Poezija i muzika susrele su se u podgoričkoj knjižari “Kosmos”, gdje je Zlatan Stipišić Džiboni predstavio svoju zbirku “Zastave potonulog carstva”.
Ovo književno veče priredila je izdavačka kuća “Nova knjiga”, a zbirka poezije objavljena je u dvojezičnom izdanju, sa prevodom na španski jezik, koji je uradila Silvija Monros Stojaković. Zbirka sadrži 31 pjesmu po Džibonijevom izboru.
U svečanoj promociji učestvovao je i portorikanski pjesnik, profesor i izdavač Karlos Roberto Gomez Beras, kojeg je Džiboni istakao kao ključni razlog za nastanak ove zbirke.
“Bio sam presrećan što se pojavilo uho i duša od čovjeka bez predrasuda, koji o meni ne zna ništa, a koji je mogao pogledati to što pišem čista srca i donijeti zaključak da je to vrijedno da ide u korice. To je za mene bila nestvarna vijest jer nisam osjećao hrabrost. Nagovarao me da bude više pjesama nego što sam ja to dozvoljavao. Muzika donosi jednu veliku atmosferu koja se šunja između stihova, a ako izmakneš muziku i to ostane samo slovo na papiru, onda to stvarno mora biti moćno da bi držalo vodu”, istakao je Džiboni.
On je dodao da je zbirka podijeljena na dva dijela: “Kost” i “Koža”, pri čemu prva sadrži njegove misli, a druga njegova osjećanja.
“’Kosti’ su pjesme koje nisu o ljubavi, koje su moja razmišljanja. Ja nemam stavove jer stav je tvrd, on je bunker, a ja ne mogu živjeti u bunkeru. Želim razmišljati i sebe demantovati za petnaest dana. Pjesme pod ‘Kožom’ su pjesme mojih osjećaja”, kazao je Džiboni.
Govoreći o autorima koji su ga inspirisali, izdvojio je Markesa, Kiša, Karvera i Pamuka.
“Da nije bilo Markesa, Danila Kiša, Rejmonda Karvera, Orhana Pamuka i par ozbiljnih ljudi koje sam volio čitati, ne bih uspio 80 posto svojih pjesama dovesti dalje od ‘trlja baba dlan’. Svoje malo privatno prosvjetljenje dugujem velikim piscima”, istakao je čuveni muzičar.
Džiboni je podijelio i ličnu priču koja ga je, kako kaže, postavila na put kojim i danas ide:
“Kad sam imao dvije i po godine, pao sam u more. Majka me izronila, ali sam nakon toga imao problema s govorom: strašno sam mucao do svoje dvanaeste godine i teško se izražavao, pa sam bježao u neki svoj svijet. Tako sam počeo pisati pjesme koje su, u skladu s mojim godinama, bile plitke, ali mi se svidjelo da se nešto može rimovati i da, dok tražiš rimu, pronađeš misao koja ti uopšte nije bila na pameti. Kada pišeš pjesmu, to je kao da kreneš na put, ali ne znaš šta je ishodište - i to je najljepše. Za neke pjesme znam imati stotinak rješenja i ni s jednim nisam zadovoljan. Želim da me pjesma iznenadi, kao da nije moja”.
Pored zbirke poezije, na promociji je predstavljena i knjiga “Drvo - priče o pjesmama”, zbirka priča inspirisanih Džibonijevim antologijskim opusom.
“Pisali su mi dragi prijatelji pisci iz naših krajeva novele inspirisane mojim stihovima. Dvadeset šest ozbiljnih ljudi osjetilo je potrebu da piše o tome. Sami autori su birali pjesme na osnovu kojih će pisati novele. Moja jedina molba bila je da ne pišu po zadatku, samo ako nešto osjećaš i voliš, o tome piši. Čak im se ne mora sviđati cijela pjesma, dovoljno je da im se svidi jedan stih koji otvara neka vrata, a šta se tamo nalazi, nije na meni”, kazao je Džiboni.
Pojasnio je i svoju vezanost za drvo.
“Kod mene je drvo jako važno kao simbol. Ja živim u prirodi jer sam odrastao u gradu sa 200.000 i nešto ljudi, pa se selio u gradove sve veće i veće, u jednom trenutku sam završio u Berlinu, koji je bio omeđen zidom... ali uvijek je moja mjera bila mala i ja sam želio da budem sam, volim prošetati, čuti svoje misli. Zemlja me opušta jer živi po svom kalendaru, za razliku od ljudi. Stabla i drveće puno toga su mi objasnili. Masline, šipak, limun... i ja se zaljubim u drvo. Volio bih se u životu družiti sa voćkama; sa ženama maslinama i muškarcima šipcima”.
Karlos Roberto Gomez Beras je publici ispričao kako se upoznao s Džibonijevom muzikom i kako je došlo do objavljivanja njegove poezije na španskom jeziku, zahvaljujući njegovoj supruzi.
“Moja supruga je slušala balkansku muziku, najčešće Olivera i Džibonija. Nisam razumio o čemu se pjeva, ali mi se dopala muzika. Ako razumijete nešto, to nije poezija; ako ne razumijete, a sviđa vam se, onda jeste poezija. Kada mi je žena prevela o čemu se radi, rekao sam da su njih dvojica pjesnici. Jednog dana sam na internetu pronašao Džibonija i moju novu omiljenu pjesmu ‘Nisi više moja bol’. To me je pokrenulo da napišem pjesmu inspirisanu njom i dao sam je supruzi da mu je preda ako ga ikada sretne. Ona nije čekala: poslala je poruku na internet i samo nekoliko sati kasnije Džiboni je odgovorio, rekavši da želi da pročita još mojih djela. Kada smo putovali u Hrvatsku, on nije mogao doći, ali je poslao svog prijatelja Ivu Šćepanovića, kojem sam dao svoju knjigu ‘Drvo’. Kasnije sam saznao da se Džiboniju knjiga svidjela i da je poželio da i on objavi svoju. Rekao mi je da je i on pjesnik, ali da nikada nije objavljivao zbirku poezije. Odmah sam mu rekao da ću mu ja izdati knjigu”, prisjetio se portorikanski pjesnik.
Profesorica Ksenija Rakočević istakla je da je “Zastave potonulog carstva” knjiga koja neprestano prevazilazi granice jezika, kulture i umjetničke forme.
“’Zastave potonulog carstva’ jeste knjiga objavljena dvojezično, s pojedinim tekstovima i na engleskom jeziku. Već u samom naslovu vidimo da je to putovanje kroz lični, mitski i kolektivni prostor Mediterana. Ova knjiga stalno prelazi granice jezika, kulture i umjetničkih formi. Objavljeni su tekstovi koji su prvobitno pisani za izvođenje na sceni. Pjesme, iako ih ne prati muzika, ostaju dovoljno intuitivne i obuzimaju čitaoce. I kada muzika utihne, snaga Džibonijeve riječi ostaje dovoljno jaka da pratite tu dvostruku dimenziju stiha, ono što je napisano i ono što se nalazi ispod površine. U toj dinamici stiha leži prepoznatljivost Džibonijevog izraza”, zaključila je Rakočević.
“Ja nemam stavove jer stav je tvrd, on je bunker, a ja ne mogu živjeti u bunkeru. Želim razmišljati i sebe demantovati za petnaest dana. Pjesme pod Kožom su pjesme mojih osjećaja”, kazao je Džiboni
“Zemlja me opušta jer živi po svom kalendaru, za razliku od ljudi. Stabla i drveće puno toga su mi objasnili. Masline, šipak, limun... i ja se zaljubim u drvo. Volio bih se u životu družiti sa voćkama; sa ženama maslinama i muškarcima šipcima”
Bonus video:
