(Olga Vojičić Komatina, Tragom iskre Vladike Rada i Jevrema Brkovića, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025)
Najnovija knjiga profesorice sa Katedre za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti nikšićkog Filološkog fakulteta i izuzetnog istraživača crnogorske literature Olge Vojičić Komatine zapravo jeste jedno od kapitalnih djela o neistraženim vezama i konekcijama koja postoje između slavne prošlosti i uvijek nekako prijelomnog sadašnjeg vremena, mada je to prijelomno nažalost po Crnu Goru, postalo durativnog, trajnog karaktera što nije dobro niti za jednu državu, pa tako nije valjano niti za tako obilježenu junačkim i čojskim djelima zemlju kakva je Crna Gora. Dakle, jedan doista pionirski posao je započela i vrhunski obavila autorica djela koja je komparativnom analizom promatrala dvojicu velikih crnogorskih pjesnika, onog najvećeg i neprikosnovenog Rada Tomova i onog uvijek na stubu srama, osuđivanog, prognanog, nepokolebljivog, i istrajnog u svojoj borbi za Crnu Goru, Jevrema Brkovića, nesumnjivo jednog od najtalentovanijih pjesnika dvadesetog i dvadeset prvog stoleća u Crnoj Gori.
Dakle “Iskra” koja je postojala i bila poticana od strane Jevrema Brkovića naspram Njegoša, kao uostalom i svih listom crnogorskih pjesnika koji su Njegoša na ovaj ili onaj način invocirali u svojoj poeziji i prozi, od romansiranih biografija do izmišljenih podataka i faslisifikata, kojima ga također Crnogorci ove ili one nacije pokušavaju prisvojiti, a on je bio i ostao “sirak tužni među vihorove”, koji je pokušavao urazumiti i strogim kaznama Crnogorce, i samo malo mu je to uspjelo, no Crnogorci su ga se strašili zbog vlasti koju je imao državši i crkvenu i svetovnu vlast, ali to mu nije ubilo duhovni opseg koji je bio beskonačan u Rada Tomova, velikog pjesnika i sirotnika koji je morao biti između Scile i Haribde i preko dana izdavajući vladarske naloge a noću okrenut sebi i zvijezdama tražeći u kosmosu odgovore na sva ona životna, filozofska pitanja, prevodio je Homera i druge pjesnike, pisao je pjesme i druga djela, epski kako je jedino mogao, romantičarski, kako mu se činilo da i drugi evropski narodi čine, no bio je više svih, jer je bio i ostao stub koji je koliko osiguravao jedinstvo Crne Gore, toliko i pogrešnom interpretacijom docnije postao pravi kamen spoticanja u modernim vremenima, koja nijesu više Njegoševa vremena i on se mora posmatrati izolovano od današnjih saznanja, dočim ga “genijalni” tumači tumače kako ne treba i pripisuju mu današnje političke razmirice, stavljajući u usta Njegoša, što je bestidno i tupavo, jer je Njegoš bio za Njegoševa vakta, a danas su drugačiji aršini i ne mogu se izjednačavati niti primjenjivati Njegoševa razmatranja i sudovi za današnje vrijeme, jedino ukoliko ste hulje i podilazite prostoti ili ukoliko ste anahroni stvaralac književnih djela. Dakle, Vojičić Komatina je sve veoma istančano eksplicirala, Njegoša stavila u njegov vakat i pojasnila njegovu veličinu i sjaj za tadašnju crnogorsku literaturu koja i nije imali druge stvaraoce liše Njegoša, na takvoj razini, kao što je moderna poezija, pomalo i okovana Njegoševom epikom, dugo držala, kako veli Komatina, crnogorsku poeziju u stegama prošlosti ne dozvoljavajući joj da pobjegne od epske slike o sebi.
Autorica navodeći Eliotov rad u kojemu obrazlaže značenje tradicije koja se mora odslikavati i naći recipijenta u pjesniku, koji je mora prihvatiti, mora biti prožet njome i istorijom koju opet mora razumjeti kao i ono “vremensko... i vanvremensko” u njoj i izvan nje, dakle, zaključuje da je jedna od osnovnih sličnosti u toj komparaciji dva pjesnika iz različitih epoha, jer kako veli ne može se razumjeti pjesnik ako ne shvatate odakle je njegov/njihov početak, njegova/njihova ukorijenjenost u literaturi, njegov/njihov prapočetak, njegova/njihova opsesija, gdje se ugledao i na koga, kada je u pitanju savremena literatura i literate poput Brkovića, te veli kako je osnovna sličnost Njegoša i Brkovića upravo u toj činjenici: ... “što kod oba pjesnika inspirativno izvorište uvijek biva usredsređeno na praprostor sa kojeg su potekli i jedan i drugi - Duklju, Zetu, Crnu Goru. Za Njegoša je Crna Gora ukleti i sveti prostor na kojem se rađa, umire i bez kojeg se ne može, ona je osnovna supstanca njegove književne i stvaralačke biografije. A Brković koji je pjesnik, novelista, romansijer, autor subverzivnih i zabranjivanih dramskih tekstova, strasni polemičar, publicista u kome intenzivno živi pisac raskošnog dara, pokretač brojnih književnih i ideološko književnih obračuna na bivšoj jugoslovenskoj kulturnoj i političkoj sceni (Rajko Cerović), takođe nikada ne mijenja uporište svoje poetske imaginacije, samo ga katkada modifikuje i prilagodi vremenu koje opisuje. Crna Gora u Brkovićevom tekstu, istovremeno je i ljepota i teret nasljeđa, kreacija koja istovremeno i oslobađa i zarobljava (R.C.).
Njegoš je, kako veli autorica, “kao pisac uticao na modelovanje kolektivnih stavova Crnogoraca: ...o borbi, slobodi, vjeri...čojstvu, junaštvu”, tj na model herojske borbe koja je durativnog karaktera i koja formira jednom zavazda i zauvjek crnogorski habitus. Takođe se nadovezuje na ovaj model i Marko Miljanov sa svojim “Primjerima čojstva i junaštva”, što se čak počelo vezivati upravo iz ovih primjera za genetski materijal Crnogoraca.
No koliko je taj model bio poželjan i potreban u devetnaestom stoljeću i ranije, toliko je bio kontraproduktivan kada se čitav svijet počeo pomjerati ka nekim novim vrijednostima i drugačijim oblicima življenja i stvaranja i kreiranja umjetničkih djela, te su doista rijetki bili pisci s početka dvadesetog stoljeća u Crnoj Gori koji su se uspjeli izmaći iz tog herojskog kalupa, koji je koliko je bio potreban u ranijim vremenima, tačnije u vremenu romantizma, kojem je Njegoš pripadao i djelovao u skladu sa tim vremenom, toliko je sad, danas, postao opterećujući i neprihvatljiv, te ga samo hulje zarad svojih ličnih ciljeva i nakana danas rabe, te se pozivaju neznalački i tvrde kako je Njegoš njima dao jezik, a ne znaju da je Njegoš bio korisnik tog istog crnogorskog jezika i nije ga on nikome dao, on ga je samo koristio bolje od drugih. No nikada to nije značilo da je Njegoš propisao srpski jezik ili srpsku naciju Crnogorcima, a i da je htio nije to mogao učiniti, a nema dokaza da je tako što želio, te je danas riječ o zloupotrebi Njegoša u velikosrpske svrhe, što je odurno i dostojno prezira što sve čine Njegošu, a na sličnom fonu su i oni koji ga optužuju za fiktivnu istragu poturica, a ne uzimaju u obzir vrijeme kada je Otomanska imperija nasrtala na Crnogorce i njihove živote i živote njihovih obitelji.
O takvoj devastaciji Njegoša progovara i Olga Vojičić Komatina, no ona govori i o tome, citirajući Tatjanu Bečanović, koja veli: “Dijahronijski posmatrano, čojstvo i junaštvo svakako čine osnov crnogorskog sociokulturnog koda... Mnogi crnogorski pisci dvadesetog veka su u aktivnom dijalogu sa književnom tradicijom zauzimali nekad pozitivan, afirmativan, a nekad kontroverzan stav prema toj semantičkoj strukturi”, što će reći da je odnos prema tradiciji bio dvojak u ovisnosti od recepcije i kreacije onih koji su kanili tradiciju rabiti.
Autorica beskrajno zanimljivo postavlja u fokus i kletve i zakletve koji su neodvojivi dio “crnogorskog kulturnog koda”, ali i neodvojivi dio Njegoševog ratničko-herojskog spjeva “Gorski vijenac”, ali i “Primjera čojstva i junaštva”, Marka Miljanova, no danas ih rabiti je zapravo apsolutna besmislica. Taj obrazac koji zloupotrebljava Njegoševo djelo koriste ti isti da povrate i revidiraju istoriju Crnogoraca i istoriju zajedničke južnoslovenske zajednice, te da sve preokrenu u svoju korist, zapravo devastirajući najprije literaturu, a potom i kulturu Crnogoraca i odnos prema društvenim fenomenima svih drugih koji žive u Crnoj Gori, kukajući o ugroženosti koja ne postoji, jer zapravo je riječ o ugrožavanju i pokušaju minimiziranja crnogorske nacije, što je zapravo namjera da se taj element uguši i nestane, što je poziv na destrukciju jedne literature, kulture i, što je krajnji cilj, i same države.
Dakle, Vojičić Komatina pažnju usmjerava na kletvu, kojom i Njegoš kada kroz lik vladike Danila veli: “Kuda ćete s kletvom prađedovskom” pokušava ostvariti jedinstvo i kolektivnu svijest ojačati, jer teška, preteška situacija mnoge pokoleba i oni stupe u izdaju, zapravo odstupe od kolektiva koji traži jedinstvo, jer se samo jedinstvom može postići sloboda, što je bio Njegošev cilj, kao što je bio poštovan kult muškog člana obitelji, jer je on bio ratnik koji je žrtvovao svoj život u borbi za slobodu, te je i taj zakon postajao opštevažeći. Taj kolektivni identitet imao je svoju vremensku, i prostornu dimenziju, te je tako Cetinjski manastir, Lovćen, crnogorska guvna na kojima su činjeni skupovi u svrhu odbrane slobode i života Crnogoraca zahtjevala potpunu odanost svih članova, no to se potpomagalo kletvama, zakletvama, prijetnjama, ali i kultom junaštva i herojstva, te je tako u jednom momentu Nikola I Petrović, vrativši se u Crnu Goru iz Francuske, gdje je proveo jedan period u francuskim školama, u svojoj autobiografiji rekao da kada se vratio u Crnu Goru bio je iznenađen, jer u Crnoj Gori nije bilo kukavica, te nijeste niti vi, koliko god se plašili, mogli biti kukakvica, jer je Crna Gora dozvoljavala samo takav ratničko-junački diskurs i takvu formu koja je isticala ličnu hrabrost, viteštvo i čojstvo, te je Nikola zaključio da niti on niti bilo ko drugi ne može biti kukakvica, kada su sve oko njega junaci.
Pored hronotipa koji je bio isključivo crnogorski i prostora koji je bio kultan u Crnogoraca, postojao je i kult predmeta: puška, sablja, za kojima su Crnogorci znali kukati ako su ih izgubili ili su im se oštetili, jer su predmeti bili takođe dio kolektivnog kulta koji je vodio opet jednom cilju, slobodi i suverenitetu Crnogoraca i Crne Gore, a ne nekih drugih naroda, kako danas hoće lažno predstaviti nekakvi tumači koji pokušavaju krivo ukazivati na Njegoševo djelo i koristiti njegovu stihotvornu slobodu, koja je bila bezgranična i kojom su je zapravo unizili potomci onih hrabrih Crnogoraca koji se danas mogu zvati kako hoće, no to im neće pomjeriti prošlost i utopiti je u susjednu, što ne znači da se oni ne mogu utopiti u bilo koju drugu naciju, prostor ali u vrijeme današnje, jer je prošlost nepomična kao onaj crnogorski kamen, tisućljetnja i nepomjerljiva i uzalud su im napori da je prikažu kakva nikada nije bila, jer su se Crnogorci borili za Crnu Goru.
Dakle, kako rekoh, koliko je ta svijest o zakonima kolektiva u borbi za opstanak bila potrebna u prošlosti, toliko je taj obrazac i pozivanje na Njegoša sa ciljem da se prebroji koliko je puta pomenuo ovu ili onu naciju, jeste unižavanje samog Njegoša i oblik degeneracije koji ničemu ne služi sem utilitarnim ciljevima neke političke skupine, ali to za kulturu jednog naroda, koji se može zvati kako hoće danas, no ista prošlost ih obavezuje na pijetet i poštovanje za one koji su ratovali, ali i stvarali umjetnička djela u specifičnim okolnostima koja se ne mogu i ne smiju preslikavati u sadašnjost, kad ni države više nijesu više zajednice nacija ili konfesija, već se svijet promjenio i zahtjeva individualni razvoj i nesputan svaki oblik života, što više niti države ne mogu prenebregavati, te je u tom smislu Jevrem Brković doista jedan od onih crnogorskih pjesnika i intelektualaca koji je otvoreno osudio takve pokušaje svođenja Njegoša na simbol susjedne države i upotrebu Njegoša za političke zloupotrebe, te je još kako veli autorica sedamdestih godina XX stoljeća snažno progovorio kroz drame “Svečanost se odlaže” i “Rupa na nebu” o sukobu individualnog i kolektivnog “pri čemu individualno pretenduje na razum, samosvjest i otrežnjenje, a kolektivno sa svojim arhetipskim uzusima uvijek diktira modele ponašanja, vrednovanja sebe i druguh...” te “Brković pokušava pokazati nazadnost svakog ili bilo kog jednoumlja za čije je pohranjivanje bio adaptivan ponajviše crnogorski kulturni obrazac”.
Dakle autorica lucidno opaža taj Brkovićev pokušaj da se odvoji od njegoševskog obrasca današnji crnogorski čovjek i umjetnik, da je odvajanje i okretanje savremenom neophodan uslov da se stvara umjetnost na visokoj razini, jer svaki drugi model u koji vas politika susjeda gura zapravo je upadanje u obrazac anahronog, jer se time “izuzimate iz vremena” kako veli pisac “Filozofije palanke” Radomir Konstantinović. Nažalost, rekoh da su rijetki bili pisci i pjesnici u prvoj polovici dvadesetog stoljeća koji su se izvukli iz tog obrasca i djelovali u skladu sa vremenom ostvarujući svoj individualni potencijal kroz kreiranje umjetnosti, poput Mihaila Vukovića, Zogovića, Đonovića i drugih, ili pak zapravo najsnažnije individue crnogorskog pjesništva toga doba Rista Ratkovića, koji je imao dileme, ali je ipak u njega prevladalo ono individualno, no taj odnos sa kolektivom mu je uvijek bio u podsvijeti.
Tako je Brković osjetio da se ista stvar događa i sa generacijom kojoj je sam pripadao, te je već od šezdesetih i sedamdesetih godina kanio da se potpuno iščupa iz tih kandži Njegoša, koji je načinio velikom crnogorsku poeziju, ali je i okovao u zlatne stege iz kojih se i dan danas nije do kraja iščupala, no najmlađa generacija spisatelja crnogorskih je učinila u potpunosti taj iskorak i to je korak koji može obezbjediti napredak literature i opše kulture i promjenu crnogorskog koda, koji je bio zakovan u epskom obrascu. Upravo stoga, autorica Vojičić Komatina pišući o drami Jevrema Brkovića “Svečanost se odlaže”, koja je na tom fonu odnosa tradicije i moderniteta, veli: “Brkovićevi protagonisti smjelo se odupiru tradicionalnosti koja vodi ka regresiji emocionalnog i duhovnog života i već u tom pogledu oni su tragični jer čine incident”.
I doista je svaki pokušaj udaljavanja od te i takve tradicije neophodan, jer koliko je bila značajna i relevantna nekada u prošlosti, toliko je i koliko jučer toliko i danas sputavajuća i destruktivna.
I još je jedna konstatacija autorice zapravo paradoksalno krucijalna kada je riječ o književnom i dramskom djelovanju i radu Jevrema Brkovića, a to je: “...da se Brković opire velikim narativima, raskrinkava ih čak i onda kada i sam piše obimne, velike narative”.
Doista je Brković u svojim djelima imao stalni i neprekidni višedecenijski obračun sa ustajalim i vještački održavanim tradicionalnim predstavama o Crnogorcima kao plemenitim ili manje plemenitim divljacima, koje su mnogi umjetnici koristili da bi se drugima svidjeli, rugajući se čak i govoru izvornika crnogorskih, ali istodobno nijesu dirali niti su kanili proniknuti u okolnosti koje su ih takvima u prošlosti načinili, već su podržavali upravo sve što je ustajalo i prevaziđeno u prošlosti, jer su lukrativno i utilitarno posmatrali stvarnost i podgurivali političke pretenzije susjeda, te ih i odobravali upravo tim rugalačkim kapacitetom, jer su time diskriminisali onu izvornu promisao crnogorsku i stavljali se tako direktno u funkciju onih koji su imali kolonijalne ciljeve glede Crne Gore, mada je bilo i umjetnički uspjelih djela koja su taj rugalački element samo uključile kao dio ipak bolne crnogorske drame, jer sama sprdnja i humorni element nijesu bili samodostatni ukoliko nijesu uključivali iskonsko biće crnogorskog čovjeka kroz istoriju koja je bila vječita borba za slobodu, dočim je Jevrem sa vjetrenjačama vodio bitku neprestanu, pokušavajuči da crnogorstvo postavi na pijedestal i da mu dostojanstvo, istodobno ga udaljujući od onih koji su posprdnim kreacijama pravili od Crnogoraca nekakve antikvitete koje bi trebali držati u vitrini i hvaliti se njima, kao da oni ne mogu dostići ništa bez modernih susjeda, te je taj narativ ostao u velikom dijelu onih koji se povode za prostotom kojima odišu djela onih rugalaca sa titulama akademika i višestruko nagrađivanih stvaralaca, što je nonsens, jer su im djela srednjoškolske razine i bez ikakve emocije, naprosto nabiflana i takav je “narativ”, propisan za taj trenutak velikonacionalnih euforija, te će svakako završiti na đubrištu historije književnosti, dočim će dijalog Jevrema Brkovića i Njegoša, vođen na jedini mogući način kako bi istinski crnogorski književnik mogao voditi taj dijalog, zapravo ostati za vječnost i biti u fokusu interesovanja narednih generacija crnogorskih stvaralaca, jer će najzad naći potku, osnovu odakle je crnogorska literatura pošla put evropske i svjetske moderne literature.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
