Svjetski poznat džezer - trubač i kompozitor Rendi Breker (Randy Brecker), duže od šest decenija oblikuje zvuk savremenog džeza, R&B-a i rokenrola, a svojom muzikom, nastupima, ali i riječima, sve stapa u jedinstvenu priču kojom povezuje žanrove, generacije, pa i kontinente.
Sa sedam osvojenih Gremija i saradnjama sa velikim imenima svjetske muzike, jedan je od onih umjetnika čije ime samo po sebi znači istoriju džeza, dok njegova energija, virtuoznost, kreacija i istinska ljubav prema muzici i dalje inspirišu generacije.
Zvuk trube i horne Rendija Brekera čuje se na stotinama albuma poznatih muzičara, od Frenka Sinatre i Džeka Pastorijusa, preko Frenka Zape, Džejmsa Tejlora, Stilija Dena, do Brusa Springstina, Funkadelika, dok je kao osnivač legendarne grupe The Brecker Brothers, zajedno sa pokojnim bratom Majklom, ostavio dubok trag u istoriji svjetske muzičke scene. Više puta je posjećivao i Crnu Goru i u njoj nastupao, posredstvom Made In New York Jazz Festivala. Tako je ljetos ponovo boravio u našoj državi, na jubilarnom, 10. izdanju Festivala koji iz godine u godinu okuplja najveća imena džez scene.
U razgovoru za “Vijesti” prenio je utiske sa ovogodišnjeg gostovanja konstatujući da se “mnogo toga dogodilo od osnivanja Festivala do danas, a mnogo toga se i promijenilo”. Pored fantastično organizovanih koncerata, ono što ga je posebno iznenadilo jeste prisustvo velikog broja ljudi, prvenstveno na Cetinju, pa onda i u Podgorici, gdje su na otvorenom prostoru i u posebnom ambijentu organizovani nastupi.
“Teško je reći šta je ostavilo najsnažniji utisak na mene, zato što su nam dani bili prilično ispunjeni, a slobodno vrijeme ograničeno. Ipak, opšti utisak je da je ovo jedna prelijepa zemlja sa srdačnim i ljubaznim ljudima. I to ne kažem tek tako, već su ljudi zaista veoma topli i gostoljubivi, raspoloženi... Generalno ne dobijamo ovakav tretman kada negdje gostujemo ili nastupamo, pa ni na konferencijama za medije ili kada se sastajemo sa visokim zvaničnicima... Sve to je ovdje bilo na vrhunskom nivou, a produkcija na koncertima je fantastična! “, rekao je on i dodao:
“Pored toga, hrana je uvijek i svuda bila prvoklasna! Ali, kada se sve sabere, mislim da su najveći utisak na mene ostavili ljudi koji su, kao što sam rekao, veoma topli, prijateljski nastrojeni, prijemčivi i uživaju u onome što radimo, odnosno, uživaju u muzici i umjetnosti”, ispričao je Breker.
Smatram da su ljudi u Evropi mnogo obrazovaniji i mnogo više znaju o umjetnosti sa svih strana svijeta, pa tako i o onome što radimo mi u Sjedinjenim Američkim Državama, u odnosu na same državljane SAD. Vjerujem da zbog toga toliko uživamo da dođemo i nastupamo po Evropi, a svakako i u Crnoj Gori
Osamdesetogodišnji virtuoz na trubi iz Filadelfije, sa sedam Gremi nagrada koje ima u svojoj kolekciji brojnih priznanja, za “Vijesti” otkriva i koliko mu znače same nagrade (ne mnogo, ali dovoljno da nastavi da radi i stvara), priča o povezanosti sa muzikom ističući da je smatra duhovnim iskustvom.
Kako biste opisali vezu između Vas i Vašeg instrumenta? Da li je u svijetu muzike, a džeza možda ponajviše, taj odnos nešto posebno što treba osjetiti?
To je duhovna, intimna veza. Moj instrument je kao moja porodica, dio je nje. Volim svoju hornu, volim svoju trubu i volim svoj klavir, i, sve u svemu, volim muziku koliko i porodicu. To je zaista duhovna veza i na neki način zamjenjuje neku organizovaniju religiju u mom životu. Upravo zbog toga mislim da je muzika prisutna u svim religijama - jer ona okuplja ljude i nije nešto što možete dodirnuti, ali uprkos tome, vrlo jednostavno može da dopre do vaših emocija. Zato smatram da sam veoma blagosloven što sam muzičar. Ne bih želio da budem ništa drugo i ne bih ni mogao biti išta drugo, jer, mislim, da ništa drugo ni ne znam niti bih mogao naučiti i osjetiti kao ovo.
O tome koliko ste dobri u svom poslu, iako je muzika za Vas više od profesije, govore i brojna priznanja, ali i divljenje publike. Koliko Vam je to važno kao inspiracija i motivacija u radu?
Iskreno, mislim da to ne znači mnogo muzičaru kao individui, ali svakako da pruža mali podsticaj. Lijepo je znati da se ljudima sviđa ono što radimo, jer se ono što mi radimo i stvaramo uglavnom dešava u intimnoj atmosferi, u samoći, u nekoj maloj prostoriji za vježbanje, na primjer. Ponekad ništa od toga nije lako, a posebno pisanje muzike može biti naporno za mozak... Dakle, ono što radimo ponekad je teško za našu psihu, jer smo usamljeni. Zato je lijepo dobiti neku vrstu javnog priznanja za rad, jer nekada drugačije ni ne znamo da li je taj rad dobar, a nikada ne znamo da li će se ljudima svidjeti ono što radimo, već samo to radimo i nadamo se najboljem.
Ljudima širom svijeta, pa tako i kod nas u Crnoj Gori, Vaš rad se prilično dopada. Kakvi su Vaši utisci našom publikom, nakon nastupa u sklopu Made In New York Jazz Festivala?
Veliki dio mog života čine putovanja i uvijek rado dolazim u istočnu i jugoističnu Evropu. Mislim da su ljudi tamo veoma inteligentni, dobro informisani i vole ono što radimo. No, to nije slučaj svuda, posebno u Americi, gdje ljudi zaista ne cijene svoju kulturu ili čak ni ne znaju za nešto, pa tako ni za ovaj Made In New York Jazz Festival, na primjer. Ne znaju mnogo o džezu. Znate, mi nemamo baš najbolji obrazovni sistem u Americi. Smatram da su ljudi u Evropi mnogo obrazovaniji i mnogo više znaju o umjetnosti sa svih strana svijeta, pa tako i o onome što radimo mi u Sjedinjenim Američkim Državama, u odnosu na same državljane SAD. Vjerujem da zbog toga toliko uživamo da dođemo i nastupamo po Evropi, a svakako i u Crnoj Gori.
Kakva je džez kultura i koliko je zapravo živa u SAD, bilo u lokalnim barovima i pabovima, na festivalima i generalno?
Pa, svakako da jeste živa. Džez postoji i praktikuje se u lokalnim barovima i manjim mestima. Ja obično ne idem na takve događaje. Najviše volim da nastupam na koncertima. Teško mi je vratiti se pabovima, smatram da su oni uglavnom za mlađe. Mislim da sam u ovom poslu već dugo vremena da mogu to da kažem. Započeo sam karijeru turnejama sa ljudima poput Horasa Silvera i njegovog kvinteta (Horace Silver Quintet) ili kvinteta Arta Blejkija (Art Blakey Quintet) kada smo još svirali po brojnim klubovima širom Amerike. Postojao je, kako bi se reklo, određeni put kojim smo svi išli, nastupajući u istim klubovima iznova i iznova, što je bio jedinstven način da steknete iskustvo i svirate sa drugim američkim muzičarima koji su znali šta rade. Tako ste proširivali sopstveni džez repertoar i opseg improvizacije, jer vi u džezu morate stalno da vježbate i praktikujete improvizaciju kako biste proširili svoj domet. Ne možete svirati jednu istu stvar sve vrijeme. U tom pogledu, kada sam bio mlad, provodio sam mnogo vremena u džez klubovima, ali sada više ne. Svakako, oni i dalje postoje i mjesto su okupljanja nekih novih, mladih muzičara i ljubitelja džeza.
S obzirom na sve karakteristike i specifičnosti džeza, koliko se bavljenje džezom razlikuje po svijetu i kakav uticaj geografija ili teritorija možda ima na muzičare, a onda i publiku? Kako se to iskustvo razmjenjuje zajedničkim nastupima ili improvizacijom?
Muzika je svuda slična, kao i bavljenje njome, pa tako i džezom, zbog toga što je džez na neki način narodna muzika, kao i veliki dio balkanske, pa tako i muzike u Crnoj Gori. Džez uključuje mnogo improvizacije i to je mjesto susreta. Na toj teritoriji improvizacije mi iznosimo svoja iskustva kao muzičari, a lokalci-građani koji nas slušaju uzvraćaju svojim iskustvom koje se nadograđuje i tako se nekako uvijek susrećemo negdje na sredini. Uvijek je lijepo i zabavno svirati sa muzičarima iz drugih zemalja, jer oni donose svoja iskustva nama, a mi pružamo naša njima i tako se dešava razmjena, ali i povezivanje. Muzika je, kao što je dobro poznato, prostor ujedinjavanja, prijateljstva i ljubavi. Zato bih samo volio da se zemlje i države i na drugim poljima mogu sporazumjeti tako lako kao što to čine muzičari.
Sjećanje iz Beča
Znajući da ste nastupali u različitim sastavima, širom svijeta, postoje li ipak neki koje posebno pamtite?
Znate, najvažnija nagrada koju sam dobio, a u kontekstu da mislim da mi je zaista najviše pomogla u karijeri, bila je u Beču, 1966. godine na jednom međunarodnom džez takmičenju na kojem su učestvovali muzičari iz cijelog svijeta. Boravili smo tamo oko 10 dana, dešavali su se brojni događaji, odlučujući nastupi, polufinala, finala, a zatim i pobjednici. Upoznao sam velike muzičare... Tako je zapravo počela moja karijera, rekao bih. Na tom takmičenju je zaista bilo toliko sjajnih muzičara iz cijelog svijeta, a ponajviše iz istočne Evrope. Tu su bili i neki od mojih najboljih prijatelja, koji su bili iz Čehoslovačke... Jan Hamer na klavijaturama, Miroslav Vitouš na basu, Džordž Mraz na basu... Svirali smo zajedno do kraja života. U žiriju su bili veoma poznati džez muzičari, Džulijan Kenonbol Ederli, Džo Zavinul iz Beča koji je rođen u Istočnoj Evropi, Mel Luis, ljudi koji su bili vođe benda... Osvojivši nagradu na takvom takmičenju, od takvog žirija i u takvoj konkutenciji, uveliko je pomoglo mojoj karijeri i svim našim karijerama kada smo se preselili u Njujork. Dakle, mislim da je samo iz realne perspektive to bilo ubjedljivo najvažnije koncertno takmičenje na kojem sam ikada učestvovao, i iz nekog razloga ga nikada nisu ponovili, tako da sam imao veliku sreću što sam bio tamo na tom jedinom međunarodnom džez takmičenju.
Gremi je lijepo osvojiti, ali nema nekog posebnog efekta
Sedmostruki ste osvajač Gremi nagrada, ali i brojnih drugih priznanja. No, šta mislite o tim, svjetski poznatim, možda i mejnstrim ili komercijalnim nagradama i kako one utiču na Vas kao stvaraoca?
Da, uvijek je lijepo osvojiti Gremi, ali stvarnost je da su na našem nivou, u svijetu džez muzike, džez Gremiji u velikoj mjeri u sjenci pop, rok i hip-hop Gremija, ali je svakako lijepo dobiti i tu nagradu. Međutim, to svakako nema neki poseban efekat u smislu da će vam donijeti više posla ili dokazati nešto. Lijepo je staviti to priznanje na zid ili na policu.
Bonus video:
