Velika posjećenost Perjaničkog doma u utorak veče, povodom svečanog otvaranja izložbe “Slike” umjetnika Ivana Pejovića, potvrdila je aktuelnost i trajnu zainteresovanost publike za njegov rad, iako je od njegove prethodne samostalne izložbe prošlo punih 15 godina. Izložba je okupila brojne posjetioce i otvorila prostor za novo promišljanje odnosa čovjeka i prirode kroz umjetnički izraz ovog crnogorskog stvaraoca.
Pejzaži na Pejovićevim slikama otkrivaju unutrašnji dijalog čovjeka i prirode, razbijajući barijeru između sebe i drugog. Takvo stvaranje fenomenološke sinteze spajanja vodi ka humanizaciji prostora, povezujući nežive aspekte s veoma živim sjećanjima posmatrača. Jedna od osnovnih težnji umjetnosti jeste upravo internalizacija individualnog iskustva u odnosu na drugi, pa se može zaključiti da je Pejović kroz svoje radove ostvario jedan od najviših ciljeva umjetničkog izraza.
Kustoskinja izložbe Milica Bezmarević kazala je da je ova postavka posebno značajna za Muzej savremene umjetnosti, jer predstavlja povratak umjetnika na crnogorsku scenu nakon duže pauze.
“Ivan Pejović pripada srednjoj generaciji crnogorskih umjetnika i već decenijama je prisutan na domaćoj sceni. Međutim, njegove samostalne izložbe nisu čest događaj i ovo je prva nakon skoro 15 godina od prethodne. Moje uzbuđenje kao kustoskinje, ali i cijelog tima Muzeja koji stoji iza ove izložbe, utoliko je veće”, istakla je ona.
Bezmarević je pred publikom naglasila da se iskustvo prirode temelji na sposobnosti povezivanja posmatrača sa sopstvenim sjećanjima, čime pejzaž postaje vrata ka unutrašnjim svjetovima.
“Jedinstveno iskustvo prirode temelji se između ostalog na njenoj sposobnosti da evocira prošlost i priziva sjećanja. Ne pravolinijski, već naglo, iznenada, u fragmentima poput filmskih sekvenci memorije. Kao da pejzaž nije samo ono što vidimo u trenutku, već nosi u sebi slojeve unutrašnjih svjetova i individualnih uspomena. Tada priroda prestaje da bude tek prizor izvan nas, postajući prostor susreta sa sobom, mjesto gdje se misli, osjećanja i sjećanja stapaju sa onim što nas okružuje. Ona tako nije samo pasivni okvir iskustava, već aktivni čuvar naših unutrašnjih svjetova”, rekla je kustoskinja.
Dalje je naglasila da se u Pejovićevim pejzažima priroda ne javlja kao kopija spoljnog svijeta, već kroz ritam boja i poteza dobija personalistički dodir.
“Priroda nas podsjeća da memorija nije zaključana u prošlosti, već da se neprestano obnavlja i preobražava kroz susret sa živim, stalno mijenjajućim svijetom. U Pejovićevim pejzažima priroda se ne pojavljuje kao vjerna kopija, već kao ritam boja, poteza i slobodno oblikovanih hromatskih masa. To nisu tek okviri posmatranja pejzaža, već površine na kojima se pejzaž ponovo rađa i rekonstruiše”, naglasila je ona.
Bezmarević je ocijenila da Pejovićeva upotreba boje otvara prostor za novu interpretaciju pejzaža, jer boja kod njega nije tek hromatska deskripcija, već znak i emocija.
“Pejzaž se ovdje manifestuje kao kontinuirano kretanje, kompozicija ritma i kontrasta, pri čemu umjetnik ne samo da oblikuje prirodne forme, već i strukturira njihov unutrašnji puls. To omogućava posmatraču da pejzaž percipira i kritički reinterpretira. Svaka koloristička odluka u njegovom slikarstvu oblikuje prostor i vodi posmatrača kroz njega, pretvarajući ga u unutrašnje stanje. Boja kod Pejovića funkcioniše kao znak i emocija”, kazala je kustoskinja.
Govoreći o specifičnoj upotrebi boja, istakla je kako hladni, plavi tonovi nose tišinu i introspektivnost, dok topli – crveni i žuti – uvode eruptivni ritam i život. “Boja ovdje nije samo vizuelni element, već i medij izražavanja atmosfere, ritma i psihološkog tona, pružajući neposredan pristup subjektivnom doživljaju pejzaža”, objasnila je ona, pozivajući se na filozofa Gastona Bašlara i njegovu “Poetiku prostora”.
Na kraju je zaključila da Pejovićevi pejzaži nisu samo spoljašnji prizor prirode, već i pejzaži unutrašnjeg svijeta.
“Prema Bašlaru, prostor je fenomenološki i subjektivan - doživljavamo ga ne samo očima, već kroz emocije, sjećanja i imaginaciju. Pejzaži Ivana Pejovića mogu se čitati upravo kroz ovu vizuru. Oni nisu samo spoljašnji prizor, već unutrašnji pejzaži u kojima se sjećanja, misli i emocije stapaju sa opažanjem svijeta”, zaključila je Bezmarević.
Bonus video:
