Druga premijera ovogodišnjeg festivala “ Ćirilicom”, predstava “Bogojavljenje” zakazana je za 13. septembar.
Predstava je, kako su ranije kazali organizatori, Narodna biblioteka Budve, inspirisana i oslonjena najvećim dijelom na stihove istoimene poeme Matije Bećkovića, na njegovu poemu “Bodež” i poemu “Ovo i ono”, kao i esej “O budalama”. Ovaj literarni tekst dopunjen je dramskim scenama u dijaloškoj formi koje razvijaju i scenski artikulišu ideje izvornog djela. Tekst je napisala i režirala Ana Đorđević. U predstavi igraju Svetozar Cvetković, Nebojša Milovanović i Milovan Filipović.
Rediteljka Ana Đorđević za “Vijesti” govori o izazovima sa kojima se suočava tokom rada na ovoj predstavi ali i činjenici da je od Bećkovića dobila potpunu slobodu prilikom dramaturgije.
Predstava nosi snažnu antiratnu poruku. Znamo da je to tema koja vas naročito inspiriše. Kako ste pristupili dramatizaciji Bećkovićevih djela jer se radi o izazovnom zadatku - radi se o djelima koja su poezija, esej i aforizam, a ne klasična drama?
Ja dramatizacije radim tako što pišem novi tekst, svoj tekst, u potpunosti dajem sebi slobodu (uz prethodnu dozvolu autora) da se izvorom koristim djelimično, da koristim neke njegove djelove, poštujem osnovnu zamisao pisca, a da sve ostalo bude moje djelo. Tako je bilo i ovog puta – pisala sam dramu inspirisana motivima “Bogojavljenja” i još nekih poema.
Donijeli ste odluku da napravite intimni izbor među djelima Matije Bećkovića. Koliko je bilo izazovno objediniti djela kao što su “Bogojavljenje”, “Bodež”, “Ovo i ono” i “Esej o budalama” u koherentnu pozorišnu cjelinu?
Pomenuta djela su međusobno idejno vrlo bliska, nadopunjuju se, jedno drugo pojašnjavaju, dodaju značenje jedno drugom, ogledaju se jedno u drugom. “Bogojavljenje”, kao najobimnije djelo, I samim tim takvo da tematski obuhvata najviše “bočnih” motiva, recimo da kao izvor generiše najveći broj pojedinačnih tokova, iz razloga scenske čitljivosti bilo je potrebno dramaturški usmjeriti na jedan osnovni tok, po mom izboru naravno, u odnosu na ono što mene umjetnički i ljudski najviše interesuje, što smatram najzanimljivijim za publiku kojoj se obraćam, svog “idealnog gledaoca”. Ne bih ovom prilikom govorila preciznije o tom izboru, i šta je narativ za koji sam se opredijelila, jer ukoliko bih to mogla idealno da verbalizjem ovako sada, ne bi bilo potrebe da se predstava uopšte desi. Samo ću reći da su poeme “Bodež” i “Ovo i ono” pomogle da on bude jasniji, uočljiviji. Bilo je samo pitanje šta je priča u okviru koje će se djelovi ovih poema i eseja iskoristiti.
Ono što se nameće kao nezaobilazno pitanje je kako ste odabrali koje stihove i misli Matije Bećkovića da izdvojite i stavite u centar scenske naracije?
Upravo u odnosu na narativ za koji sam se opredijelila, o kom sam već govorila. Kada radite dramatizaciju kompleksnih djela, susrećete sa obiljem literarnog materijala koji je zanosan, ali vi ste u obavezi, prema budućoj predstavi, da odolite iskušenju da u nju stavite sve što vam se sviđa. Percepcija čitaoca i percepcija posmatrača predstave nisu iste. Morate da vodite računa da pažnju pozorišne publike vodite s mnogo takta. Gledalac nema mogućnost da, kao čitalac, zastane i zamisli se nad nekom idejom, formulacijom – na to morate da računate, i da je usmjeravate na radnju, na ono što se dešava, a ne ono što se kaže. I zbog toga morate da žrtvujete ono što u djelu ne služi toj radnji, ma koliko bilo dobro. To djelo ionako zauvijek živi nezavisno od vaše dramatizacije, ništa mu ne oduzimate. Predstava je novo djelo, samo za sebe, literatura ostaje zatvoreno samostalno djelo, i kad se tako shvate stvari, izbor nije težak.
Od Vaših kolega smo čuli da je “Bogojavljenje” vjerovatno i Vaš najličniji pozorišni projekat do sada?
Najličniji je jer se tiče teme koja je naijintimnija za svako ljudsko biće - trenutak suočenja sa “sudnjim danom”, sopstvenim, koji je, kako god on bio shvatan, u vezi sa priznavanjem sopstvenih grešaka, manjkavosti. Mislim da umjetnik stiče prava da kritikuje pojave i ljude oko sebe jedino ukoliko je spreman da kritikuje sebe.
Crna Gora u Vašoj predstavi i u Bećkovićevim djelima postaje metafora stalnih podjela, bratoubilaštva i unutrašnjih sukoba. Koliko Vas je ta tema duboko dotakla i inspirisala?
Dobro je što ste rekli da je metafora, jer pomenutih podjela ima svuda, i svako društvo mu je podložno. Ne želim da o Crnoj Gori govorim kao sredini koja ima taj neslavni tzv. “luksuz”. Koliko god da se podjela društva, građanstva, u njoj ovdje vrlo intenzivno veoma dugo na toj razini intenziteta, i manifestuje na načine koji su vrlo često ovdje (u Crnoj Gori) još 2001. godine, kada sam ovdje režirala diplomsku predstavu, bili za mene doslovno šokantni, u situacijama u kojima nisam mogla da očekujem da ih osjetim tako izraženo, Crna Gora nije nikakav izuzetak, nikakva egzotična sredina po tom pitanju, jer su podjele političke, ideološke, identitetske, karaktera u ljudskoj prirodi, opšta istorija čovječanstva je gotovo isključivo priča o rađanju, rastu i posljedicama tog nagona, koji pod određenim okolnostima naraste do psihoze.
Stih “Hoćemo li se nadostiti sopstvene krvi” iz pjesme “Bodež” jako je važan motiv predstave. Šta on za Vas znači u ovom kontekstu?
Znači užas pred uočavanjem samoubilačkih tendencija čitavih generacija na ovim prostorima.
Matija Bećković će prisustvovati premijeri. Kakva je bila njegova reakcija na to da njegova djela prvi put zažive na pozorišnoj sceni?
Obradovao se, zaista.
Radite već treći put na festivalu Ćirilicom. Šta za Vas znači ta kontinuitetna saradnja s Budvom, Beo artom i producentom Borisom Miškovićem?
Boris Mišković je već godinama moj saradnik, koji razumije moj senzibilitet i poštuje moj rad. Mnogi veliki naslovi koje sam radila, kao reditelj, kao autor teksta ili oba, bila su inicirana i producirana od strane “Beoarta”, počevši od režije “U agoniji” Miroslava Krleže, preko dramatizacije i režije Andrićevih “Anikninih vremena”, koja se, kao novi komad inspirisan pripovjetkom i predstava zovu “Anika i njena vremena”, “Romana o Londonu” Crnjanskog, do drame po motivima biografije Stefana Mitrova Ljubiše, “”Brod” i Mitrofana Bana, “Čovjek visine”, da pomenem samo neke od naših uspješnih zajedničkih projekata. Za mene je ta saradnja bila presudna u prethodnih desetak godina karijere. U okviru nje, desila se i dvostruka saradnja sa Budvom, prvi put samo sa tekstom, “Čovjek visine”, koji je režirala Jana Maričić, i na koji sam izuzetno ponosna, a zatim i sa predstavom “Brod” u koprodukciji sa CNP-om. Ovaj, treći put, je poseban, jer radim sa izuzetnom glumačkom podjelom iz mog grada, ljudima sa kojima odavno želim da se sretnem na sceni.
Pozorište na otvorenom, među zidinama Starog grada, ima specifičnu atmosferu. Kako ta ambijentalnost utiče na režiju i scensku dinamiku?
To je lijep ambijent, divan čak, ako se izuzme, što je, ipak, gotovo nemoguće, okruženje koje je toliko bučno i neuslovno, da su i probe kao i svako izvođenje predstave, nažalost, mučenje za glumce i za publiku, samim tim i za mene. To svi znaju već godinama, ali, nažalost, ništa se po tom pitanju ne mijenja. Velika je šteta da se nije pronašlo rješenje da se prevaziđe taj problem, koji urušava predstave pred publikom, i ponižava naš rad.
Da li vjerujete da teatar danas još uvijek ima moć da postavlja važna društvena pitanja i mijenja svijest?
Ono ima moć da postavlja pitanja, uvijek će ga imati, nije problem u tome. Problem je da li ih postavlja, a zatim i to kakva su očekivanja od toga. Da li je dovoljno postaviti pitanje, to je ono što mene zanima. Ja mislim da je aktivizam neophodan i mimo pozorišta da bi se rad u njemu učinio smislenim.
Bonus video:
