Postoje hrabri rukopisi, kao i oni što u udobnosti oprobanih diskursa stiču čitalačku naklonost. Postoje “ludi” rukopisi, kao i oni odmjereni “školskim” obrascima pripovijedanja, čiji izdavači lako izvlače računice o zaradi. Postoje i rukopisi naklonjeni istini, baš kao što postoje i oni koji za istinu ne mare, a koji služe da se u njih čitaoci zaklinju dok saopštavaju sitne, svakodnevne laži.
Rukopis Cimetna pisma, dijamantna stvorenja Faruka Šehića je hrabar, lud i istinit u mjeri da se malo đe kao u ovom slučaju čitalac može uvjeriti u to kako se to piše “na prazan želudac” (D. Kiš). To je knjiga koja razbija pripovjedačke konvencije i koja horizont čitalačkih očekivanja “iznevjerava” prije svega razbijanjem fabule i smjenama fokalizatora. Rukopis, naime, kad se posmatra njegova struktura, po svemu sliči razbijenome ogledalu, o čije se krhotine kao recipijenti, u namjeri da ih ponovo spojimo, povremeno saplićemo. Sam narator u jednom trenutku baš to i navodi: krhotine je teško ponovo spojiti a da “odraz” bilo čega u takvom ogledalu bude vjeran svome originalu. U tome je i jedan od ključeva ove naracije, jer ako mislimo da ćemo se tokom čitanja lako identifikovati s nekim od Šehićevih likova, valjalo bi da znamo da nas iza svakoga dijegetičkoga ćoška vreba nova zamka.
Početne sentence rukopisa, odnosno romana, redovi su koji nas upućuju na domete utopijskih, antiutopijskih i postmodernističkih djela svjetskih klasika, od Zamjatinovih, preko Orvelovih, do Borhesovih. Kao recipijenti, svjedočimo svemirskom putovanju malobrojnih putnika, čije se dugo vrijeme do pronalaska nove naseljive planete pokušava prekratiti/ubrzati slikama iz prošlosti. A u koje vrijeme se to putovanje događa? Na to pitanje možemo pokušati, ali samo pokušati približno odgovoriti podatkom koji stoji ispod jednog fiktivnog zapisa o odlasku jednog od likova. Ispod tog zapisa stoji: Nestao u Pacifiku. Čovjek bez imena, 2020-2070. Vrijeme pričanja, odnosno vrijeme svemirskoga leta, trebalo bi biti neko koje je uslijedilo... Razumije se, kad naiđu na jedno takvo štivo naratolozi i poststrukturalisti pale alarme, jer je riječ o provokativnoj igri sa statusom vremena. A toj provokativnoj igri Šehićev narator dao je okvir parodiranjem postmodernističke simbolike (misli se, recimo, na Alef). Onda kad putniku dosadi krstarenje međugalaktičkim prostorima on koristi kuglu Alef da se vrati u daleku prošlost.
Slike sjećanja koje nudi Alef ispunjene su nostalgijom, odnosno mirisima i bojama socijalističkih gradova iz sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka. Te slike prepliću se sa scenama iz Prvog rata (rat u BiH) ili ribolova, i na tim tačkama u romanu mi se saplićemo o one krhotine ogledala, pokušavajući da odgonetnemo ko pripovijeda. Da li je to Ronin, Amistad, Cinnamon Girl, Cortez Cortez? Ili je to sami Grad, kome dosadi rat i koji odluči da pronađe neko drugo mjesto za život? (To je jedan od uspjelijih fantastičnih motiva u savremenoj književnosti na prostorima Južnih Slovena - ratom izmučeni Grad počinje da se otresa i pokreće, poput gigantskih kamila-robota u čuvenom serijalu Star Wars, kako bi napuštio prostor u kome obitava). U jednom trenutku naićićemo na posve neočekivanu sentencu: ovu priču ne pričaju ni likovi ni Grad, nego ja, neonska riba - kraljica sjećanja.
Nije to stanje ni neznanje ni slučajnost. Šehić se opredijelio za opasnu igru razbijanja pripovjedačkih konvencija, prije svega smjenama planova pripovijedanja. Oprostićete, kaže Šehićev narator, što navodim zastarjele i zaboravljene tehnologije pomoću kojih smo slušali muziku, ali tada je bilo takvo doba. Svaka jučerašnjica brzo postaje predmet ciničkih rasprava ili nostalgičnog meketanja... Ovaj citat ukazuje na jednu od naratorskih provokacija, jer pojava ekstradijegeze, odnosno direktno obraćanje recipijentima (plural) nameće utisak o tome da je riječ o kakvom javnom govoru a ne intimnoj ispovijesti/memoriji bilo koga od likova.
Onda ne možemo a da se ne zapitamo, koja je zapravo forma ovoga obraćanja?
Evo šta o tome kaže Šehićev narator (sic!): Moja, uslovno rečeno, misija je bila da pokušam opisati Sve. Veliko Sve, ne izostaviti ništa, samo pisati, spajati nespojive stvari, praviti liste i kataloge svih beznačajnih stvari koje su mi se ikada dogodile. Navoditi i značajne događaje, iako su oni već opisani, njima su se bavili pisci stoljećima. Moje je da beznačajnostima, sporednim tokovima, marginama dam jači smisao. Svoj pečat vlastitom, nimalo značajnom životu.
Dakle, pažljivim čitaocima neće izmaći ova težnja naratora da se osloni na funkciju režije, da bezmalo teorijskim vokabularom objasni svoje pripovjedne nakane. Evo još jednoga priloga toj tezi. Cinnamon Girl pita Corteza, kako bi on, recimo, pisao o ratu, i evo odgovora: ...pustio bih da sve teče, da se izlijeva iz mene na papir. Prepustio bih se osjećaju pa kuda me on odvede, kao džez-varijacije, kreneš od jedne teme ili motiva i onda ideš za čulom pisanja. Njuh te vodi kuda on hoće, poslije to možeš malo uzgomilati, složiti u neki stabilniji okvir, ulickati pakovanje.
I onda se logično nameće pitanje, je li narator uspio u svojoj nakani? Da li je uistinu, razaranjem konvencija forme, uspio da ojača knjigu, odnosno, da li je potakao u recipijentima slike, zvukove, mirise, dodire, štošta...
Evo par riječi u vezi s tim. Ova knjiga nije poput onih Šehićevih koje su govorile o ratu. No, u ovoj knjizi ima detalja koji progovore ili o događajima iz rata, ili o posljedicama rata. Jedna od junakinja luta pustim razorenim gradom, u samoći pronalazi svoj smisao. Ne postoji niko ko bi znao čak njeno ime. Ili drugi primjer. Tu je Ronin, strastveni ribolovac, koji u maskirnom odijelu izmiče neprijateljskim vojnicima, i nastavlja pustolovinu na vodi. Potom, našega svemirskog putnika Alef vraća na borbeni položaj, i on se nakon “pauze” budi u uniformi ratnika, da ponovo udahne mirise rata. I dalje, knjiga počinje esejem, bolje reći traktatom o ratu. A i mnogi drugi detalji referiraju na rat, ne samo da bi potakli utisak o apokalipsi. Recimo, na pogrom upućuju i geleri. Kod Marka Vešovića u knjizi Smrt je majstor iz Srbije nailazimo na gelere, na ostatke granata koje su padale po Sarajevu, a koje je skupljala njegova šćer, tada đevojčica Ivana (čudesna je ona scena kad Ivani mater umalo strada od gelera, i kad đevojčica nakon toga što mater preživi ranjavanje baci u kantu za smeće sve gelere koje je skupljala s drugom sarajevskom đecom). Ali, pod kožom na nogama diva Mutanta Bora, tog svojevrsnog Šehićevog Gulivera, geleri su mala čudesna bića, bezmalo Borova đeca, koja se najprije rađaju iz njegovih potkoljenica, a onda ga u gegavom hodu prate i podražavaju njegove kretnje.
No, kako god, utisak je da je rat u ovom romanu tek jedan od dekora na brojnim pozornicama, na kojima se odvijaju epizode prepune fantastike, s motivacijom koja je ispletena tako da donosi pregršt preokreta i prelazaka granica svjetova. A jedan od uspjelijih “prelazaka” granica svjetova događa se upravo junakinji nove Šehićeve proze. Poređenja radi, u posve najboljem romanesknom ostvarenju crnogorske književnosti XX vijeka, u romanu Lelejska gora Mihaila Lalića, partizan Lado Tajović, osamljen i izmučen četničkom hajkom, gladovanjem i samoćom, suočava se, oči u oči, sa bikom u planini. Nakon što ga ubije, te glad i žeđ ugasi mesom i krvlju volovskom - doživljava metamorfozu. Postaje “đavo lično”, osvetnik i neprikosnoveni vladar Lelejske gore.
Za razliku od Lalićeva protagoniste, čija metamorfoza je hemijski i psihološki objašnjiva, Šehićeva protagonistica srijeće zmaja Balthazara. Otvorila sam oči i vidjela sićušnog zmaja kako bliješti od svjetlosti stojeći na stijeni koja je virila iz riječnog nanosa. Rukom prljavom od naplavine protrljala sam oči, drugom rukom provjerila sam gdje je puška. Vođena zmajem, ona zaista silazi u “donji svijet”. Prelazeći granicu svjetova, ona dolazi do pećinskih zidina s crtežima koji oslikavaju scene sukoba Kaina i Abela. No ti crteži su pokretni a scene žive, kao na filmskom platnu...
Prema tome, utisak je da je autor Faruk Šehić zauzeo posve novi pristup ratnoj tematici, ostavljajući po strani fabulu ispunjenu užasnim obračunima. Rat u novoga Šehića tek je jedan od signala sveopšte propasti civilizacije, tretiran kao njen neodvojivi dio, kao kob čovječanstva i - štoviše - mitsko, fantastično biće u čijim čeljustima počivaju masovne grobnice, ali koje može da boluje, da ostara i bude zamijenjeno.
Uopšte uzev, ovaj Šehićev rukopis donosi punoću i slojevitost metafora. Sintaksa, leksika, semantički slojevi takvi su da stvaraju utisak o krajnje jednostavnom stilu, brušenoj rečenici, koja u procesima kontekstualizacije nosi pregršt kodova, što jednako upućuju na brojne suodnose i interpolacije, odnosno intertekstualna penetriranja elemenata mitova, usmene književnosti, pop kulture, rock muzike ili filmske umjetnosti.
Roman započinje “traktatom o ratu” a završava još jednom ekstradijegetičkom igrom. Naime, narator ostavlja čitaocima da izaberu jedan od ponuđenih krajeva priče koja to nije.
Romanom Cimetna pisma, dijamantna stvorenja Faruk Šehić je zaigrao hrabro, ludo i iskreno na široj književnoj pozornici koja već neko vrijeme pati od klišea.
Bonus video:
