Nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica “Žena od prije”, u režiji Damjana Pejanovića, premijerno izvedena u utorak veče, donijela je publici snažan, hrabar i emotivan scenski doživljaj - predstavu koja publiku istovremeno zasmijava i uznemirava, ali i tjera na razmišljanje.
Od komedije do gotovo mini horora, od intime do apsurda, “Žena od prije” svojom dinamikom i pročišćenošću održava pažnju, interesovanje, ali i napetost, dok se na sceni prepliću prošlost i sadašnjost, ljubav, krivica, tišina, preispitivanje, dileme... Lom.
Kroz precizan ritam, pažljivo izgrađene scene i fantastičnu glumu koja se oslanja na mjeru i tačnost, predstava otvara prostor za emociju i misao, i definitivno jak doživljaj.
Snažna i izražena gradacija, od dramske radnje, preko emocije, pa i mješavine žanrova, postavljena je tako da vodi publiku do samog vrhunca i zaokruženog djela sa svojim upečatljivim raspletom. Zaključena je i zaokružena, ali uprkos tome, bogatstvo je predstave što ostavlja i prostor za doživljaj, tumačenje i razgovor, dok su živi utisci zagarantovani.
Predstava tretira niz važnih, svakodnevnih, nekada i apstraktnih tema, a sve vrijeme gledaocu pruža osjećaj da se nalazi na filmskom setu ili pred bioskopskim platnom, ali i da istovremeno svjedoči životu - onom koji se dešava, klizi, promiče, možda se i naslućuje…
U raskoraku između prošlosti i budućnosti, kroz rupu u kamenu, vremenu i životu, u disbalansu izrečenog, obećanog, prećutanog i zaboravljenog, suočavamo se sa nečim “od prije”, ni ne sluteći šta dolazi poslije.
Reditelj Damjan Pejanović istakao je da su tokom procesa i pripreme djela slušali autora teksta, Rolanda Šimelfeniga koji se tematski, u najširem mogućem domenu, konkretno naslanja na ljubav, baveći se pritom lakoćom izgovorene riječi i time da je obećanje besplatno.
“Sve što ne zatvorimo u prošlosti, nastavlja da nas proganja dok sami ne izmirimo te dugove. Svi se možemo naći pred sudom izgovorene riječi. Mislim da lako obećavamo, pogotovo kad se zaklinjemo na vječnu ljubav. Obećanje je besplatno, a mi rijetko, gotovo nikad ne razmislimo prije nego što sve svoje karte položimo na sto i kažemo ‘ja sam tu i idemo do vijeka i vjekova’”, rekao je Pejanović.
Ocijenio je da na kraju ove predstave nema prostora za nadu, sve je već urađeno, ali i odavno izgovoreno, pa samo ostaje pitanje da li se stvari ruše po pravdi ili ne.
U glumačkoj podjeli fantastično su se snašli svi, gradeći prave karaktere koji ulivaju povjerenje publici i nadilazeći sva očekivanja. Pored autentičnog rediteljskog rukopisa, predstava tako nesumnjivo leži i na ansamblu koji čine: Goran Slavić, Maja Šarenac, Ana Vujošević, Luka Stanković i Marina Pavlović.
Slavić i Šarenac osvrnuli su se na proces koji im je, usaglašeni su, bio dragocjen.
“Da je bilo intenzivno i zahtjevno, jeste. Upravo zbog toga je bilo dragocjeno i značajno. U pitanju je drugačiji rukopis u odnosu na sve dosadašnje koje smo igrali. Tokom procesa smo kopali i po sebi, što je takođe dragocjeno, a sve to potvrdilo je da glumac nikada ne može reći ’to je to, sve sam postigao’, već da uvijek može pronaći neke nove vidike i prepoznati nešto novo. Ovo je ipak drugačiji rukopis i žanr kojem smo morali da se prilagodimo, pa smo tako koristili i neka druga sredstva, što je za glumca poželjno, jer može vidjeti šta sve u njemu leži”, rekao je Slavić.
Šarenac je potvrdila da je rad bio intenzivan, dug, temeljan…
“Do kraja smo analizirali i popravljali, nikad kao sad nijesmo tako radili. Čitav proces, rad i rezultat liči mi na neku dobru epizodu serije na nekoj od striming platformi”, istakla je ona.
Slavić je dodao da su svi branili svoje likove, ali i da su bili podijeljeni u razmišljanjima i mišljenjima tokom procesa što je doprinijelo krajnjem rezultatu.
Za mladu Marinu Pavlović ovo je bila prva predstava u rodnom gradu, nakon studija glume u Beogradu. Proces je, ističe, bio lijep i zanimljiv.
“Moja uloga je bila zahtjevna u smislu da ima narativan karakter, a da pritom ja ne bi trebalo da govorim distancirano. Radnja koja ne teče linearno, već se stalno ponavlja, vraća nas u prošlost, možda tako podstiče da se zapitamo da li su neke stvari koje su prošle zaista prošle, dok nam priču o ljubavi. Ipak, ljubav u ovom komadu ima i svoje strašno lice i nije ona emocija koju opisujemo kao najljepšu i najuzvišeniju, već je nekada i strašna”, otkrila je Pavlović, a Šarenac dodala:
“Ovo jeste priča o ljubavi. Mi svi težimo da budemo dosljedni, ali desi se da ne budemo”.
Govoreći o pojmu vremena, koji je u ovom djelu prilično značajan, Šarenac je kazala da vrijeme nosi poetički okvir.
“Sve je kao poezija. Nije bilo lako igrati fragmente koji se ponavljaju i vraćati se na njih nakon što mi već završimo tu jednu scenu. Definitivno je i zbog toga ovo drugačije od svega što smo radili”, konstatovala je ona.
Slavić je otkrio i kako on doživljava taj aspekt predstave.
“Repeticiju i ponavljanje scena tokom predstave ja sam doživio kao neku drugu šansu koju nam život pruža. To mi liči na priliku koju treba da iskoristiš i uradiš nešto drugačije, ali opet uradiš isto i završiš na istom putu na kojem si se i nalazio. Imamo tu paradoks i vremena i obećanja, ali i neku simulaciju života, ljubavi, i opet obećanja…”, naveo je on.
Pored snage riječi, izgovorene, date, prećutane, Slavić je potvrdio da je ljubav temelj predstave, kao i porodični odnosi.
“Žena od prije” u Gradskom pozorištu Podgorica donosi publici nešto drugačije, pruža kvalitetnu i dinamičnu priču, neočekivanu i zaokruženu. U vremenu kada teatar često traga za formom, efektom, nekada spektaklom i karnevalizacijom, često i političkim angažmanom, Pejanovićev komad zapravo potencira suštinu - priču, čovjeka, riječ.
Dramaturški posao je odlično uradila Stela Mišković, za scenografsko rješenje puno simbolike bio je zadužen Nikola Toromanov, pronicljive i na svoj način savremene i moderne kostime potpisuje Lina Leković, vrhunsku muziku koja je praktično i uloga za sebe djelo je Vjere Nikolić, a scenski pokret Tamare Vujošević Mandić. Za 3D animaciju bio je zadužen Gojko Berkuljan, a izvršni producent predstave je Darko Bjelobrković.
Bonus video:
