Prije nekoliko decenija imao sam izuzetnu čast da govorim o jednoj naročitoj definiciji svijeta, definiciji koju je, svojom glavom, smislio i svojom rukom majstora iščitao Ilija Burić. Bilo je to u jednoj galeriji koje više nema jer su je izbrisale godine koje su zatim došle i navodno ekonomski duh koji su one donijele.
A bila je to jedna impresivna izložba portreta - izložba portreta na kojima su, takoreći bez ostatka, dominirale kravlje glave koje ste, bez sumnje, primijetili kao jednu od vizuelnih tema i ove izložbe u Dvorcu Petrovića. Zašto kažem da je to toliko impresivno? Prije svega, zato što Burićev metod portretisanja počiva na nekoliko upadljivih, sasvim preciznih i, u najmanju ruku, zanimljivih poremećaja i izobličenja.
Otkad je, naime, ljudska glava izgubila značaj koji je u svojim boljim vremenima, kažu, imala, portret (klasični, akademski i konvencionalni portret) je ostao bez svojeg glavnog junaka. Jesam li time rekao da su i portret i njegov glavni junak propali, ne znam - ali, u svakom slučaju, Burićeva likovna dovitljivost se sastojala iz toga što je on portret sasvim izobličio pa je u njega, na mjesto ljudske, namjestio kravlju glavu. I već sama ova zamjena svjedoči o tome da je u pitanju umjetnik koji zna šta radi i koji zna o čemu se radi - pa, prema tome, u njoj ne treba gledati pakost ili ograničenost umjetnika već, prije svega, njegovu intuiciju. Ali to još uvijek nije sve i ja imam da kažem još nešto: Burićev junak portreta, kojeg samo u nedostatku boljeg izraza možemo nazvati “krava” i sam je, pri tome, pretrpio vrlo znatna oštećenja. Jer da bi je učinio dostojnom portreta, Burić je i kravu izobličio. Prvo tako što ju je isključio iz one pastoralne situacije u kojoj je slabiji umjetnici i dalje vide i time joj oduzeo onaj naivni i bljutavi romantizam u koji više ni ona (naime, krava) ne vjeruje, a zatim tako što joj je podario ljudski karakter - i ja se u potpunosti slažem sa vama: nije je učinio srećnom!
Burić međutim, nipošto ne zbija šale. Slikar koji je, kao on, svoje prve i osnovne korake podešavao prema njemačkoj ekspresionističkoj grupi “Most” (Der Brucke), takav, slikar ne zbija šale.
Umjesto toga on svoje operacije vodi do kraja te upravo zato je svaka od njegovih čovjekolikih krava tj. svi ovi “minotauri” (ako se slažete da ih po uzoru na stare Grke tako nazovemo) zato su svi oni u psihološkom pogledu, u potpunosti opremljeni, otprilike kao što su i ljudi. No, kad im je tako pripisao nesumnjivo ljudsku individualnost Burić se postarao da ova stvorenja, na svoj način, i razvrsta - i to je još jedna njegova dovitljivost: jer on ih, razumije se, ne razvrstava u stada, on ih ređa u neku vrstu serija, a to su, opet, beskrajne serije po čemu treba da bude jasno da je ovdje u pitanju proces koji se teško može zaustaviti. U pitanju je, dakle, beskrajno ponavljanje pa bismo prosto, pomislili da se radi o opsesiji (što jeste tako) i da sve to prelazi u monotoniju, ali to već uopšte nije tako jer ovdje je (naime, u ovoj opsesiji) sadržan jedan potpuno egzaktan (i vjerovatno vrlo originalan) metod koji je otkrio ovaj slikar kako bi, pomoću njega, definisao svijet, svijet koji je, ako mogu da primjetim, iscrpio svoje samopoštovanje do one kritične mjere koja mu podiže rogove tačno na onom mjestu koje je određeno za zvijezdu.
Pa, dobro, šta se dalje dešava sa ovim dvostrukim portretom i njegovom dvoličnom glavom?
Kakva može da bude evolucija modernog minotaurusa? U Burićevoj likovnoj percepciji, kao što vidimo, ovo se dvostruko biće i ova dvolična glava, očigledno (što će reći, na naše oči) preobličava u skoro sasvim apstraktnu kompoziciju, u kojoj, koliko ja mogu da vidim, ostaje sedimentirano jedno čisto stanje koje bismo mogli nazvati stanje precizne nostalgije. I bila je, zapravo, potrebna svojevrsna vizuelna matematika, kao uslov sine qua non (a na njoj je Burić radio godinama) da bi se iz onog dvostrukog portreta sedimentiralo stanje precizne nostalgije i u njega instalirao jedan imaginarni most (po drugi put pominjemo most, mada se on ne vidi) preko kojeg se uspostavlja veza sa jednom apstraktnom atmosferom i isto takvim zavičajem i u kojem su, kao što vidimo, figure i bića stopljena sa svojim, takođe, apstraktnim, pejzažom - i preko kojeg je (znači, još jednom: most!) ovaj umjetnik, iz likovne definicije o kojoj smo maločas govorili prešao u likovnu poeziju.
Drugim riječima, Burić je, zahvaljujući tome, postao pjesnik. Kao što je, sa “metafizičkim portretom majke” (kako to naziva Ljiljana Karadžić) pjesnik postao i Krsto Andrijašević, da ga u ovom tekstu dopišemo, i time je, štaviše, pokazao da je imao više umjetničke sreće od napr. Filipa Latinovića koji dok radi na portretu svoje majke sve više otkriva da slika jednu papigu.
Bonus video:
