Akademska umjetnica Olivera Olja Eraković svijet stvara po svojoj volji, kaže u razgovoru za “Vijesti”. To čini u različitim medijima, a njena djela se rađaju iz instiktivnog kreativnog impulsa, bilo da je u pitanju slikarstvo, instalacije (u prostoru), pozorišna, filmska ili televizijska kostimografija ili, pak, kustoski rad.
“Što se tiče inspiracije, sa inspiracijom nemam problema. Živimo u vremenu u kojem barem inspiracije ne fali. Da imam još nekolike ruke ne bih stigla da uradim ono što mi tokom dana prođe kroz glavu. Nekada ne znam šta će da se desi, ali desim se ‘Ja’”, priča ona u intervjuu za “Vijesti”.
Godinama već prisutna je na regionalnoj likovnoj sceni, a sada otkriva i da priprema novi ciklus slika i instalacija koje će biti dio njene samostalne izložbe u Podgorici 2026. godine, ali i u Zagrebu. U julu se predstavila u Puli samostalnom izložbom slika “Liberte”, u prostoru istorijske palače De Martini, a za “Vijesti” prenosi impresije iz galerije, ali i sa kompletne izložbe.
Njenim radovima dominira atmosfera urbanog života, civilizacije, ali i bunta, grad postaje snažan i upečatljiv lik i karakter, a sloboda i cilj i sredstvo. Autentičan glas uz eho svjetske umjetnosti, Olivera Olja Eraković donosi, kako na domaću, tako i inostranu scenu, te se s pravom može reći da će njena samostalna izložba u Podgorici biti od posebnog značaja naredne godine.
Eraković je rođena u Nikšiću 1976. godine. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Trebinju, odsjek slikarstvo, u klasi prof. Marka Musovića. Magistrirala je na Akademiji za gledališče, radio film in televisio u Ljubljani, smjer kostimografija u klasi prof. Janje Korun. Sada je na doktorskim studijama na Univerzitetu u Ljubljani u klasi prof. Janeza Bogataja, sa temom “Savremena kreativna interpretacija crnogorskog pripadnosnog kostima”. Zaposlena je kao kustos-muzejski savjetnik u JU “Muzeji i galerije Nikšić”, a angažovana i kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica.
Samostalno je izlagala u Crnoj Gori i inostranstvu, objavila nekoliko naučnih članaka, osvajala nagrade i priznanje, kao i stipendije za stručno i akademsko usavršavanje. Za “Vijesti” govori više o svom stvaralaštvu, izložbama, motivima, ali i radu u javnoj ustanovi, te izazovima umjetničkog poziva, kao i kostimografiji - pozorišnoj, scenskoj, ali i svakodnevnoj.
Nakon brojnih predstavljanja van Crne Gore, može se naslutiti, pa i najaviti Vaša samostalna izložba u Podgorici. Može li se reći da je vrijeme da se otvori dijalog sa domaćom publikom i zašto je dosadašnji izbor bivao inostranstvo? Kada je možemo očekivati i šta pripremate za tu priliku?
Jednostavno takve su okolnosti bile, dobijala sam pozive od prestižnih galerija van prostora Crne Gore, kojima sam se rado odazivala. Ali, dijalog sa domaćom scenom je uvijek postojao. Podsjećam, moja prva višegodišnja predstavljanja su bila vezana za renomirane crnogorske galerije, s tim što se taj put nastavlja. Ono što se očekuje u narednoj godini jeste svakako Podgorica, ali i Zagreb.
Početkom ljeta ste se predstavili samostalnom izložbom u Puli, u organizaciji Zbirke umjetnina Grada Pule. Kakve utiske nosite i kako je protekla izložba?
Da! U julu mjesecu u organizaciji Zbirke umjetnina Grada Pule sam se predstavila samostalnom izlozbom. Utisci koje nosim sa izložbe su jasni. Rekla bih to je jedna civilizacija. Osjećaj uvaženosti, gostoprimstva i ozbiljne organizacije. Moje radove je prepoznala umjetnička komisija Grada Pule i dobili su poziv u prostor galerije Zbirke umjetnina “Antun Motika”, u Kandlerovoj ulici. Samostalno predstavljanje u Gradskoj galeriji u srcu starog grada za mene je od velikog značaja, kako zbog ugleda galerije a tako i zbog priznanja da moj izraz bude predstavljen u jednoj od značajnijih galerija u Hrvatskoj.
Izložba je protekla uspješno, s velikim interesovanjem u znaku pozitivnih reakcija hrvatske publike, ljubitelja umjetnosti, predstavnika kulturnog života kao i posjetilaca iz Francuske, Italije, Slovenije... Bila je otvorena mjesec dana.
Koliko je sami ambijent, i galerije i grada Pule, uticao na selekciju?
Po onome što se zna o samom prostoru istorijske palače De Martini iz XV vijeka, rađene u venecijanskom stilu, niz slobodnih prostorija povezanih lukovima, moglo se pretpostaviti da je takav prostor uticao na format i ritam, odnosno na samu postavku. Kada sam ušla u galeriju nakon postavljanja izožbe u nekom sam se čudu našla, valjda sam se ponovo sudarila sa samom sobom. “Strip like” sekvence na takvim zidovima su toliko naglašavale frontalne figure i ispisane tekstove da zadugo iz tog prostora nijesam mogla izaći.
Zahvaljujući ovakvom prostoru koji privlači i publiku i umjetnike, kolege i kustose..., otvaraju se vrata budućih saradnji. Istaknuti hrvatski skulptor Eros Čakić je otvorio izložbu i dao posebnu važnost ovom događaju.
Upravo je Čakić istakao značaj Vašeg umjetničkog stvaralaštva koje se, kroz izložbu “Liberte”, obraća univerzalnim temama slobode i individualnog izraza. Naglasio je da ovakvi događaji ne samo da obogaćuju kulturni život, već i pružaju platformu umjetnicima da prenesu svoje poruke savremenom društvu. Šta su temelji ove izložbe, ali i Vašeg rada generalno?
Na izložbi je predstavljeno 30 slika ulja na platnu, velikog i srednjeg galerijskog formata, nastalih u skorijem periodu. U pitanju su radovi iz ciklusa “Liberte” koji spajaju karakteristične odrednice pop arta, stripovski likovni izraz, grafit estetiku, tako da u slikama integriraju tekst, crtež, boja, poruke višeznačne, a likovi kao da su isječeni iz filmske trake. Na tome se i temelji moj rad, a to je da je jedno u svima nama “Liberte”.
Šta nam to “Liberte” govori, a šta Vama znači, te kako se sama riječ i njen duh (ili kontradikcija) ogledaju u radovima koje stvarate, ali i koje ste prikazali?
Odlično pitanje! “Liberte” se prepoznaje kao čin potpune umjetničke slobode. Za mene znači život u umjetnosti bez ograničenja.
Kroz pop art stil, stripovski i grafitni izražaj definišem stvarnost iz vlastitog introspektivnog ugla sugerišući da “Liberte” proizilazi iz unutrašnjih doživljaja, da je sloboda duboko utkana u konceptualni tok mog stvaranja.
Kako se sama riječ “Liberte” i njen duh ogledaju u mojim radovima... Reći ću Vam... “Duh Liberte” tu vidi kao hrabrost da se spoje različiti spojevi kulture urbano i intimno, kritika i smijeh. Da je moja umjetnost otvorena, da njena snaga dolazi iz interakcije sa posmatračem.
Po formi i sadržaju, Vaš rad stoji na raskrsnici pop-arta, stripa i grafita. Koje elemente svakog od tih pravaca smatrate najvažnijim za svoj izraz i zašto? S druge strane, koji motivi prevlađuju i šta biste rekli da je Vaša inspiracija u stvaranju?
Svijet stvaram po svojoj volji. Istina je da je moj slikarski jezik u sudaru tri pravca koji nose različite slojeve značenja. Jednako su prisutni na mojim radovima i kroz moć simbola, znakova, poruka, neispričanih priča do grafita koji nose slobodu gesta i podsjećaju da umjetnost živi u spontanosti. A što se tiče inspiracije, sa inspiracijom nemam problema. Živimo u vremenu u kojem barem inspiracije ne fali. Da imam još nekoliko ruku ne bih stigla da uradim ono što mi tokom dana prođe kroz glavu. Nekada ne znam šta će da se desi, ali desim se “Ja” - kolorit, otuđene, usamljene izolovane jedinke koju, osim vizuelne identifikacije, dekodiraju tekstualni i znakovni elementi, simboli, gradovi, metroi, semafori. Desi se “Banksy(ev) humor i ironija”.
Motivi, likovi meni zanimljivi pojavljuju se iz svjesnih i nesvjesnih razloga u radovima, postaju simboli koji imaju duboku pozadinu, u sebi nose višeznačnost i dvosmislenost.
Na nekim slikama se vide ispisane riječi, nekada i na stranim jezicima, ali i elementi nalik skicama... Svakako, kombinacija teksta, skice, boje..., daje punoću Vašim djelima. Koliko je to planski, lično i namjerno, a koliko impulsivno, u zanosu kreacije i emocija?
Smatram da se prava djela rađaju iz instiktivnog kreativnog impulsa, nikako iz nečeg formalnog. Koncept ne postoji. Upravo mi to lično i slobodno daje da se “zezam” do beskonačnosti i stvaram radove pune simbola i ispisanih riječi. Uz ekspresivan kolorit koji dominira na slikama, ispisane riječi, dječiji crteži i grafiti čine jednu punoću “vizuelnog dnevnika” emotivnog i misaonog.
Kritičari vas povezuju sa Baskijatom i Vorholom. Kako gledate na to?
To povezivanje mogu da razumijem i prihvatim kao kompliment. Zanimljivo je jer govori o energiji, odnosu prema popularnoj kulturi, jeziku koji je blizak stripu i pop-artu. Ali smatram da radim drugačije, moj rad je više okrenut unutrašnjem, ličnom. Paralela postoji u izražajnim sredstvima, ali smisao i poruka su drugačiji. Ako postoji veza sa Vorholom, onda bi to mogla biti energija boje koja nosi duh rokenrola, što je i pomenuo Eros na otvaranju izložbe, i likovi koji uokvirivanjem postaju znak ili ikona. A sa Bakijatijem se mogu sličnosti prepoznati u unutrašnjem glasu. Energiji dječijeg crteža i riječi.
Istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković opisuje Vaše slike kao “svijet u malom”, s tendencijom zatvorenog, jednoobraznog prostora bez dubine. Da li takav prostor reflektuje emocionalni pejzaž i prilike naših vremena, tipa otuđenje i izolaciju, ili pak neki mikrokosmos koji stvaramo i u kojem živimo, naizgled zaštićeni od spoljašnjih uticaja?
Da, “svijet u malom” postaje unutrašnja mapa emocija. Boje su te koje reflektuju vizuelni emocionalni pejzaž koji oscilira između napetosti i smirenja, između buke i tišine, između otuđenja i potrage za slobodom.
Okruženje djeluje kao jedan od motiva koji povezuje slike. Može li se u Vašem radu grad nazvati likom koji govori sam za sebe, nosi dramaturgiju i radnju? Kako urbano, arhitektura i okolina utiču na Vas, kako komuniciraju sa čovjekom i društvom, šta nam pružaju/oduzimaju?
To je dobro zapažanje. Mogu sasvim legitimno tretirati grad kao lik. On nije prikazan “iza”, grad je uvučen u likove. On ne samo da “nosi dramaturgiju” nego je često i glavni akter modernog života. Likovi na mojim radovima su maske koje nose mnogo slojeva, simbola, sadržaja pri čemu je suština nedokučiva, a grad je pozornica. Grad upravlja njima, one ne postoje bez njega. Igra slobode počinje upravo tamo gdje se njihove maske dodirnu.
Pitate me kako urbano i arhitektura utiču na mene... To je potpuno jasno. Mnogo tog “mog” se rađa na zidovima, bilbordima, reklamama, kafićima, metro stanicama. Tako da se na mojim slikama, kroz površinu boja, naglašene konture, horizontalne i vertikalne mreže linija osjeća urbana zona.
Vaše figure su često frontalne, maskaste, navodi Zeković, “zatvorene tjelesnosti, infantilno uprošćenog i deformisanog korpusa...”. Koristite li namjernu infantilizaciju i deformaciju kao kritički alat i ako da, na šta skrećete pažnju? U kojoj mjeri je to portret pojedinca, a u kojoj simbol ili arhetip (modernog) čovjeka?
Prisutnost dječijeg crteža na mojim radovima ukazuje na naivnost. Kako bi Vojo Stanić rekao: “Vazda sam slušao instikt. Umjetnost je intuicija. Naivnost je osobina djeteta, i srećom postoje ljudi koji su isuviše ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube”.
Ta infantilizacija je svjesna, kritička strategija, način da se prikaže groteskna igra modernog čovjeka.
Infatilizacija jeste portret pojedinca, ali unutrašnjeg, u njemu svako može da se prepozna.
Radite kao kustoskinja-muzejska savjetnica u JU Muzeji i galerije Nikšić. Kakva je situacija i na čemu trenutno radite u toj ustanovi?
S obzirom na to da se muzej renovira već duži niz godina, situacija nije baš na zavidnom nivou. Teško je organizovati program jer u ovom trenutku ne raspolažemo galerijama u kojima bi se realizovale izlozbe. Može se raditi na tematskim istraživanjima i pripremi budućih postavki. Nadam se završenom prostoru u skorije vrijeme i da će biti u funkciji umjetnosti.
Kako balansirate između institucionalne uloge i autonomne umjetničke prakse? Mijenja li rad u javnoj ustanovi pogled na vlastitu produkciju?
Balansiranje između kustoskog posla i autorskog rada tj. izložbi, uključujući i to da imam porodicu, sina Mihaila, nije baš jednostavno ni lako za jednu ženu. Kustoski posao je često više od radnog vremena, umjetnički rad je ličan, zahtijeva vrijeme i mir, a porodica je uvijek na prvom mjestu. Prosto sam pronašla način da nađem balans između te tri ključne “potrebe” u mom životu. I to funkcioniše.
Kako biste opisali crnogorsku likovnu scenu, ali i rad institucija, s obzirom na to da ste na obje strane sistema? Kakav je položaj umjetnosti i stvaralaca?
Živimo u dosta složenom vremenu gdje je velika odgovornost ne samo na institucijama, već i na onima koji finansiraju institucije, pa i na nama stvaraocima. Država bi trebala da uspostavi transparentniji sistem podrške kako bi posebno mlađa scena dobila veću vidljivost. Smatram da mjetnici kao važni nosioci kulturnog identiteta nisu dovoljno ekonomski podržani da bi se njihov rad mogao shvatiti kao stabilna profesija. Tako da su obilježeni brojnim izazovima.
Što se tiče institucija... Uz veću fleksibilnost i saradnju, mogu postati jasni pokretači savremenih procesa. I likovne i pozorišne institucije u Crnoj Gori su otvorene za crnogorske umjetnike i inostrane, ali ne pod jednakim uslovima za sve.
Kostim je dobar spoj slike i dramaturgije
S obzirom na to da radite i kostimografiju za pozorište, koliko je to blisko područje slikarskom, kakav je proces rada, koje su sličnosti i razlike u pristupu, izazovima?
Osim osnovnih studija Akademije likovnih umjetnosti, smjer slikanje, pratilo me značajno iskustvo na studijama u Ljubljani (magisterij iz kostimografije na AGRFT) i rad sa istaknutim umjetnicima koji su bili moji predavači i kolege sa kojima sam radila. To iskustvo mi je omogućilo da steknem uvid kako se radi na pozorišnom i filmskom kostimu. I da postavim granicu između scenskog kostima i modnog kostima, preko reditelja Branka Šturbeja, Matjaža Župančića, Dušana Mlakara do dramaturga Blaža Lukana i kostimografkinja Janje Korun, Tine Kolenik i Angeline Atlagić, kao i kroz “Prostor i igru” scenografkinje posebnog duha Mete Hočevar.
Iako su slikanje i kostimografija različite discipline, kao slikarka sam uspostavila blisku konekciju sa pozorišnim kostimom, pošto je nemoguće baviti se kostimom a nemati odnos prema koloritu, obliku, teksturi i kompoziciji. Slikarsko iskustvo mi daje inspiraciju da se u kostimu isprobam na drugačiji način, po pravilima pozorišnog kostima. Znači, ne mijenjam jezik samo ga koristim na drugačiji način.
Slikar je uglavnom sam u svom prostoru. Proces rada na kostimu je dinamičan. Rad na pozorišnoj predstavi je kolektivni, pa kostimograf mora svoje likovne ideje da prilagodi pokretu, dramaturgiji, scenografiji, rediteljskoj koncepciji i samim glumcima, tako da je kostim dobar spoj slike i dramaturgije.
Kako vidite ulogu kostima u umjetnosti, ali i onoga što bi bio kostim u kontekstu odjeće na nekim zvaničnim događajima ili pak u svakodnevnom životu? Čemu svjedoči i kako govori o onome što se nalazi iza tog “kostima”?
Za mene je kostim umjetnički čin, koji aktivira pozorišnu igru. “Obući scenski kostim znači početi pozorišnu igru”. A u svakodnevnom životu odjeća se povezuje sa unutrašnjim identitetom čovjeka. Ona je jednostavno produžetak nas samih. U stvari, to je psihologija. Što se tiče zvaničnih događaja, smatram da odjeća treba da bude u službi ličnosti i konteksta, a ne da “zasjenjuje”. Tako da su često konci pobrkani.
Bonus video:
