Od vremena kada je u kip izvajan od kala zemaljskog i prašine Bog udahnuo duh životni i na taj način učinio ga živim, čovjek nije prestajao da razmišlja upravo o tom božanskom dahu, o toj nematerijalnoj, nebeskoj komponenti koja je kip učinila čovjekom, te je zahvaljujući njoj otpočeo ljudski život na zemlji.
A zbog čega je taj duh životni, ta neuništiva energija, poistovjećen sa dušom? Ima li neka razlika između to dvoje teško je pouzdano znati, mada o tome postoje brojna tumačenja kako teološka tako i filozofska koja se na sveobuhvatan način bave pojmom duše.
Platon, kao i mnogi teolozi, kaže da čovjekova primarna briga u životu treba da bude briga o duši. Briga za njeno pročišćenje, oslobođenje od čulnog i težnja za sjedinjenjem s duhovnim svijetom. Dok je tradicionalna nauka uporno negirala njeno postojanje, kroz milenijumima dugu istoriju naše civilizacije uvijek su postojali i oni ljudi koji su nastojali da uz pomoć razih saznanja, prije svega naučnih, pogotovo medicinskih, proniknu u tajne duše, ili pak samo u istinsko postojanje tog čudesnog božanskog daha bez čijeg prisustva, po mišljenju mnogih ljudi, život na zemlji ne bi uopšte postojao, ili ne makar ovakav kakvog mi poznajemo.
A, šta je, zapravo, duša?
Dok čitamo “Blizanac vremena”, novu knjigu poezije Nenada Šaponje u kojoj se ovaj pjesnik naveliko bavi i dušom, na časak možemo steći utisak da je to ogromno more najraznovrsnijih osjećanja u koje se čovjek, htio to on ili ne, lako utapa. Da bi čovjek koliko toliko uspio definisati dušu, on sam mora postati velika duša, mora se pretočiti u Bogu ugodnu dušu, podvrgnuti se njenim blagodetnim zakonitostima jer je teško zanemarivati je, nevjerovati u njeno postojanje a istovremeno ispravno razmišljati šta je ona. Ako se prisjetimo izraza kao što je, u umjetnosti često pominjani: “bol duše”, moguće je dušu shvatiti kao neki važan organ ljudskog bića smješten negdje u našem srcu ili u prsima odmah uz srce, a možda i u mozgu. Međutim, nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je duša, kao što ovaj pjesnik u nekim stihovima pominje, nešto ogromno i veličanstveno, taman kao da su cijelo naše tijelo, naše misli i sva naša osjećanja, smještena u duši, kao da je cijelo naše tijelo satkano od nevidljivih niti duše. Reklo bi se da ove nepoznanice naprosto primoravaju Šaponju da u jednoj strofi pjesme na početku knjige kaže:
“Tajna je ono mesto/u kojem živi tvoja duša.”
Takođe u toj pjesmi pominje da je to mjesto “povišene duhovnosti”, na osnovu čega bi se moglo reći da duša čamuje i pati ako je njena okolina zagađena duševnom i duhovnom nečistotom. Osjećajući dušu u središtu svoga srca, Šaponja je doživljava najvažnijom i najsvjetlijom tačkom ljudskog bića i ne samo njega, pa se pita:
“Da nema svetiljke u tvom biću/šta bih ja još video u ovome svetu.”
Ni Šaponja kao ni mnogi drugi umjetnici dušu ne vežu za prostor, materiju, pa ni za vrijeme. On je ne definiše, ne postavlja granice njenog obitavanja. On je samo osjeća, živi s njom i ponekad u nju smješta najdublje emocije, pa se zato pita:
“Da li su granice ljubavi granice bića/ili granice duše?”
Ovo ne bi trebalo da iznenađuje bio koga jer kroz različite oblike umjetnosti, umjetniku je moguće izražavati svoju dušu na različite načine pa i na one najjedinstvenije kao i na one najsuptilnije. Šaponja piše poeziju kojom uglavnom najčešće izražava duboka osjećanja za koja bi se moglo reći da potiču sa dna duše pa na taj način njegova pjesnička kreativnost omogućuje prisnu vezu s duhovnošću i njenim izražavanjem. Po nekim stihovima prisutnim u ovoj knjizi kao što su na primjer:
“Kada bih bio negde/nigde ne bih bio”, moglo bi se reći da pjesnik poeziju koristi kao metod meditacije, kao metod da se vine nekud izvan samog sebe, negdje izvan galaksije svojih razmišljanja. Kroz svoju poezija Šaponja na osoben način istražuje svoje misli i osjećanja, što mu omogućuje korektnije samoistraživanje dubljih slojeva vlastite svijesti i dubljih, prikrivenijih istina. Omogućuje mu kvalitetnije povezivanje s njom, ali i obuhvatniji duhovni razvoj što ga u biti čini većim i od njega samoga.
U poeziji Nenada Šaponje nazire se unutrašnja harmonija pjesnika, kao i njegova stvarnost, njegova kultura. Većina njegovih pjesama je usmjerena prema određenoj osobi s čijom dušom uspostavlja harmoničan dijalog. To se može primijetitu u stihovima pjesme pod naslovom:
“Lađa duše tvoje:/pijana sasvim”, ili “Da li su granice ljubavi granice bića,/ili granice duše?/Gde se duša odvaja od bića?/ Gde jesi ti, dušo moja?/ Gde jesi ti, dušo tvoja,/koja je i moja?/ Kada, uopšte, duša tvoja/postaje i moja.”
Ovdje pjesnik ima izvjesnu dozu pobune jer ono što smatra suštinom pjesme ne može da podčini svojim emocijama i težnjama. Ovdje je duša kojoj se Šaponja obraća, moćnija od njega samoga i nastoji da ga transformiše, da ga uzdigne sve do tada njemu nedostupne visine koja pjesmi nudi sanjani ideal, odnosno, pjesnikovu novu stvarnost. Ipak, pišući pjesme Šaponja stoji na vrhu piramide i iz te perspektive posmatra svijet oko sebe. Poput sveznajućeg pripovjedača bilježi vibracije vlastitih emocija i duše.
U njegova djela utkani su i proročanski osvrti u budućnost te zbog toga mogu čitaoca produhoviti i povući ga na viši nivo sjedinjenja s duhovnim svijetom. Zbog toga bi se moglo reći da Šaponina poezija pripada nekoj efikasnoj umjetnosti, odnosno efikasnoj poeziji, tim prije što je vidno da su sve njegove pjesme napisane iz neke samo njemu znane - unutrašnje potrebe za pisanjem.
Bonus video:
