predstava, a zapravo priča, oživjela je svijest o stvarnosti koja se dešava negdje drugo, o životima koji se gube, o gradovima koji se uništavaju, o civilizacijama i kulturama koje opstaju i nestaju. Snažan je eho borbe i smrti, slobode i beznađa odjeknuo gledalištem budeći svima različite asocijacije. Sve ono o čemu Rajeh govori - dešava se.
Omar Rajeh u “Ples nije za nas” otvara ličnu arhivu emocija, sjećanja i stavova dopuštajući publici da kroz riječi, tijelo, pokret, zvuk i predmete spozna djelove njegovog života i segmente grada, koji je postojao i koji odzvanja.
Iako ne traži sažetak prošlosti, odgovore i krivce, pa ni politički manifest, Rajeh kao jedinka sabira svoje riječi, pokrete, poglede u budućnost, lomove, ali i nadu, želju za opstankom, životom i borbom.
Temelj predstave su upravo njegova sjećanja i osjećanja, njegov život i njegov Bejrut, koji plešu zajedno i zahvaljujući njemu i žive. Ipak, sve to levitira između nade i straha, pokreta i zamrznute slike, privatnog gubitka i javne katastrofe.
Prisutnost teksta kroz naraciju na početku, kao i kasnije kroz riječi i bilješke, (dnevničke) zapise, promišljanja i vizije koje se ispisuju na velikom crnom platnu na sceni, na više jezika, istovremeno su vodilja u interpretaciji i doživljaju publike, ali i već doneseni i ponuđeni zaključci.
Tako Omar Rajeh u svojoj koreografiji “Ples nije za nas” biva i subjekat i svjedok i graditelj uspomena. Njegov solistički performans, koreografija, predstava, ipak nije puka rekonstrukcija lične istorije, već pažljivo oblikovan govor uspomena i tijela koji se zajedno sklapaju u sliku života i grada. Života Omara Rajeha i grada Bejruta.
Publika je postavljena u poziciju svjedoka, saučesnika, posmatrača, slušaoca, sagovornika… Svi elementi predstave, iako minimalistički, podsjećaju da su svi u publici prisutni u trenutku njegovog prisjećanja. Mudro izbjegava sažaljenje, sentimentalnost, patetiku, tugu i smještanje u kontekst žrtve, tako što njegovo lično iskustvo donosi tek prizvuk kolektivnog, kako u Libanu, tako i širom svijeta - nekada, ali i dan-danas. Danas! Pitanje rata, nemira, protesta, borbe za slobodu i život stalno ključa ispod površine iako Rajeh ne precizira ništa. On svojim riječima, pasivnošću, a onda i plesom, zvukom, ritmom, igrom budi razmišljanje o pojedincu u gradu koji je istovremeno i identitet i život, ali i mjesto boli, destrukcije i razaranja.
Scenski minimalizam djeluje kao strateški izbor u svemu tome, a upravo jednostavnost doprinosi intenzitetu emocija i metafori oduzetog, srušenog, uništenog, napuštenog. Tamno platno, bijele riječi. Minimalno svjetlo. Sto i laptop. Saksije s biljkama kao jedan od najsnažnijih motiva i simbola. Riječi i ples kao tihi ritualni trenuci. Sve to su istovremeno i rekviziti i kartice memorije, simboli otpora. Biljke u saksijama sa kojima ima interakciju, koje njeguje, spušta, diže, miriše, kojih se sjeća, predstavljaju oaze života u ruševinama, ali i podsjetnik na to da će i iz kamena nići, da će se život nastaviti, da će sloboda pobijediti i ponovo procvjetati.
Tišina i koraci s početka gradiraju u muziku i ples, u 50-minutnu koreografiju koja balansira između kontrolisanih, kultivisanih trzaja i trenutaka raspada, između asocijativnih zvukova i pantomime do potencijalne improvizacije. Rajehove kretnje su često oštro artikulisane, gotovo skulpturalne, izvajanih oblika i slika, ali istovremeno u sebi nose fragmente slobode i plesa kao najboljeg načina da to iskaže. On govori o plesu i tome na koje načine mu znači, ali primat, ipak, preuzima sve doživljeno i podijeljeno. Kontrast između discipline i slobode doprinosi empatiji kod publike koja na momente biva podstaknuta ritmom, a već u narednom hipnotisano mirna i skoncentrisana.
Muzika i zvuk su ključni partneri izvedbe. Grubi, snažni, jaki i dramatični ritmovi, uvode u atmosferu opasnosti i nelagode, dok tonovi plešu na pragu hipnoze i bude osjećaj kolektivnog osjećaja u solo igri Omara Rajeha. Tu je istovremeno i dojam grada koji kuca, pulsira i suočava se s nasiljem i gubitkom. Ples je više u svemu tome u službi slobode, otpora, izbora, pa i rituala, a ne spektakla. Tako on podstiče pažnju, senzitivnost, ali i želju za promjenom, za djelovanjem.
Koreografija i muzika zajedno donose i tenziju i napetost i hipnotišući spokoj, ali i disbalans između toga, te i između discipline i raspada.
Hipoteza u naslovu “Ples nije za nas” preispituje se sve vrijeme, dok istovremeno postavlja pitanje “Ko smo to mi?”.
Ova intimna ispovijest života i skica grada imaju moć isključivo zahvaljujući Rajehovoj iskrenosti, vokabularu i hrabrost da svoje lično pretvori u javno iskustvo, a “Ples nije za nas” postaje zahvaljujući tome važan umjetnički čin i simbol otpora, stremljenja ka slobodi. Da nije toga, pitanja bi bilo mnogo. Ovako, kroz ples Rajeh stavlja do znanja da je to nekad jedini način da se ostane živ, bilježeći trajno svoju intimu i davajući omaž gradu.
Publika je već pred sami kraj nagradila Rajeha višeminutnim aplauzom, zapaženo dugim i glasnim, a kasnije i još dva puta, da bi ga na kraju pozdravila stojećim ovacijama i glasnim aplauzom uzdižući u vazduh biljke u saksijama koje je Rajeh podijelio. Simbolično, snažno i osvežavajuće, prolistaće i procvjetati, ali čovjek se mora probuditi i plesati.
Rajehov plesni i autobiografski univerzum
“’Ples nije za nas’ je solo kreacija čiji je koreograf i izvođač Omar Rajeh. U njoj nas uvodi u svoj plesni i autobiografski univerzum, posmatrajući izvođenje kao čin okupljanja i zajedničkog iskustva. Plesno tijelo stvara sopstvena pravila, sopstvenu strukturu i sopstvene inspiracije - kao čin nade, nasuprot strukturama moći koje takvu dinamiku svode na čin normalnosti i straha. Omar Rajeh putuje nazad u prošlost. Sam na sceni, pleše i govori o intimnoj prošlosti koje više nema, o slici koja blijedi i koja je, istovremeno, varljiva. O prošlosti koja se nije prenijela u budućnost. Slike, značenja, osjećanja, ljudi, srećni trenuci…, je zamrznuto. Kao da se danas suočava sa Svijetom bez prošlosti”, navodi se u opisu na sajtu Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT.
Bonus video:
