Kad bi kojim čudom nebeskim, Milovan Đilas ustao iz groba i pročitao knjigu Matije Bećkovoća ”Moj drug Đido” (Vukotić Medija - Beograd, oktobar 2025.g. str.304.), vjerujem da bi pomislio kako se “imao rašta roditi”.
Glavni i jedini lik u knjizi je Milovan Đilas, visoki jugoslovenski politički i državni funkcioner koji je u partijskom puču januara 1954. g. zbačen sa samog vrha vlasti. Uskoro je - samovoljno - vratio partijsku knjižicu koja je nosila broj 0004, što je značilo četvrti odozgo u hijerarhiji vlasti.
Svi ostali likovi u knjizi, od Dobrice Ćosića preko Mihiza i Duška Radovića pa sve do đakona Joanikija, su nevažni statisti. Sportski rečeno, Matija je veliku “minutažu” dao prijateljstvu sa Đilasom, druženju koje je bilo iznad ideologije i politike.
Ova knjiga se još nije pojavila u Crnoj Gori. A trebalo bi što hitnije, jer je ljekovita za naše a i neka druga okolna društva.
Ne tako davno (2022. g.) objavljena je knjiga Milovana Đilasa “Raspad i rat - dnevnik, 1989 - 1995”. Ime Matija se pominje i po više puta na stranici pa je i on glavni lik i junak dijela Đilasovog Dnevnika. (Otud je ova knjiga mogla da nosi naslov Moj drug Matija ili Matija u sto slika.)
Dakle Matija je Đilasova nit koja je vezala prostor, vrijeme i događaje u ondašnjoj državi i isprepletanost života ova dva čovjaka.
Lako je zaključiti iz ove dvije knjige da je prijateljstvo Matije Bećkovića i Milovana Đilasa trajalo i traje i sa ove i one strane života. Stoga ne bi puno pogriješili ako bi njihovo prijateljstvo opisali i dali dimenziju: džinovsko prijateljstvo.
Takođe nećemo pogriješiti ako bi već u uvodnom dijelu ovog teksta zaključili da čitanje i razumijevanje ovih knjiga za građane Crne Gore - i posebno političare vlasti i opozicije - može biti poučno i ljekovito. Mentalno,dakako.
Često se čuje tačna konstatacija da je drugarstvo/prijateljstvo najčvršće i najraširenije u ratnim (opasnim) vremenima. Đilas i Bećković su upravo živjeli i vodili opasni (disidentski) život u ratu poslije rata (Drug. sv. rat) u Titovoj Jugoslaviji.
Iz navedenih knjiga se jasno vidi da su u svojim različitim percepcijama jugoslovenskog i post-jugoslovenskog društva teško i mučno proživljavali tadašnje svakodnevne ideološke besmislenosti, kulturne stresove, strahove pa i političke ludosti koje su u formi vrela potapale jugoslovensko društvo.
Druženje i zbližavanje pod prismotrom
Milovan i Matija su se slučajno sreli u širem krugu prijatelja (Jovan Barović i Stevan Raičković) sredinom 1967. godine blizu Pravnog fakulteta u Beogradu. (To se dešava poslije Đilasovog izlaska sa robije - nakon devet i po godina strogog zatvora u Sremskoj Mitrovici. Đilas je proveo u samici blizu 24 mjeseca. Izašao je konačno iz zatvora 31. decembra 1966. godine.)
Od njihovog prvog susreta, sastajali su se s početka jednom nedjeljno (subotom) - radi ravnopravnosti - naizmjenično u svojim stanovima. Prvi susret je bio u Palmotićevoj ulici gdje je M. Đilas živio i ”taj dogovor je ostao na snazi sve do Đilasove smrti” (str. 14).
Interesantno je da su se njih dvojica u međusobnoj komunikaciji koja je trajala blizu 3 (tri) decenije uvijek oslovljavali sa - Vi, što znači da su i na taj način jedan drugoga uvažavali i poštovali.
Sa tim u vezi da napomenemo. Autoritarni režimi, kakav je uglavnom bio Titov režim, uvijek se plaše stvaranje frakcija u sopstvenim redovima. Ali se plaše i grupisanja protivnika i u “opozicionim” redovima. Naročito, ukoliko to zbližavanje dolazi od elitnih pojedinaca iz oblasti kulture i književnosti. Jer oni svojom kritikom pa čak i običnom analizom ponašanja vlasti mogu bitno uticati na njenu društvenu i političku stabilnost.
Matija i Đilas su upravo dolazili iz te sfere ljudskog duha. Ali sa različitih vrhova. Milovan Đilas je dolazio sa visokog mjesta u jugoslovenskoj državnoj i partijskoj politici koju je imao sve do 1954. godine. Matija Bećković je pak dolazio sa jugoslovenskog vrha “čiste” književnosti, poznat po svojim satiričnim stihovima.
Stoga je bilo sasvim “prirodno” da Titova vlast sa ogromnom pažnjom prati njihovo druženje i zbližavanje. Vlast je angažovala veliki broj ljudi. Korišćen je tzv. japanski model javnog, vidljivog praćenja njih dvojice. Cijeli stan Milovana Đilasa je bio ozvučen. Vjerovatno i Matije Bećkovića, barem telefon.
U tom cilju ondašnja UDB-a brojala u jednom periodu čak 24 radnika-policajca i specijaliste raznih profesija koja su 24 sata dnevno nadgledali prvenstveno rad M. Đilasa. Time su nadgledali i pratili svakog ko se sa njim družio.
Dakle, pritisak vlasti na obojicu je bio ogroman i teško podnošljiv.
Ovdje je potrebno pomenuti da “treći” član ove “zavjereničke” grupe, Borislav Mihajlović Mihiz - koji je prije Bećkovića prišao Đilasu i ponudio mu pomoć poslije njegovog pada sa vlasti 1954. g. - nije mogao da izdrži pritisak vlasti. Jedno vrijeme se distancirao od Đilasa. Svoje udaljavanje od Đilasa i preseljenje za Novi Sad, Mihiz je direktno saopštio Đilasu. Ovaj Mihizov gest Đilas je izuzetno cijenio i poštovao. Ostali su do kraja života veliki prijatelji. Takođe i Bećković. (Đilas je inače Mihiza smatrao najinteligentnijim čovjekom koga je upoznao, bez obzira što ga je jedna ideologija zanijela i obespametila, kako je negdje iznio. I Matija je, takođe, vrlo visoko cijenio Mihiza.)
Dakle, Titova i post-titovska vlast je svim državnim, policijskim, para-policijskim, medijskim i informativnim moćima nastojala da se “frakcionaši” (Đilas i Bećković) posvađaju i razdruže. Poturane su razne priče, konstrukcije, afere i bacane anateme na obojicu. Čak su i “ulični” fotografi znali biti uključeni u te poslove.
Ali bezuspješno. Što je pritisak na njih dvojicu bio veći, to su oni bili čvršće okrenuti jedan drugom. Oslanjali su se sami na sebe. Gradili su u nas prvu zajedničku disidentsku kulturu pobune ličnim primjerom, ličnim moralom, ličnim razlikama, ličnom hrabrošću.
U tom smislu, njihovo obrazovanje - pa i njihova književnost u krajnjoj liniji - su bile od sekundarne važnosti. Jer ona (književnost) nije presudna za nečiji ugled kod svakog istinskog liberalnog disidenta, već znati ne trepnuti na pritisak vlasti. Drukčije rečeno, nikada ne pokleknuti i ustrašiti se od pritiska vlasti.
Nijesu pokušavali da jedan drugog prevedu na svoju stranu
Đilas je bio čovjek ogromnog iskustva. Imao je iskustva više tipova života: politički, revolucionarni, ratni, ideološki, disidentski, književni, dipolomatski, robijaški, porodični. A iskustvo je za svakog čovjeka i prepoznavanja vrijednosti prijateljske veze među ljudima od krucijalne važnosti. Jer osjećaj za prijatelja dolazi iz (iskustva) srca, a ne od kalkulacije, interesa i promišljanja mozga. Samo takvi ljudi slobode stvaraju prijateljstvo i zajedništvo.
I upravo, ta vrsta ljudi slobode - na koje dijelom utiču i istorijske okolnosti - je rijetka (deficitarna) na političkom i kulturnom tržištu jedne političke zajednice. Njih nije lako stvoriti. Naprotiv. (To što su obojica bili - na neki način - zemljaci ne znači ama baš ništa.)
Negdje je Đilas zapisao da sva drugarstva koja je imao kao čovjek vrha partije (KPJ/SKJ) i samog vrha jugoslovenske (Titove) vlasti i države, traju od kongresa do kongresa, od plenuma do plenuma, od funkcije do funkcije, od konferencije do konferencije. A pisao je da bi sva ta “prijateljstva” dao za stranicu svog teksta, dobro napisanog. Drugim riječima, želio je reći da su ideološka drugarstva kratkog daha, nijesu ljudska i iskrena prijateljstva. Ona nemaju duha, pa ni čovječnog morala i emotivne dubine.
U tom smislu Milovan Đilas je bio slab političar, jer nije znao niti mogao da laže, obmanjuje i zaluđuje narod.
Ni Milovan ni Matija nijesu bili bolji od drugih ljudi zato što su bili pametniji ili obrazovniji od njih, već zato što su jugoslovensku dramu “gledali” sa vrha brda ili iza brda, što su tu dramu osjećali, proživljavali i izražavali dublje, ličnije, hrabije i bolnije od drugih ljudi oko sebe. Svaki na svoj način. Jedan nacionalno, drugi vanacionalno, pa i nadnacionalno.
I upravo susret i spoj ovih individualnih i (van)nacionalnih ličnih karaktera je njihovo drugarstvo činio osobenim i vanvremenim. Posebno za balkanske prilike.
Razlike su ih više spajale nego razdvajale, a svaki je ostao “svoj” i sa svojom idejom (vjerom).
Ni jednom ni drugom nije padalo na pamet da prijatelja prevede na svoju stranu. Političku i idelošku, dakako bez obzira što je Matija znao da “pecka” Milovana Đilasa (str. 172,173,175, 49, 55, 56, na primjer).
S obzirom na razliku u njihovim godinama, mnogi kritičari ove dvojice kažu da je prijateljstvo Matije i Milovana bilo kao odnos oca i sina. Teško je reći kolika je velika ta besmislica, podlost i ludost.
Da se razumijemo i da šire i dublje pokušamo opisati njihovo prijateljstvo.
Ova dvojica ljudi su imali značajnih i temeljnih ideoloških i političkih razlika u puno čemu u politici. Ali obojica su živjeli u velikom prijateljstvu u tim i sa takvim razlikama. Obojica su se držali širine i dubine koloritnosti svog “jednoumlja”.
Obojica su živjeli, svaki sa svojom ideologijom, svojom vjerom, svojim uvjerenjem, svojom pravdom. Kratko, svojim pogledom na život. Ali i odgovornošću - prije svega - pred sobom i svojim superiornostima u odnosu na vlast i njenu “elitu”, partijsku i akademsku, prvenstveno.
Razlike su više bili magneti koji su ih privlaćili nego što su ih udaljavale. Tako postupaju normalni ljudi koji se nazivaju ljudi slobode. Jer u početku knjige Bećković i kaže “da mi ne samo ne smeta što smo različitih političkih pobuda, nego mene, a i njega, to podstiče da nalazimo i učvršćujemo razlike za naše prijateljstvo: politika je sve, ali nije iznad svega” (str. 7).
Jedan ovdašnji pisac je ovaj tip ljudi tačno nazvao “ljudi slobodnog srca i tragači njegove nedokučive misterije. (Valjda je želio reći da je misterija srca veća ljudska tajna od kakve druge razumne kalkulacije?)
U tišini zajedničke slobode
Đilas i Bećković su gotovo svakodnevno dograđivali sebe u tišini zajedničke slobode. Ali slobode koja nije sama po sebi cilj, već nužnost koju samo neki pojedinci mogu da stvore i podnesu. Dakle, gradili su svoj univerzum koji je očigledno parao uši vlasti.
Njihovo prijateljstvo je strašilo Tita i post-titovsku feudalnu vlastelu.
Iz Bećkovićeve knjige lako je saznati da njihovi duhovi nijesu podnosili nasilje i tutore. Naprotiv. Možda je to dublji i najskriveniji krik i odjek kulture iz koje su ova dvojica ljudi ponikli. Krik iz plemenske i familijarne zajednice, dakako. Bez obzira što je jedan rođen u selu Podbišću, Crna Gora, a drugi u varošići Senti, Srbija.
Na neki slikovitiji način, ovu dvojicu ljudi možemo vidjeti kao okamenjene borce za slobodu u odnosu na bilo koju nametnutu formu državne ili partijske vlasti.
Oni su gradili superiornu formu sličnih života izraženu u međusobnom drugarstvu i ogromnom prijateljstvu. (“I što je bio više kaštigavan, (misli se na MĐ - V.P.) bio mi je bliži i draži”.)
Ovu okamanjenu suštinu prijateljstva, jedan švajcarski nobelovac je opisao na budistički način kao “ovladavanje vještinom čekanja”. E u tom čekanju izazova, Matija i Milovan namaju istu percepciju gladanja na trenutak i viziju stvarnosti tadašnjeg jugoslovenskog društva, da ponovimo još jednom.
Jedan je prvenstveno iz iskustva znao (Đilas) da se pojava svake nove životne situacije i stvarnosti tj. politike rješava uvijek novom i adekvatnom politikom. Drugi je (Bećković) percepciju budućnosti života svog naroda okrenuo ka oslanjanju na tradiciju i snagu patrijahalnog čovjeka i njegove vrijednosti.
Zaključimo.
Partizanski komandant (Milovan Đilas) je 1995. godine takoreći izdahnuo na rukama sina četničkog komandanta. U tom činu poražena je ideologija i njena politika pred prijateljstvom dva čovjeka.
Matija je 1995. g. u dogovoru sa Đilasovim sinom Aleksom uz znanje i odobrenje već “umrlog” Milovana Đilasa, odredio da se Đilas sahrani u porodičnoj grobnici u Podbišću uz crkvenu ceremoniju.
Bezumlje je nadvladalo jednoumlje
I iza kraja.
Kad se pročita posljednja rečenica ove knjige i zaklope njene korice, a misao dobije krila, lako je uočiti da se vladavina prava, podjela vlasti, višepartizam, institucije i još što-šta drugo iz aktuelne politike, nije primilo u Crnoj Gori. (A ni u Srbiji.) Knjiga jasno upire prstom da je bezumlje nadvladalo jednoumlje, a sistematična kreacija društvenog haosa pobijedila je red, organizaciju, znanje, moral, upravljanje... u našem društvu.
Zašto je to tako dijelom objašnjava i knjiga “Moj drug Đido”.
Njeni protagonisti Milovan i Matija u krajnjoj liniji su nevažni, ali su svojim primjerom razlika u prijateljstvu značajno nadvisili društvo, pa i iskoračili iz njega.
Sve zbirno rečeno.
Na našem političkom i kulturnom horizontu još se nijesu pojavili ljudi ovog pa i sličnog kova koji primjerom zajedništva i prijateljstva odgovaraju na sveopšte podjele i mržnju. Drugim riječima, “pleme nam boluje”, kako kaže jedna stara crnogorska poslovica.
Nije to ni čudo. Jer zvanične i upravljačke državne “elite” (akademska, univerzitetska, novinarska, pa sve do tzv. nevladinih organizacija) nijesu decenijama i decenijama unazad znale - a prije toga ni htjele - da narod uzdignu i vaspitaju na nivo prave politike.
Oni su (“elite”) politiku spustili i prepustili ulici. A iz uličnog asfalta ništa ne može uspravno da iznikne.
Bonus video:
