Iako o stvarnom životu u Srebrenici nije znala skoro ništa, mlada crnogorska umjetnica, Nikšićanka Milica Radovanović, tokom boravka na filmskoj rezidenciji u okviru Silver Frame Film Festivala, posmatrala je i uočila dovoljno da jasno zna šta želi da dokumentuje. No, to nije uobičajena i očekivana priča o Srebrenici...
Upravo je njen kratki dokumentarni film, nazvan “Znači nema filma”, kao rezultat rezidencije, prikazan premijerno u Sarajevu, u “Teatru mladih” tokom Sarajevo film festivala (SFF). U razgovoru za “Vijesti” Radovanović naglašava da njen film nije “još jedna u nizu ratnih priča, sa bilo kakvom ideološkom agendom”. U svom devetominutnom ostvarenju Radovanović precizno, emotivno i blisko prikazuje svakodnevicu nasumičnih ljudi u Srebrenici, njihove slične dane, ali i izazove s kojima se suočavaju, a koje svako može osjetiti.
“O stvarnom životu u Srebrenici nijesam znala skoro ništa. Jako mi je bitno da istaknem, da ovo nije još jedna u nizu ratnih priča, s bilo kakvom ideološkom agendom. Ovo je prosto stvarnost ljetnje svakodnevice Srebreničana, kojima na kraju u filmu ne znamo ni ime ni vjeru, koji proživljavaju iste radosti i brige, koji žive izazove istog prostora i nose breme istog vremena. Pogotovo mladi ljudi i djeca”, objašnjava ona na početku i već je jasno po čemu se njen film razlikuje od brojnih drugih, ali i dalje se otkriva i po čemu je univerzalan...
U filmu “Znači nema filma”, navodi se u sinopsisu, fikcija prvobitno neplanirano i sasvim ironično, prepušta prostor stvarnosti jednog beskrajnog niza istih dana.
“Za Milicu i filmsku ekipu je suočavanje sa danima rada u gradu sa redovnim i dugim restrikcijama vode (što je jedna od srebreničkih tema koje svih ovih mjeseci potpuno izmiču bosanskohercegovačkoj ili široj javnosti) bio i znak da ‘’Znači, nema filma’ mora biti jasan, dokumentaristički precizan biljeg i dokument vremena i stvarnosti koju Srebreničani žive. Pored režije, Radovanović je i autorka koncepta i scenarija, takođe potpisuje i montažu, a uz Esmina Sabljića radila je i na filmskoj fotografiji. Mentorsku ulogu na projektu imao je Davor Marinković, autor iz Srbije koji decenijama živi i stvara u Italiji”, piše u opisu.
Ovo je njen drugi kratki film, nakon što je prvi, “Ivana”, realizovan i prikazan u Podgorici krajem 2023. na Smotri kratke video forme. Dok je prvi film posve ličan, ovo ostvarenje se bavi svakodnevicom u Srebrenici, bosanskohercegovačkom gradu najdubljih rana. Radovanović otkriva i da joj je posebno značila projekcija filma tokom SFF-a. Projekat ovog, eksperimentalnog kratkog filma, Radovanović je realizovala tokom jula u sklopu spomenute rezidencije koja je okupila talentovane mlade autore iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
O svemu više, Radovanović govori za “Vijesti”.
Tvoj drugi kratki film premijerno je bio prikazan u Sarajevu, kao rezultat rezidencije, a u sklopu najvažnijeg regionalnog filmskog festivala. Koliko ti znači ta činjenica, imajući u vidu da se baviš temom koja je istovremeno lokalna, ali i univerzalna?
Najviše mi znači zbog toga što je Sarajevo Film Festival prepoznat upravo po pričama koje su odjek i puls našeg vremena, ovdje, sada. Što je sjajna platforma da se filmskim jezikom ispriča nešto stvarno životno i istinito. Sve one stvari za koje osjetimo da svi dijelimo. Pogotovo kad je regionalni prostor u pitanju. Srećna sam, ako je moj film jedan mali dio tog velikog mozaika sarajevske filmske stvarnosti.
Kroz devet minuta prikazuješ svakodnevicu mladih Srebrenice, njihove slične dane i svakodnevne izazove i teškoće. Kako si se zainteresovala za tu temu i kako je protekao proces rada, što s profesionalnog, a što s ličnog aspekta?
Za samu rezidenciju na Silver Frame Film festivalu sam saznala nekih desetak dana prije održavanja - i prijavila se bukvalno pred ponoć posljednjeg dana za aplikacije. Nakon svega, s velikom zahvalnošću mogu reći da je sam koncept festivala i rezidencije poseban, da te više nego na nekim drugim mjestima usmjerava da osjetiš i dijeliš stvarnost svakodnevnog života u jednoj sredini, koja i nakon 30 godina umnogome živi u sjenci ratnih gubitaka. Takođe, važno mi je, spram toga, da istaknem i da je fokus festivala i rezidencije bio prije svega na ekologiji i životnoj sredini. Ovaj festival je nešto što bih voljela da se svakom desi u životu, i zbog prilike da budem dio njega nosim posebnu zahvalnost. Od prvog dana rezidencije sam, kao i svi učesnici, osjetila da tu nema bilo kakvog nametanja formi, ukusa, vrijednosti - već da svi dobijamo šansu, mnogo pomoći i sve potrebne “alate” da svoj senzibilitet i ideje snimimo i iznesemo. Iznad svega, osjetila sam koliko je taj momenat zajedničkog stvaranja i učenja o samom procesu dragocjen. I iz te naše energije, u jednoj festivalskoj zajednici, koja nije bila samo filmska već i u pravom smislu riječi - cijeli jedan grad - vjerujem da se za kratko vrijeme moglo filmski ispričati nešto istinito. Za mog mentora ovo nije bila još jedna radionica, već ozbiljan rad i trud da svoje vrijedno znanje prenese i u svemu bude prisutan. I samo postojanje festivala, ta prilika za stvaranje, sa slobodom i podrškom, zaista inspiriše i motiviše iz korijena. Što se tiče filma za mene lično, ostaje utisak da je ono što su “junaci” filma ispričali - dio života i svijesti svih nas u regionu. A Srebrenica - nudi samo jednu dodatno izoštrenu i pojačanu sliku stvarnosti svih nas.
Kako si ti osjetila Srebrenicu i koliko je bilo teško tu stvarnost prenijeti, a da ona ostane vjerna životu?
Sve te dane i ljude Srebrenice je stvarno lako bilo osjetiti i svojim i bliskim. A razlog je, naravno, njihova potpuna lakoća i način na koji sebe pružaju i otvaraju se pred ljudima koje prvi put vide u životu i u svom gradu. Ta lakoća, pred neznancem ili pred kamerom, bez garda, je nešto što bih poželjela da imamo svi u Crnoj Gori. A kada to od onih sa druge strane objektiva dobijete - onda vam je kao autoru mnogo lakše da duh jednog prostora i vremena prenesete. A sa sobom zauvijek nosite njihove riječi i toplotu oko srca.
Tokom boravka na rezidenciji i sama si se suočavala s restrikcijama vode, što je postalo i sastavni dio filma. Kako su ta iskustva uticala na autorski ugao i na ono što danas jeste i može biti svjedočanstvo vremena, čovjeka, života, iskustva, prošlosti?
Sam način na koji u film uvodim taj centralni motiv, koji naglavačke okreće i radnju i perspektivu radnje i sva “pravila igre” do tad postavljenog filmskog jezika - ne bih da otkrivam. Jer bih voljela da više od svega - o tome govori sam film. Ono što mogu reći je da sva ta simbolika srebreničke svakodnevice sa dugim restrikcijama vode kojima se ne nazire kraj - nešto je što sam lično, kao i cijela ekipa autora, gostiju i organizatora festivala, imala priliku da u tih nekoliko dana zaista osjetim. Sve ono što ih raduje, tišti, što im njihove dane čini više ili manje smislenim. Iz takvog iskustva, bilo je lako i sasvim prirodno, da filmska priča u jednom momentu skrene u potpuno neplaniranom, za mene i ekipu filma sasvim logičnom pravcu. A sve ostalo i suštinski bitno na kraju progovara kroz jedno srebreničko dijete - koje se čak samo i bez bilo kakve molbe javilo, da ispriča nešto njemu bitno, o sebi i svom gradu. Film se nekako sam stvarao, moje je bilo samo da primijetim i zabilježim, uz pomoć mentora i ekipe.
U najavi se ističe da je ostvarenje eksperimentalno i da prepliće fikciju i stvarnost. Je li bilo potrebno, a onda i izazovno, pronaći balans da film ne ode u jedno od ta dva polja, već da ostane u prostoru između?
Taj prostor na kom se gubi i briše granica stvarnosti i fikcije, jer s jedne strane je izazov - a s druge, za mene lično, velika inspiracija i nešto sa čime bih u svijetu filma sada zaista željela da radim i da se bavim. Dokumentarac mi je najdraža forma i glavno interesovanje, a mnogo mi je dragocjeno i bitno kad osjetim kad u fikciji i igranom filmu postoji neka stvarnost - ne uljepšana ili strašnija, nego prosto veća od same stvarnosti.
Film nosi snažan naslov - “Znači nema filma”. Kako je nastao i šta za tebe taj naslov znači? Kako on opisuje ne samo film, već i kompletan proces koji se desio? Uz to, nameće se pitanje, jesi li se suočila s nekim izazovima da bi u nekom momentu pomislila da filma neće biti?
Naslov se, kao i sam filmski narativ, nametnuo sasvim spontano i slučajno, i to kada je vozač filmske ekipe, koji je i imao ulogu u filmu, dok je slušao šta nas je sve prvog dana na početku snimanja zadesilo, rekao to jedno i prosto: “Znači nema filma”. A pogotovo mi je to interesantno i važno, jer kao da znači dolazak na mjesto gdje prestaje “film kao film”, a počinje “film kao istinit život”. Možda je to i najprecizniji odgovor, šta mi nakon ovog iskustva Srebrenica znači i kako ću je nositi u sebi. Kao i ta prilika koju sam dobila na rezidenciji Silver Frame Film festivala.
U Podgorici si krajem 2023. predstavila svoj prvi, apsolutno ličan film, a sada si se već predstavila i publici na Sarajevo Film Festivalu s drugim kratkim ostvarenjem. Može li se i u budućnosti očekivati još nešto, da li imaš neke planove na tom polju i šta ti je sve to iskustvo donijelo?
Prije svega, sada znam na koji način želim da se obrazujem i da nastavim da učim o filmu. A to znači, prije svega, kroz zajednički rad i zajednicu ljudi koji nose istu vjeru u film i svakodnevno žive dokumentarni film. Srećna sam što sam prije boravka na ovoj rezidenciji imala priliku da na taj način učim i stičem iskustva i u Podgorici, na radionicama Škole dokumentarnog filma režisera Mladena Ivanovića. Taj vid stvaranja i učenja je nešto što ništa ne može zamijeniti i ne mogu u dovoljnoj mjeri istaći značaj takvog mentorstva za one koji traže način da kanališu svoje autorstvo. Sada znam da bih, ukoliko se ukaže prilika, i svoju formalnu edukaciju na filmskim master studijama, tako usmjerila.
Imaš li neka očekivanja od filma “Znači nema filma” i hoće li možda uskoro biti prikazan i u Crnoj Gori?
Ono što bih voljela jeste da sve te priče Srebreničana i njihovog ljeta 2025. godine, ljudi, na kraju krajeva, dožive kao svoje i sebi i svojoj sredini bliske. Zbog toga bi me obradovalo interesovanje za prikazivanje filma u Crnoj Gori na smotrama kratke forme, kao i možda i sami nastavak snimanja ovog filma jer smo imali samo četiri dana za potpunu realizaciju - od ideje do filma.
Bonus video:
