Mađarski pisac Laslo Krasnahorkai, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, već decenijama važi za jednog od najposebnijih i najzahtjevnijih autora savremenog doba. Njegova proza, tamna i beskrajna, često se opisuje kao književnost toka svijesti koja se preliva iz filozofije u poeziju, iz apokalipse u nježnost. Krasnahorkai je rođen 1954. godine u mađarskom gradiću Đula. Studirao je pravo i mađarski jezik, a radio u izdavaštvu prije nego što se u potpunosti posvetio pisanju. Njegov roman “Satantango” iz 1985. odmah je postao kultno djelo evropske književnosti, a kasnije je dobio i filmsku adaptaciju u režiji Bele Tara. Već tada je bilo jasno da je riječ o piscu koji ne trpi ni kompromise ni površnost.
U svojim djelima Krasnahorkai ne piše o herojima, već o običnim ljudima koji pokušavaju da prežive. Njegov roman “Melanholija otpora” najbolje oslikava taj svijet. Od prve knjige, kultnog “Satantanga”, pa do kasnijih djela, Krasnahorkai je ostao vjeran svojoj opsesiji, čovjeku u svijetu koji se urušava, ali koji i dalje pokušava da misli, da voli, da se spase makar riječima.
Ta njegova težnja najviše dolazi do izražaja u romanu “Melanholija otpora” i vjerovatno je najpotpuniji izraz tog svijeta. Roman počinje dolaskom cirkusa u mali mađarski grad, sa neobičnim eksponatom:ogromnim kitom, simbolom nečeg drevnog i neuhvatljivog. Taj dolazak pokreće lavinu promjena i moralnih slomova, kao da se u toj neobičnoj pojavi ogleda sav nered svijeta koji se više ne može razumjeti. Krasnahorkai u ovom djelu piše o haosu, o nasilju i o propasti autoriteta, ali ne kao političku alegoriju, već kao filozofsku studiju o ljudskoj slabosti. Njegove rečenice su duge, pomalo zamorne, zavojite, ali upravo u toj težini leži snaga: čitalac mora da diše zajedno s njima, da trpi ritam teksta kao što likovi trpe ritam svijeta.
Krasnahorkai nije pisac koji nudi odgovore. On piše o kraju, ali ne da bi nas uplašio, već da bi pokazao da kraj može biti i početak - ako ga prepoznamo. Njegove knjige ne teže da utješe, već da razotkrivaju. On ne traži smisao u vjeri, već u jeziku, u njegovoj sposobnosti da zadrhti pred istinom. U “Melanholiji otpora”, kao i u njegovim drugim romanima, prisutna je neka otupjela, ali uporna nada: čak i kad se sve uruši, ostaje mogućnost svijesti, mogućnost da neko vidi ono što drugi ne žele.
Švedska akademija ga je nagradila, kako su naveli, zbog “vizionarskog jezika i sposobnosti da iz ruševina svijeta izvuče čistu umjetnost”. To priznanje došlo je kao potvrda da književnost još uvijek ima snagu da mijenja pogled na stvarnost, da ne mora biti laka ni brza da bi bila važna. Krasnahorkai, poput svog zemljaka, takođe nobelovca Imrea Kertesa, istražuje granice između ljudskog dostojanstva i apsurda, ali dok Kertes piše iz logora istorije, Krasnahorkai piše iz logora svakodnevice, tihe, ali beskrajne tame modernog svijeta.
Njegova književnost nosi ritam muzike, spor i meditativan, ponekad nalik molitvi, ponekad nalik urliku. Putovao je kroz Aziju, boravio u Kini i Japanu, i u tim iskustvima pronašao je tišinu koja se često osjeti ispod slojeva njegovog teksta, kao neki skriveni zen, kao trenutak mira usred buke. Živio je i u SAD, u stanu pjesnika Alena Ginsberga, gdje je, kako je jednom rekao, “učio kako da diše u jeziku koji nije njegov”.
Krasnahorkai je pisac koji ne dopušta čitaocu da spava. Njegove knjige traže trud, ali i vraćaju više nego što daju. Kad ga čitate, osjećate da ulazite u prostor gdje svaka riječ ima težinu, gdje je svaka rečenica borba protiv tišine. U svijetu koji je sve brži, površniji i glasniji, njegovo pisanje je otpor, tih, ali nepokolebljiv.
Zato se čini da je ova Nobelova nagrada više od priznanja jednom piscu. Ona je znak da svijet još ima strpljenja za dubinu, da se ne moramo odreći složenosti da bismo razumjeli ljepotu. Krasnahorkai nas podsjeća da i kad sve tone, ostaje riječ. I da je u toj riječi, možda, jedini pravi oblik otpora. Da prava umjetnost nije laka, ali ostaje, dugo nakon što buka utihne.
Bonus video:
