Svaki narod ima neki mit koji mu je potreban da bi održao krhku sliku o svom identitetu, koji se danas teško čuva, kaže reditelj i scenarista Ivan Salatić u razgovoru za “Vijesti”. Tako, dodaje on, i Crna Gora ima snažno uporište u Petru II Petroviću Njegošu.
“Njegov lik dugo je služio kao kulturno sidro, pa i kao instrument u raznim političkim i nacionalnim projektima. Zanimljivo mi je kako jedan čovjek, sa svim svojim slabostima i vrlinama, može postati konstrukcija na koju se neprestano nanosi sloj po sloj mitova i vjerovanja. Posebno me intrigira fascinacija njegovim fizičkim izgledom, o kojem i danas slušamo gotovo s idolopoklonstvom”, priča Salatić.
Njegov novi dugometražni igrani film “Otapanje vladara” (Wondrous Is the Silence of My Master) inspirisan je upravo Njegošem - vladarom, pjesnikom, čovjekom. Nakon niza festivala širom Evrope i svijeta, pa i ljetos u Crnoj Gori, na Filmskom festivalu u Herceg Novom, krenule su i bioskopske projekcije po gradovima, od kojih je prva bila u nedjelju na Cetinju.
Danas će biti upriličena specijalna projekcija drugog Salatićevog dugometražnog filma, a povodom 13. novembra - Njegoševog dana, crnogorskog praznika kulture. Događaj organizuje JU Crnogorska kinoteka u Velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore, u 20 časova, a ulaz je slobodan.
U filmu “Otapanje vladara”, podsjećaju iz Kinoteke, radnja je smještena u Crnoj Gori u 19. vijeku.
“Umirući pjesnik-vladar Morlak putuje u Italiju u potrazi za lijekom, dok se njegov odani sluga Đuko bori sa ljubomorom, nostalgijom i sve prisutnijom sjenkom gubitka”, piše u najavi.
O filmu, motivima, pa i samom polazištu - Njegošu i “Pismima iz Italije” Ljubomira Nenadovića, za “Vijesti” govori Ivan Salatić.
Nakon festivalskih premijera i projekcija, film “Otapanje vladara” od početka novembra prikazuje se i širom Crne Gore. Imate li određene utiske sa dosadašnjih, s obzirom na to da je prikazivan na različitim prostorima, pred publikom kojoj sinopsis možda i ne znači koliko domaćim gledaocima? Takođe, imate li neka očekivanja od projekcija koje slijede i šta želite da prenesete gledaocima?
Može se očekivati da svaki film bude drugačije dočekan i shvaćen u različitim kulturnim kontekstima, jer je priroda filma, kao i umjetnosti uopšte, takva da proizvodi različite interpretacije. U slučaju ovog filma, ta slojevitost je i tematski prisutna.
Baviti se sopstvenom istorijom na savremen način, istorijom koja je i sama na rubovima “istoričnosti” i velikih narativa, za mene je bila zanimljiva filmska igra. Ono što je nama poznato i očekivano, što film prepoznaje i koristi, za nekoga ko ne poznaje crnogorski kontekst može djelovati apstraktno.
Film, dakle, funkcioniše na dva nivoa - jedan sa konkretnom istorijskom referencom, drugi kao razmišljanje o samoj ideji istorijskog filma, egzilu, poziciji moći i periferiji kulture. Publika u inostranstvu često reaguje na atmosferu i vizuelni ton filma, dok domaća publika može da osjeti i njegove slojeve kroz jezik i emocionalnu bliskost.
“Otapanje vladara” otvara segment “Umjesto prologa” koji donosi gotovo mitsku priču o žabama, proročanstvu, odlasku. Šta nam govori ta slika i da li ju je potrebno demistifikovati zarad dalje radnje? Već tu se naslućuje neka mistika koja i u narednim segmentima uzdiže dramu na viši nivo, iako imamo gotovo pa prenesene slike iz života u Brdima, opštu borbu za oslobođenjem, ali i strah od bolesti i smrti?
“Umjesto prologa” je zanimljiv način da se film otvori kroz dvije narativne vinjete koje upućuju gledaoca na vrstu filma koji će gledati. One stvaraju osjećaj svijeta iz kojeg naši junaci polaze, uvode nas u raspoloženje filma i nagovještavaju njegovu atmosferu.
O samom značenju tog dijela ne bih govorio, jer vjerujem da gledanje treba da stvori komunikaciju i značenje. Cio taj početni segment, nadam se, priprema gledaoca na višeslojno iskustvo, kao čitanje romana, gdje smisao otkrivate postepeno.
Radnja prati vladara, vođu, gospodara male grupe crnogorskih pobunjenika iz 19. vijeka, a već u sinopsisu se navodi da je on inspirisan likom Petra II Petrovića Njegoša, ali nije Njegoš. Znajući to, kod gledaoca se stalno povlači neka paralela, osjećamo duhovnost, moć, jezičku ljepotu, kontemplacije, ali i unutrašnju samoću i gašenje fizičkog bića. Šta je za Vas bilo važno sačuvati od onoga što potiče od Njegoša, šta ste namjerno izostavili i kako ste sve to nadogradili zarad fikcije?
Zanimalo me je suštinsko značenje mita i lika. Ideja je bila suočiti mit s onim što je ljudsko, svakodnevno i prolazno. Film balansira između okamenjene istorijske slike, predanja i legende, i slobodne interpretacije svojstvene književnosti.
Htio sam da stvorim novu vrijednost u imaginaciji. U građenju scenarija oslanjao sam se na “Pisma iz Italije” i Njegoševa pisma koja su mi pomagala da pronađem sidrište unutar tog istorijskog, ali i ljudskog konteksta.
Njegoš je gotovo pa stalna tema u Crnoj Gori, bez obzira na kontekst. Iako je poslužio kao inspiracija za Vašeg Morlaka, šta biste rekli, koliko je ono što on predstavlja zapravo neiscrpni izvor motiva i zbog čega?
Svaki narod ima neki mit koji mu je potreban da bi održao krhku sliku o svom identitetu, koji se danas teško čuva. Tako i Crna Gora ima snažno uporište u Njegošu. Njegov lik dugo je služio kao kulturno sidro, pa i kao instrument u raznim političkim i nacionalnim projektima.
Zanimljivo mi je kako jedan čovjek, sa svim svojim slabostima i vrlinama, može postati konstrukcija na koju se neprestano nanosi sloj po sloj mitova i vjerovanja. Posebno me intrigira fascinacija njegovim fizičkim izgledom, o kojem i danas slušamo gotovo s idolopoklonstvom.
Sentenca “vladar među varvarima i varvar među vladarima” izuzetno je upečatljiva. Dok sa svojim slugom traži lijek od bolesti, na putu, poput Don Kihota praktično, nad Morlakovim se brdima nadvija sjenka osmanskog paše. Reklo bi se da Morlak kao takav ne može pobjeći od onoga što prijeti njegovom narodu i zemlji, sve svjesniji upravo “otapanja vladara”?
Jedan od važnih motiva od početka mi je bila pozicija moći i uloga kulture u tim pozicijama. Ideja plemenitog divljaka i zemlje “plemenitih divljaka” je obrnuta - glavni lik, Morlak, želi da pripada kulturi iz koje dolazi, razumije je, ali ona njega ne prihvata. Mora da igra ulogu koja mu je dodijeljena.
Pred evropskim dvorom igra ono što se od njega očekuje - “divljaka koji piše poeziju”. Ta kontradiktornost i tragičnost bile su okosnica scenarija. Film govori i o nerazumijevanju i kulturi kao oružju moći.
Jedan od ključnih odnosa u filmu je onaj između Morlaka i njegovog sluge Đuka. Kakva je ta njihova dinamika na relaciji gospodara i sluge, a u kojoj se miješaju i ljubav, lojalnost, zavist i strah od smrti? Koliko jedan drugom otvaraju prostore života i vidike svijeta?
Oni ne postoje jedan bez drugoga - to je jednostavna dijalektika. Vladar postoji jer je viđen kao takav, jer ga drugi vide tako. Sa druge strane, sluga mora održavati sliku svog gospodara, jer ako ona nestane, gubi i sebe.
Kada ta slika postane porozna, on je u smrtnom strahu. U tom odnosu, ipak, sluga ima posljednju riječ.
Govoreći o kontrastima, priča se odvija između brdovite Crne Gore i juga Italije. To su i pejzaži koji dodatno naglašavaju unutrašnje stanje likova, sukob između nostalgije i sudbine, onoga što junaci žele i što im je nametnuto. Čemu svjedoče ti kontrasti i koliko oni žive i danas u pojedincima?
To je karakteristika Mediterana - prostor između zatvorenih brda i otvorenog mora. Sloboda se često plaća izolacijom. Đuko predstavlja konzervativnost i potrebu da stvari ostanu iste, dok otvorenost i promjena nose rizik rastakanja identiteta, ali i mogućnost da prerastemo u nešto novo.
Izgnanstvo - unutrašnje, motiv raseljenja, bilo fizičkog ili duhovnog, ali i rodoljublje, kultura, melanholija, često se učitavaju i kroz istorijski i savremeni kontekst Crne Gore. To imamo i u “Otapanju vladara” koji pak, kad ga gledamo danas i ovdje u Crnoj Gori budi i introspektivni momenat, podstiče na promišljanje, možda i dajući gledaocima ogledalo mentaliteta, unutrašnjeg raspada i nostalgije za domovinom, prilikom čega se bude razna patriotska osjećanja, nerijetko i mitovi...
Nisam imao cilj da dajem sliku mentaliteta - taj pojam mi inače zvuči pejorativno. Naprotiv, vjerujem da film polazi od osobenosti jedne male kulture i prostora, ali zapravo govori o univerzalnim pitanjima.
Iako ima svoje geografsko uporište u Crnoj Gori i Mediteranu, film govori o osnovnom pitanju svakog čovjeka - gdje živjeti i šta raditi sa svojim životom.
Rekla bih da film pred domaćom publikom dobija i dodatni sloj značenja, kroz odnos prema istoriji, jeziku, identitetu i simbolima koji su u Crnoj Gori uvijek srčana, osjetljiva, pa nekada i tenzična tema. Moglo bi se reći da film istražuje odnos između identiteta, prostora i pripadnosti. U kakvoj je relaciji taj trougao koji čine praktično relativni i apstraktni pojmovi i odrednice, sa onim što se danas dešava u Crnoj Gori u kojoj stalno svjedočimo podjelama baziranim najčešće na nacionalnim, vjerskim i ideološkim razlikama?
Vjerujem da filmovi nisu tu da daju odgovore, već da otvore prostor za promišljanje. Crnogorsko društvo suočava se s problemima koji postoje svuda, ali način na koji ih proživljavamo čini nas posebnima.
NE PROPUSTITE
Podjele često dolaze iz straha od gubitka identiteta, a upravo taj strah, to “otapanje”, tema je filma. On nas poziva da prepoznamo kako su prostor, pripadnost i identitet uvijek u pokretu.
Potvrdili ste da su “Pisma iz Italije” jedan od izvora inspiracije. Šta Vas je u tom tekstu najviše zaintrigiralo i kakav sloj to daje filmu?
Kada sam čitao “Pisma iz Italije”, bilo mi je zanimljivo čitati između redova. U jednom trenutku Nenadović opisuje perjanika koji se dosađuje na balkonu Njegoševe rezidencije.
Taj kratki prizor probudio je u meni empatiju prema čovjeku koji ne pripada mjestu u kojem se našao. Iz te slike rodila se ideja da napišem neku vrstu “pisama iz Italije” iz slugine perspektive. Taj obrat bio je prekretnica u pisanju scenarija.
Specifična je poetika u kojoj su dijalozi minimalistički, vizuelni jezik bogat, a simboli raskošni i brojni. Na kraju, film karakteriše i autentičan jezik, promišljen, spor, ritmičan. Koliko Vam je bilo važno da sačuvate taj istorijski simbolizam, jezički ton i njegov odjek?
Film je dobijao na slojevitosti i značenju sa svakim novim izazovom u procesu nastanka. Iako djeluje kao istorijska drama, u njemu ništa zapravo ne pripada strogo 19. vijeku.
Zanimala me je ideja kako mi zamišljamo prošlost kroz slike. Crna Gora je tada izgledala gotovo srednjovjekovno, dok je Napulj bio kosmopolitski i prastar istovremeno. Putujući kroz te slike, zapravo putujemo kroz različita doba, nezavisno od trenutka u kojem živimo.
Iako smješten u 19. vijek, film na više nivoa spaja epohe, ali i istorijsko sa mitskim, poeziju sa realnošću, pritom nema tipičnu i klasičnu narativnu strukturu. Kako vremenski aspekt i samo preplitanje i fluidnost doprinose simbolici filma, snazi slike, pa i meditativnom ritmu i posve suptilnoj dramaturgiji?
Htio sam da prenesem atmosferu i osjećanje duhova prošlosti koji stalno progone sadašnjost. Ta fluidnost vremena doprinosi tome da gledalac ne prati samo priču, već se kreće kroz vrijeme - gotovo kao kroz sjećanje. Film tako postaje prostor između sna i stvarnosti.
“Otapanje vladara” na momente je hermetičan, ali ipak i otvoren film. Ne objašnjava, već traži aktivno čitanje. U susret projekcijama, zašto pogledati “Otapanje vladara” i kako ga gledati i čitati, ili se samo osloboditi svega i poći na putovanje sa Morlakom?
Ne mislim da filmu treba uputstvo. Najljepše je kada se gledalac oslobodi očekivanja i jednostavno pođe na putovanje.
“Otapanje vladara” nije film koji nudi odgovore, već prostor za introspektivno iskustvo - da se prepustite slikama, zvucima i osjećanjima koji vas, možda, dovedu bliže vlastitom “otapanju”.
Izvan kanona i mita, otkriti ljudskost iza simbola
S obzirom na to da 13. novembra obilježavamo Njegošev dan - crnogorski praznik kulture, kako vidite Njegoševo nasljeđe danas: političko, intelektualno, umjetničko; koliko se zloupotrebljava, njime manipuliše ili pak glorifikuje? Na koji način je Njegoš Vas inspirisao za ovo ostvarenje?
Iskreno, nisam očekivao da će film probuditi toliki fokus na sama pitanja o Njegošu kao ličnosti i njegovih vrijednosti. Jasno je da se film oslanja prije svega na kulturni fenomen pjesnika i vladara, ali ne na biografiju.
Za mene je ovaj film prije svega slobodan izraz koji se bavi motivima i građom iz naše kulture i istorije, ali je suštinski film fikcije. Ako neko traži Njegoša u njemu, to je u redu, ali mislim da bi time mogao da propusti ono što je zaista suština: višeslojnu filmsku formu koja promišlja poeziju, jezik, prirodu stvaranja, egzil, osjećanje neukotvljenosti.
Ta sloboda u pristupu je i politička odluka - dozvoliti sebi da izađeš izvan kanona i mita znači ponovo otkriti ljudskost iza simbola.
Bioskopska distribucija od 6. novembra
Iz Filmskog centra Crne Gore najavljuju da film “Otapanje vladara” od 6. novembra kreće u redovnu bioskopsku distribuciju širom zemlje.
Uloge tumače: Marko Pogačar, Luka Petrone, Tea Ljubešić, Vanja Matić, Jakov Zovko, Aleksa Lukić, Igor Božanić, Vladimir Milošević. Direktor fotografije je Ivan Marković, montažerka Jelena Maksimović, scenografkinje Dragana Baćović i Marija Mitić, kostimografkinje Lidija Andrić i Tijana Milutinović, dizajner zvuka Amaury Arboun, a muziku potpisuje Toni Crutone (Mai Mai Mai).
Film su producirali Jelena Angelovski i Dušan Kasalica iz produkcijske kuće “Meander Film” (Crna Gora), uz koprodukciju italijanske kuće “Nightswim” (Ines Vasiljević, Stefano Sardo), francuske kuće “Bocalupo Films” (Jasmina Sijerčić), hrvatske kuće “Dinaridi Film” (Tena Gojić) i srpske produkcije “Non-Aligned Films” (Stefan Ivančić, Dragana Jovović i Ognjen Glavonić). Koproducent je i Radio i televizija Crne Gore.
Film je realizovan uz podršku Filmskog centra Crne Gore, italijanskog Ministarstva kulture (Ministero della Cultura - MIC), Film Commission Regione Campania, francuskog Centra za film (CNC), Hrvatskog audiovizuelnog centra (HAVC), Filmskog centra Srbije (FCS), Radio-televizije Crne Gore, kao i uz podršku Eurimages-a i programa Kreativna Evropa - MEDIA.
Ideja plemenitog divljaka i zemlje "plemenitih divljaka" je obrnuta - glavni lik, Morlak, želi da pripada kulturi iz koje dolazi, razumije je, ali ona njega ne prihvata. Mora da igra ulogu koja mu je dodijeljena.
Pred evropskim dvorom igra ono što se od njega očekuje - "divljaka koji piše poeziju". Ta kontradiktornost i tragičnost bile su okosnica scenarija. Film govori i o nerazumijevanju i kulturi kao oružju moći.
Bonus video:
