Tokom protekle sedmice u baletskoj školi “Princeza Ksenija” gostovala je renomirana njemačka balerina Andrea Bernhard-Fenš, koja je sa učenicama baleta od trećeg do najviših razreda u Baru i Podgorici održala masterklas za pamćenje. S puno energije i ljubavi ova njemačka umjetnica je radila sa mladim balerinama, podijelivši svoja dragocjena iskustva i sa školskim pedagozima.
Rođena u Kielu, Andrea Bernhard-Fenš je na svoj baletski put zakoračila već sa šest godina, u Operaschule u rodnom gradu. Sa samo 14 godina dobija stipendiju za čuvenu Ballett Akademie Munchen (Baletsku Akademiju u Minhenu), a već 1984. postaje član Bavarian Staateballett (Državni balet Bavarske), u kojem će ostati punih dvadeset godina. Nastupala je širom svijeta - od Njujorka i Pekinga, do Šangaja, Sankt Peterburga, Italije i Španije - a njene solo uloge u klasičnim baletima poput “Uspavane ljepotice”, “Labudovog jezera”, “Žizele”, “Bajadere” i “Don Kihota” ostale su upamćene po izražajnosti i preciznosti. Značajan i dug angažman ostvarila je i u čuvenoj Staatsballet Berlin, jednoj od renomiranijih evropskih baletskih kuća.
Pored bogate scenske karijere, Andrea je 2000. godine završila pedagoški diplomski program po Vaganovinoj metodi, a od 2004. godine posvećena je podučavanju baleta. Svoj put upotpunjuje diplomom iz plesne terapije iz 2022. godine. U njenoj karijeri stoje decenije posvećenosti umjetnosti, pokretu i ljudskom tijelu, upotpunjene sa skromnošću i spontanošću tipične za vrhunske umjetnike.
Kada govorimo o klasičnom baletu, koliko je njegova suština ostala nepromijenjena još od najranijih, primitivnih izvedbi - od samog početka i reagovanja na ritam?
Pa, mislim da se mnogo toga promijenilo. Najprije, mislim da su pokreti i plesne fraze mnogo napredovali. Postali su mnogo, mnogo bolji. Plesači su postali snažniji, atletskiji, fizički jači. To znači da se i cjelokupna slika baleta promijenila - balet je postao moderniji zahvaljujući razvoju tehnike i tjelesnih sposobnosti. Kvalitet plesača se toliko promijenio da je današnji balet na sceni sasvim drugačiji nego ranije.
Ali osnova je ostala ista.
U kojoj mjeri je balet zavisan od muzike i drugih umjetnosti? Ili je nezavisan, autentičan jezik sam po sebi?
Balet je povezan sa muzikom, a može postojati i bez nje.
Ipak, po mom mišljenju, balet je prije svega - sa muzikom. Oni pripadaju jedno drugom. Ali, danas ponekad vidimo balete sa vrlo malo muzike, sa veoma modernom muzikom ili čak bez muzike. I to može biti dobro - tada tijelo zapravo stvara muziku. Ritam se vidi u tijelu. Ne moraš imati muziku da bi ritam postojao.
Ali za emociju - balet i muzika ipak pripadaju zajedno. Muzika je jako emotivna, a plesači kroz tijelo izražavaju tu emociju.
Ritam je nastao prvi, kasnije su došle melodija i harmonija. Ritam je najprimarniji u nama. Prvo se tijelo kretalo - a tek onda je došla muzika. Ali na kraju, sve pripada jedno drugom.
Kako je balet povezan sa ljudskom prirodom, sa ljudskom dispozicijom? Da li je u suštini prirodan?
Mislim da balet nije prirodan. To je umjetnost. Vrlo je “vještačka”. Nije prirodno kretati se tako. To je veoma visoki nivo umjetničke forme.
Prirodno bi bilo spontano kretanje, tijelo koje reaguje na muziku bez kontrole i bez pravila. A balet ima od jednog do milion pravila. Zato nije prirodan - on je umjetnost.
Možda je to i dio odgovora na vaše prvo pitanje: balet nikada nije bio potpuno prirodan, ali danas pokušavamo da te “vještačke” elemente učinimo prirodnijim.
Šta je tajna dobrih balerina i dobrih koreografija?
Mnogo toga. Prije svega, potrebna je ogromna količina talenta. Talenat za ritam, talenat u tijelu, mentalni talenat - i moraš voljeti balet. Potrebna je dobra škola i dobri učitelji.
A zatim… ima mnogo dobrih plesača, ali da bi neko postao balerina, a balerina zapravo znači najviši rang plesačice, potrebno je mnogo više od tehnike i fizičkih sposobnosti. Potrebna je izražajnost. Kad ona ili on izađe na scenu, ti odmah vidiš tu osobu.
Mnogo je malih detalja. Sve je u detaljima.
Kakva su vaša iskustva sa crnogorskim balerinama? Da li su dobri saradnici? Kako biste opisali nivo crnogorske baletske škole?
Prvo što sam primijetila je da, u poređenju sa Njemačkom i prosječnom školom tamo, ova škola ima vrlo visok nivo. Zaista visok.
Možda je to zbog mentaliteta. Ima više discipline, više poštovanja. Fokus je drugačiji. Roditelji i djeca ovdje znaju da dolaze u baletsku školu.
U Njemačkoj je to više kao da “idemo da se malo igramo”, vrlo opušteno. Što ima svojih prednosti, ali nekad ne razumiju da je balet disciplina.
Nisam znala šta da očekujem ovdje, ali sam veoma, veoma zadovoljna.
Da li biste rekli da je moderni balet nastavak tradicije klasičnog baleta ili neka daleka, strana forma? Da li je suština ista?
Moderni balet je mnogo ekspresivniji jer nema tu distancu i strogu formu. U klasičnom baletu moraš biti “ovdje” a ne “tamo”. U modernom baletu tijelo može mnogo više da se izrazi. Može se pokazati mnogo više tehničkih mogućnosti.
Postoji mnogo različitih vrsta modernog plesa, mnogo nivoa, pa je teško generalizovati. Ali ipak mislim da postoji velika razlika između modernog i klasičnog baleta.
A za klasične plesače - moderno je korisno. Omogućava slobodu, manje je strogo.
Da li u klasičnom baletu ima slobode?
Da, ima slobode - ali pod uslovom da savršeno poštuješ pravila. Ako ne radiš pravilno, slobode nema. U modernom baletu pravila gotovo da ne postoje. Tijelo se kreće slobodno, nadam se talentovano.
Ali dobra umjetnost je dobra umjetnost. Dobri plesači mogu da rade oboje. Danas zapravo moraju znati oboje ako žele posao u dobrom teatru.
Crnogorske balerine su na nedavnom gostovanju na BDA imale i masterklas tradicionalnog kineskog plesa. Šta mislite o tradicionalnim plesovima?
Naravno - i to je umjetnost. To su tradicionalni oblici plesa, veoma različiti. Tijelo se kreće drugačije.
Ali i dalje mislim da je najteži put - klasični balet.
Zašto? Zato što stajanje na špicu za žene… je samo po sebi umjetnost. Bez špica je sve mnogo lakše. Sve.
Tradicionalni plesovi su divni, ali za mene je balet najviša umjetnost.
Da li je 25 godina postojanja baletske škole “Princeza Ksenija” dovoljno da se smatra početkom tradicije?
Mislim da 25 godina nije malo, i mnogo se za to vrijeme postiglo. To se vidi. Vidi se struktura škole, vidi se mnogo djece, vidi se da postoje dobri učitelji. To znači da postoji i dobro rukovodstvo.
Kad se otvara škola, moraš sve stvoriti: upravu, sekretara, dobre nastavnike, dobar prostor, svjetla, muziku, a škola Princeza Ksenija ima sve to.
I zato - 25 godina ove škole zaista pokazuje da se razvila u nešto ozbiljno.
Bonus video:
