Da muzika može biti nit koja povezuje ljude i gradi put ka boljem svijetu, ljepšoj budućnosti, miru i utopiji koja jeste dostižna ako u to vjerujemo, poručuje Hejli Reinhart (Haley Reinhart), poznata američka kantautorka, kompozitorka, pjevačica.
Intiman trenutak koji se izgradi između muzičara na bini i publike, bilo da je riječ o festivalu, dvorani ili ulici, posebno cijeni, a upravo to ju je impresioniralo i prilikom njenog prvog dolaska i nastupa Crnoj Gori. Na proteklom, jubilarnom 10. izdanju Made In New York Jazz Festivala Montenegro Hejli Reinhart prvi put je posjetila Crnu Goru, ali i nastupila u glavnom gradu i prijestonici. Za “Vijesti” je podijelila pozitivne utiske, očaranost atmosferom, a skromno je istakla i da je počastvovana što je dio takozvanog “all-star” programa u okviru kojeg je nastupila sa brojnim kolegama iz svijeta džez muzike.
“Čuti domaće muzičare, talente na ulici tokom spontanog muziciranja, ali i one zadužene za afterparty žurku nakon koncerata, vidjeti orkestar na Ljetnjoj pozornici na Cetinju i publiku u gledalištu kako uživaju u muzici i još mnogo toga, bilo je zaista jedno prelijepo iskustvo. Ambijent, pejzaž i atmosfera svakog mjesta na kojem sam bila apsolutno su zapanjujući. Sve to me je zaista zadivilo i ostavilo snažan utisak. Takođe, osjećam se počastvovanom što sam imala priliku i da osjetim ne samo toplinu mjesta na koja idemo i ljudi sa kojima sarađujemo, već i onih koje slučajno sretnemo i sa kojima razgovaramo. Primijetila sam njihovu otvorenost da priđu i udijele komplimente, podijele mišljenje ili samo osmijeh, što je bilo zaista divno. Zato bih voljela da sam imala malo više vremena da dodatno osjetim i upoznam zajednicu”, kazala je ona.
Sumirajući impresije svojevremeno je kazala da se osjeća kao da je prošla “ubrzani kurs” upoznavanja zemlje i kulture, a svoje oduševljenje tada je podijelila i putem društvenih mreža sa brojnim pratiocima.
No, ni crnogorska publika nije ostala ravnodušna. Nastup Hejli Reinhart sa sobom nosi posebnu snagu, njen moćni glas kao da ukazuje na slavnu prošlost, dok improvizacijom gradi most ka sadašnjosti, a zagledana u utopijsku budućnost, podsjeća na odgovornost i ulogu svih u svijetu u kojem živimo. Soul, džez i retro elementi, na specifičan način prikazuju iskrenu posvećenost muzici, interpretaciji, ali i porukama o zajedništvu, miru i autentičnosti.
Mlada američka kantautorka i glumica, iako potiče iz muzičke porodice (a sa roditeljima je nastupala još kao djevojčica), svoj umjetnički put izgradila je kroz šou “American Idol”, od kada je i njena karijera u usponu. Poznata je po svom fantastičnom vokalu, ali Reinhart i komponuje, piše tekstove pjesama za kolege, a uz to često pozajmljuje glas za filmove. Pored toga, njen glas u javnosti, aktivizam i društvena odgovornost ne prolaze nezapaženo. O svemu tome, više u intervjuu za “Vijesti”.
Šta je najupečatljivije što pamtite iz Crne Gore? Da li je nešto nadživjelo prvobitne utiske, sada, par mjeseci kasnije?
Ono što sam najviše zapamtila jesu ljudi, bilo muzičari, prolaznici ili publika. Posebno pamtim nastup na Cetinju jer sam tamo zaista vidjela i osjetila ljude koji su uživali u muzici i koncertu. Volim da vidim da su pojedinci u publici prisutni, da su tu i da nas direktno gledaju, slušaju i osjećaju. Mi smo na bini odakle ih možemo vidjeti i gledati ih zapravo direktno u oči, što stvara posebnu konekciju. Sve to se u Crnoj Gori i desilo. Posebno mi se dopalo i to što su ljudi otvoreni, ne ustručavaju se da priđu posle koncerta i izraze svoju zahvalnost ili samo upute osmijeh. Takođe, nisam navikla da vidim publiku a ne milion ispruženih ili podignutih mobilnih telefona. Zbog toga iskreno cijenim i volim kad vidim i osjetim to potpuno prisustvo u trenutku, uživanje u vremenu i muzici, bez potrebe da se sve to snimi ili podijeli. Svakako, to je zavladalo širom svijeta, ljudi snimaju svaku sekundu, kako koncerte tako i razne druge događaje. To se neprestano dešava svuda, ali ponajviše takvih slučajeva ćete vidjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. Mislim da je to možda jedna od stvari u vezi sa Evropom i Crnom Gorom koja mi se posebno dopada i koja vas posebno izdvaja, za sada. Zaista je istinski predivno osjećati zajedništvo sa publikom u tom trenutku koji dijelimo, bez telefona između nas.
Drago mi je da je bilo tako. Kada ste već spomenuli mobilne telefone, ako uzmemo širi kontekst u obzir, da li se tehnologija možda sve više i češće, ali i nepotrebnije, pojavljuje u toj vezi između muzičara, instrumenta, glasa, publike…? Kako tehnologija, prema Vašem mišljenju, utiče na život danas, jer se nalazi svuda oko nas?
Moram istaći da sam ja, kao i ostatak moje generacije, srećom odrasla u vremenu kada tehnologija nike bila sveprisutna. Ja sam odrastala tokom 90-ih, kada sve ovo praktično nije ni postojalo i zbilja smo živjeli i funkcionisali bez tehnologije kakvu danas znamo. Sada je, pak, stanje drugačije. U razmaku od par sekundi, definitivno posežemo za nečim. Tehnologija je na različite načine prisutna, potrebna nam je i dostupna i moramo je koristiti, bilo za posao ili privatni život... Ja se trudim da nađem neku ravnotežu i da napravim balans u tome... Svakog dana radim na pronalaženju ravnoteže, jer želim da uživam u životu. Opet se vraćam a prethodno pitanje, ali to je, između ostalog ono što vi ovdje imate i što ja cijenim kod vas u Crnoj Gori i okolini, vi ste dio zajednice i može se vidjeti da potpuno uživate u životu, trenutku i iskustvu, kakvo god to iskustvo bilo - gastronomsko, modno, arhitektonsko, umjetničko... To je sve što zaista cijenim. Jasno je, telefoni su neophodni, kao i tehnologija koja nas okružuje. To je još više izraženo u određenim profesijama, pa tako i u mojoj, jer, kao što znate, ja sam nezavisna umjetnica. Sarađujem i sarađivala sam sa izdavačkim kućama, imam svoje zastupnike, ali bez obzira na to, kakav god da ste umjetnik, vama je u ovom poslu potreban telefon, potrebna vam je komunikacija sa ljudima, potrebna vam je, u izvijesnoj mjeri, i dobra kamera i sva prateća oprema oprema - da biste snimili ono što radite i doprinijeli promociji, predstavili sebe što bolje, ali tako i druge koji to zavređuju… To je, na primjer, upravo ono što smo svi mi radili tokom 10. Made In New York Jazz Montenegro Festivala krajem juna u Crnoj Gori. Mi smo radili, bili smo profesionalno angažovani, ali bez obzira na to, tu je izgrađena i postojala je jedna lijepa i adekvatna ravnoteža između više strana, na primjer - gdje i kada možete uživati u muzici, u društvu i zajednici, a onda i napraviti malo snimaka i fotografija, za sebe ili svoje pratioce.
Može se reći da povezujete svoj rad, konkretno muziku, sa aktivizmom, koristeći uticaj javne osobe koji imate… Šta mislite o tome koliko je važno unijeti duh aktivizma u umjetnost i javne profesije?
Po tom pitanju ja se, iskreno i istinski, više osjećam kao da dolazim iz vremena “djece cvijeća”, iz perioda hipi muzike i kulture kada je svuda promovisan mir, jer to je ono što se i ja trudim i želim da radim i što uopšte želim u životu i svijetu - mir, za sve i svuda... Svako ima svoje mišljenje o tome šta se dešava u ovom svijetu. Bez obzira na razna mišljenja, za mene je temelj svega isključivo mir i promocija mira i zajedništva u našim malim i većim zajednicama. Kada putujemo svijetom, a ja i zahvaljujući poslu kojim se bavim, upoznajemo nove ljude i jednostavno postajemo bliski jedni sa drugima. To je ono što je najvažnije, upoznavanje, razumijevanje, povezivanje, bliskost, ljubav... Mislim da je muzika možda i najvažniji faktor u tim vezama, možda muzika povezuje snažnije nego bilo šta i možda je jedan od najvećih promotera iskrenih emocija, zajedništva, jedinstva, slobode... Kada dođem negdje i krene muzika, počnemo da se okupljamo i sviramo, to je neki poseban trenutak i prostor slobode koju osjećamo svi zajedno u isto vrijeme - i muzičari i publika i svi okolo. To je nešto što vrijedi promovisati i širiti dalje, po mom mišljenju.
Osjećate li tu slobodu i prilikom stvaranja, vježbanja, snimanja ili je posebna čar ipak pri dijeljenju sa publikom?
Znam na šta mislite kada me to pitate. Mislim da je sve to veoma posebno na svoj način i nosi svoju slobodu i sreću, tako da je sve to pomiješano. Kada nastupam, osjećam zahvalnost što mogu da se izrazim. Osjećam da je to podjednako važno za mene koliko i za publiku, pa zato možemo da plačemo, možemo da se smijemo, možemo samo da razmišljamo ili da se osmjehujemo kada čujemo muziku jer znate da kanališemo nešto duboko iznutra… Osjećam i slobodu i čar u svakom slučaju i pri svakoj prilici.
Kada je džez u pitanju, to je jedan od rijetkih pravaca koji zadržava i otvara prostor improvizaciji, ali i njeguje autentičnost. Jak izraz i nezahvalno pitanje, ali može li muzika danas zadržati autentičnost i oduprijeti se uticajima - drugih izvođača, tehnologije, ali onda i raznih drugih?
Mislim da je to jedna od mojih omiljenih riječi - autentičnost. Kao umjetnik morate da pronađete svoju autentičnost i biti svjesni toga, jer upravo tom svojom autentičnošću osvajate srca publike, gradite, održavate i njegujete svoju karijeru... Kada sam ja u pitanju, od samih početaka pa do danas, mnogo mi je važna autentičnost. Da je nema(m), morala bih otići i povući se. Dakle, muzika uvijek treba da bude autentična.
Znam da je mnogo toga, ako ne sve kroz naše živote pojedinačno, a onda i svijet generalno, uticalo na muziku koju danas stvaramo i slušamo, ali ja opet volim da razdvojim muziku i autentičnost od stvarnog svijeta i onog svijeta koji želimo i kakvim ga zamišljamo u budućnosti Meni je to važno - da izrazim radost i dobrotu, podijelim i ukažem na lijepe trenutke, pozovem i poželim mir, a sve to u zajedništvu sa onima koji osjećaju, žele i rade na istome.. To je neophodno kako bismo mogli da krenemo naprijed i stvorimo još ljepšu budućnost.
Govoreći o svijetu u budućnosti, kako ga vidite i kakav biste željeli da bude?
Dobro ste postavili pitanje, jer mislim da je manifestovanje vaše sopstvene stvarnosti zaista stvarna stvar, samim tim i važna i velika. Ja zamišljam i iskreno priželjkujem neku vrstu utopije gdje je jednostavno veoma mirno. To nije tako teško. Mislim da muzika već jeste, ali da tek može biti veliki dio tog talasa buđenja svijesti kako bi se nastavilo promovisanje dobrote, vrijednosti i ljepote. I da, trudim se da vidim dobre stvari, u svima i svuda. Čak i ako stvari idu u različitim pravcima, mislim da morate usmjeriti svoj način razmišljanja na jedno određeno mjesto, pozitivno svakako, kako bi to bilo korak bliže da postane stvarnost. I postaće, samo vjerujte, fokusirajte se i idite ka tome...
Veoma inspirišuće, sjajna poruka baš za kraj razgovora. Da li biste nešto dodali?
Istakla bih samo da prilično cijenim sve divne ljude koje sam upoznala tokom mog boravka u Crnoj Gori. Svi ste toliko topli i iskreni. Zahvalna sam na interesovanju za ovaj intervju i na prijatnom razgovoru. Nadam se da ćemo se uskoro ponovo vidjeti u Crnoj Gori.
Bonus video:
