Zamijenimo ovom prilikom preoštru i možda provokativnu tezu prema kojoj je problem pedofilije u Katoličkoj crkvi ne stvar “nesvjesno” pojedinačnog, nego, prije, “nesvjesno” institucije, sa prećutnom istinom provučenom u adaptaciji romana Den Brauna - Angels & Demons - u kojem, na kraju filma, Papa priznaje novoj nauci na tome da se sve više doživljava kao religija u doba srednjeg vijeka. Dakle: neosporni autoritet čijem se diskursu, tim prije jer ga umnogome ne razumijemo, bez ostatka povinujemo.
Pošto se ne bez razloga govori o Crkvi koja kao institucija počesto grubo zloupotrebljva svoju ‘zemaljsku misiju’ (pola milenijuma Katolička crkva se protivila da se - nula kao antibroj ili u tadašnjoj interpretaciji đavoljsko ništavilo - uračuna među ostale brojeve), da li se, pak, u približno dovoljnoj mjeri kritikuje napredak nauke o kojoj, zbilja, malo šta ili gotovo pa da ništa i ne znamo, izuzev onoga što nam se isporuči kao postignuti rezultat? (O kretanju savremenog dostignuća u polju kvantne fizike, ni vodeći savremeni filozofi ne znaju gotovo pa ništa, primjera radi, u tekstu Ne veruj filozofu u kvatnoj fizici, Žižek će, između ostalog, napisati: Na samom početku svog bestselera “Velika zamisao”, Stiven Hoking trijumfalno proglašava da je “filozofija mrtva”. Sa najnovijim dostignućima u kvantnoj fizici i kosmologiji, takozvana eksperimentalna metafizika dostigla je svoj vrhunac: na metafizička pitanja o poreklu univerzuma, prirodi prostora i vremena itd. - koja su dosad bila predmet filozofskih spekulacija - sada se može odgovoriti kroz eksperimentalnu nauku i empirijski testirati.)
Godine 1998, direktor Microsofta i tada daleko najbogatiji čovjek svijeta, Bil Gejts (pogledati knjigu Informatička bomba, Pol Virlio), izjavljuje kako je uvjeren da je Bog svijet stvorio zbog njega. Sa današnjim razvojem vještačke inteligencije, sa implatacijom mozga i telepatskim povezivanjem putem misli bez da se upotrebljava govor, šta bi tek mogao za sebe reći direktor kompanije Neuralink, obzirom da se sve više ideološki zagovara kako u koegzistenciji sa kompjuterom čovjek može iskoristiti svoj ukupni potencijal. Kako god, metaforički rečeno - računar je religija na koju računamo.
Panična potreba da se sve maksimalno obezbijedi (da li to dolazi iz ‘nesvjesnog znanja’ da je uvijek već moguć laboratorijski propust što će za posljedicu imati ogromnu stopu smrtnosti kao tokom pandemije virusa covid-19), ipak ne uspjeva da suzbije društvene antagonizme, fundamentalizam i kolonijalizam, ugnjetavanje ranjivih grupacija i manjiskih pokreta, ugrožavanje prava žena, itd., što ukazuje da ekonomska ekspanzija triju sila - Amerika, Rusija i Kina - kao i tehnološka investicija u brzu reprodukciju kapitala, kao i koncentracija moći u desetak svjetskih banaka, oko sebe širi epidemiju dehumanizovanog načina življenja, u kojem smo izolovani, nepovjerljivi i zatvoreni za sve što dolazi spolja, iz svijeta sasvim nam, ipak, nepoznatog.
Bertolt Breht je bio na visini pronicljivosti kad je ustvrdio da je nemoguć izbor između teizma ili ateizma, obzirom da se uvijek vodimo vjerom: u mističko Biće neuporedivo savršenije od nas (Bog se ne vodi ljudskom logikom, naučavaju teolozi), ili, pak, u novu nauku i njen eksperiment, za kojeg nikada ni sa približnom sigurnošću ne može da se tvrdi kako će rezultirati sa uspjehom. Utoliko prije, ovdje ćemo izokrenuti Obaminu izjavu Mi smo neophodna nacija - u - neophodna je neizvjesnot kako bi se napradovalo. Tu, dakle, neizvjesnost nauka kao i religija nastoje da ponište, nudeći svoje učenje kao neupitnu izvjesnost kojoj moramo moći bezuslovno vjerovati.
Investicija vjere u nauku
Đorđo Agamben je precizno utvrdio stvari, rekavši kako - Na zapadu koegzistiraju tri velike veroispovesti: hrišćanstvo, kapitalizam i nauka. Na tragu ovoga što filozof defiše kao modernu, nakon izbijanja industrije na ‘čelo’ stvarnosti Zapada, recimo kako je hrišćanstvo u poziciji - stalnog sustizanja nauke u koju kapital ubrizgava svoj pokretački motor, preko tehnologije koja bezmalo inauguriše - novu religiju - tehnonauku koja radi na izradi humanoidnih robota i pametnih proteza, racionalnih računara i reklo bi se svjesnih softvera.
Pomenuti filozof ukazuje kako je nauka, u međuvremenu, prije svega na Zapadu, postala nova religija ili ono u šta većina ljudi vjeruje da vjeruje, bez da se išta u sve to razumije, i otud, kad je Institut budućnosti (obratimo pažnju kako ovo zvuči tako orvelovski!), dao svega pola godine da se otvoreno iznesu stavovi od strane intelektualnog svijeta o tom ponajbitnijem pitanju: da li je tehnologiji neophodno postaviti etički prag?, to se, dakle, tek tako prihvatilo, tako kratak rok za promišljanje ljudske budućnosti, što za posljedicu ima pa već danas algoritmi, između ostalog chatbotGTP, koji se pretvorio u alat/asistenta pri obavljanju tolikih radnji; pitanje je samo trenutka kad će od asistenta postati monstruozni mentor sa memorijom kojoj neće trebati više niko i ništa da zacaruje virtuelnom realnošću gdje se sve, uistinu, i odvija.
Preuzimajući od Mišela Fukoa veoma rasprostranjen mehanizam biopolitike i nadalje je razrađujući, Agamben je bio žestok protivnik karantina tokom epidemije virusa covid-19, policijskog časa u trajanju od 73 sata, sintagme socijalna distanca, u svemu prepoznajući zloupotrebu medicinskih preventivih mjera u cilju jačanja državnog kontrolnog aparata, i pored toga što je stopa smrtnosti u Italiji bila ogromna, posebno je u crno zavila grad Bergamo, filozof je insistirao na slobodi i ljudskom dostojanstvu pa makar cijena toga bila i smrt.
No: upravo naša vjera kako vjerujemo u nauku, i to u sprezi sa policijom i vojskom, u medicinu koja bi trebala da odlaže smrt time što vještački produžava ljudski vijek, učinila je da se svemu povinujemo i prihvatimo realnost represije, izolacije, lockdowna, itd. To je, međutim, moguće samo zato što podugo već nauka i kapitalizam tako harmonično koegzistiraju, čak, u tom smislu, zbilja je nezamisliv progres nauke iza koje ne stoji moć kapitala.
Pretenzija nauke, izdvojimo sa naglaskom biomoć (biopower), u prvom redu jeste apsolutna uspostava vladavine nad našim životima, rođenjem i smrću (nekom drugom prilikom pozabavićemo se relacijom koja postoji između - farmakologije i estetske hirurgije), sažetije rečeno, radi se o “životu stavljenom u službu moći.” Razvijajući se, dakle, još od 17. vijeka, fokus stavlja na ljudsko tijelo i ništa manje samim tim populaciju, putem i kroz naučne discipline te političke tehnologije. Utoliko prije, tehnologijom uspostavljena disciplina i kontrola, nije samo i jedino organizacija života jedne zajednice, nego ono što sâm život nastoji da ograniči.
Ono što nauci u savremenom svijetu daje nesustigljivu prednost, jeste uspjeh sa kojim ideološki nameće modernu dogmu o medicini koja u odnosu sa životom i njegovom organskom organizacijom, sebe predstavlja i biva prihvaćena kao istinska njegovateljica ne samo zdravlja, nego i otklanjanja bolesti, samog rada na budućem biću bez ikakvih od prirode nasleđenih smetnji, iako, veli Žorž Kangilem (knj. Normalno i patološko), čovjek ne umire zato što je bolestan, nego jer je živ.
Bonus video:
