Klaudija Kardinale, legendarna glumica i simbol italijanskog filma poslijeratnog perioda, umrla je u 87. godini.
Njena karijera trajala je više od šest decenija, a obuhvatila je sve od glamuroznih rola u evropskim klasicima do uspjeha u Holivudu i pozorišnih pohvala u poznim godinama.
Rođena u Tunisu, Kardinale je sarađivala sa nekim od najvećih italijanskih reditelja, uključujući Lukina Viskontija, Federika Felinija i Serđa Leonea, a igrala je i rame uz rame sa većinom tadašnjih velikih glumaca.
Svojom snažnom ljepotom i hrapavim glasom, Kardinale nije samo očarala najveće italijanske reditelje, već je igrala uz bok najpoznatijim glumcima tog vremena, od Berta Lankastera do Alena Delona i Henrija Fonde.
Preminula je u Nemuru kod Pariza, u prisustvu svoje djece, potvrdio je njen agent za AFP.
„Ostavlja nam u nasljeđe slobodnu i inspirisanu ženu, i kao osobu i kao umjetnicu“, rekao je Loran Savri u poruci.
Kardinale se na međunarodnoj sceni pojavila početkom šezdesetih godina i vrlo brzo postala, uz Sofiju Loren i Anu Manjani, jedna od najprepoznatljivijih italijanskih zvijezda svog doba. Tokom karijere snimila je više od 130 filmova, osvojila tri David di Donatelo nagrade (italijanski pandan Oskaru), a 1993. godine dobila i počasnog Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji.
„Filmska zvijezda postala sam veoma mlada. Ali, za to nemam nikakve zasluge – bila je to stvar sudbine. Uvijek je neka srećna zvijezda bdjela nada mnom“, napisala je u svojoj autobiografiji Moje zvijezde (2005).
Rani život i trnovit početak
Iako je simbol italijanske kinematografije, Kardinale je rođena u Tunisu, 15. aprila 1938. godine, u porodici sicilijanskih emigranata. Odrasla je govoreći francuski, arapski i sicilijanski dijalekt, a italijanski je naučila tek kao odrasla.
Kao tinejdžerka pojavila se u kratkometražnom filmu francuskog reditelja Renea Vautjea "Anneaux d’or", a ubrzo i u debitantskoj ulozi uz mladog Omara Šarifa u filmu "Goha" (1958), prikazanom u Kanu. Iste godine osvojila je titulu „Najljepše Italijanke u Tunisu“, što ju je odvelo na festival u Veneciji gdje je, u bikiniju na plaži Lidо, privukla pažnju italijanskih producenata.
Iako je u početku željela da bude učiteljica, sudbina joj je donijela drugačiji put. Sa 19 godina bila je silovana i ostala trudna; odlučila je da rodi sina Patrika, ali je, kako bi izbjegla skandal, potpisala ugovor sa producentom Francom Kristaldijem, koji joj je savjetovao da dječaka predstavi kao mlađeg brata. Sa Kristaldijem, koji je kasnije postao i njen suprug, ostala je u poslovnom odnosu gotovo dvije decenije.
Zlatne godine italijanskog filma
Pod Kristaldijevim vođstvom stigle su uloge koje će je uvesti u legendu. Debitovala je u komediji Velika pljačka u Viji Madona (1958), a već 1960. godine glumila je u Viskontijevom epu "Roko i njegova braća" i u "Lijepom Antoniju" Maura Bolojina.
Ubrzo je uslijedila romantična drama "Djevojka s koferom" (1961), a već 1963. došla je prelomna godina u njenoj karijeri. Tada je Kardinale igrala u tri klasika svjetske kinematografije: Viskontijevom "Leopardu", Felinijevom "8 i po" i holivudskom hitu Blejka Edvardsa "Pink Panter".
U Leopardu je tumačila Anđeliku Sedaru, mladu Sicilijanku koja osvaja srce Alena Delona u vrijeme političkih previranja u Italiji. Film je ovjenčan Zlatnom palmom u Kanu i ostao upamćen kao Viskontijevo remek-djelo.
Istovremeno, Felini joj je poverio ulogu svoje muze u autobiografskom klasiku "8 i po", dok je u Holivudu postala princeza Dala u Pink Panteru.
Osvojila i Holivud i vestern
Slava u Americi donijela joj je saradnje sa najvećim zvijezdama tog doba: Džonom Vejnom, Ritom Hejvort, Bartom Lankasterom, Tonijem Kertisom. Ipak, najvažnija uloga iz tog perioda bila je u Leoneovom vesternu "Bilo jednom na Divljem zapadu" (1968), gdje je kao udovica i bivša prostitutka, koja brani svoje imanje od željezničke kompanije, stvorila jednu od najmoćnijih ženskih figura evropskog filma.
Privatni život i saradnje
Iako su je mediji povezivali sa Marčelom Mastrojanijem, Alenom Delonom, Stivom Mekvinom, pa čak i Marlonom Brandom (čije udvaranje je odbila), Kardinale je rijetko govorila o privatnom životu. Poslije razvoda od Kristaldija 1975. godine, dugo je bila u vezi sa rediteljem Paskvalom Skvitijerijem, sa kojim je imala ćerku Klaudiju i sarađivala na brojnim filmovima.
Druga polovina karijere
Kardinale je nastavila da snima tokom sedamdesetih i osamdesetih, sarađujući sa Viskontijem, Markom Fererijem, Vernerom Hercogom (Fitzcarraldo) i Marčelom Mastrojanijem (Henri IV). Osvojila je još jednu nagradu David di Donatello i dva Zlatna globusa u Italiji.
Bila je aktivna i u pozorištu, igrajući u dramama Pirandela, Tenesija Vilijamsa i Nila Sajmona. Zanimljivo, okušala se i u muzici – sedamdesetih je snimila nekoliko disko singlova, među kojima su „Love Affair“ i „Sun… I Love You“.
Ikona kulture
Klaudija Kardinale ostavila je trag i van filmskog platna – pojavila se na omotu ranih izdanja legendarnog albuma Boba Dilana "Blonde on Blonde", a izazvala je buru kada je 1967. u mini suknji posjetila papu.
Za životni doprinos umjetnosti odlikovana je Legijom časti u Francuskoj (2008), a njena fotografija iz mladosti krasila je zvanični plakat 70. Filmskog festivala u Kanu 2017. godine.
Tom prilikom poručila je mladim glumicama: „Nikada ne prihvatajte uloge koje će vas povrijediti ili natjerati da izdate sebe. Odbijte hirove reditelja ili bilo kakav profesionalni ucjenjivački pritisak. Borite se!“
Sa smrću Klaudije Kardinale, kinematografija je izgubila jednu od posljednjih velikih diva zlatnog doba filma. Njene uloge, snimljene na relaciji Rim–Pariz–Holivud, ostaju kao svjedočanstvo vremena kada su film i glumci imali mitsku dimenziju.
Bonus video:
