Nastanak i raspad jedne buduće uspomene

Nježna i istovremeno bolna melanholična i introspektivna priča o odrastanju, prijateljstvu, pojedincima i životu, ispričana minimalističkim jezikom teatra, pa i filmskog pozorišta, predstava “Uhvati zeca” otvorila je glavni program ovogodišnjeg, 21. izdanja Međunarodnog festivala glumca - Nikšić 2025.

Nastala po svjetski uspješnom i zapaženom romanu Lane Bastašić, u režiji Lajle Kaikčija, predstava Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene Mess, pretvorila je scenu Nikšićkog pozorišta u prostor u kojem se prošlost i sadašnjost ne smjenjuju, već neprestano prelivaju i nadopunjuju gradeći kolaž života.

Sara i Lejla su drugarice iz djetinjstva, iz perioda odrastanja, izazovnog i traumatičnog. Gledamo ih u sadašnjosti - gdje su i ko su postale, ali i u prošlosti, otkrivajući ko su bile i kako se njihov odnos gradio. Nelinearno vrijeme omogućava nam da se zajedno sa njima krećemo kroz prostore i događaje, ali i kroz sopstvene slojeve različitih odnosa, trauma, tišine, neizrečenih emocija i zamrznutih trenutaka.

Rečenica “Nesvjesna da stojim u svojoj budućoj uspomeni”, izgovorena tek pred sami kraj drame, zapravo pulsira kroz cijeli komad i čini jasnim osjećanje i spoznaju da tokom predstave, a nerijetko i u stvarnosti, gledamo nastanak i raspad jedne buduće uspomene.

Vrijeme se kroz predstavu ne odvija klasično, ono se vraća, nekada zamrzava, suočava, objašnjava, ali uvijek se iznova pokreće. Scenski flešbekovi oživljavaju zamrznute slike i sjećanja koja kao da usisavaju publiku u unutrašnjost nečijeg uma, a ne u klasičnu dramsku radnju. Poput intimnog monologa duše, spram pripovijedanja, naracija i tok radnje predstavi pružaju odgovarajuću dinamiku, ali je istovremeno i razvlače ostavljajući vrijeme za emocije, lična sjećanja i preispitivanja.

Ako se udaljimo od romana Lane Bastašić i predstavu gledamo otvorenog srca i uma, doživljavamo jednu drugačiju vrstu emotivnosti, izazova i borbe koja je jaka i snažna, zahvaljujući odličnoj režiji i dramaturgiji, a prvenstveno sinhronizovanoj i tačnoj igri glumačkog ansambla koji stoju u svrhu glumačke sposobnosti, vještine i ljubavi.

Predstava je dijelom izgrađena na napetom odnosu između onoga što je izgubljeno i onoga što uporno odbija da nestane, dok drugim dijelom počiva na odnosu, prijateljstvu, čežnji.

“’Uhvati zeca’ je priča o prijateljstvu i načinu na koji nas ono oblikuje, ispunjava, umiruje, izaziva, ohrabruje i plaši u isto vrijeme”, navela je ranije dramaturškinja Nedžma Čizmo. I jeste tako. A kada to prijateljstvo smjestimo u vrijeme kada ljudi nestaju, kada mladi naglo sazrijevaju i nemilosrdno odrastaju, onda to postaje priča o potrazi za identitetom, ljubavi, dječjoj nevinosti.

Glumica Vedrana Božinović, na okruglom stolu nakon igranja, istakla je da junakinje Lejla i Sara odrastaju u jednoj zemlji, u nekom periodu 90-ih godina, vremenu rata u BiH, ali se to ni u jednom trenutku ne spominje, ni u knjizi, ni u predstavi.

“Predstava se ne bavi ratom, ona se bavi ljudima koji žive u specifičnim okolnostima. I to je za mene prekrasno. Kažete, odrastanje je traumatično, odrastanje u tim (njihovim, ratnim) okolnostima sasvim sigurno je još traumatičnije. ‘Uhvati zeca’ se bavi ljudima, a ponajviše Lejlom i Sarom. I bavi se još jednom strašno zanimljivom stvari - istinom i pitanjem sjećanja. Sarina i Lejlina istina su potpuno različite, iako su bile prisutne u istom trenutku, na istom mjestu. Zato što njihov emotivni proces sazrijevanja i ono što je na njih uticalo emocionalno, nije isto. Isti događaji različito su uticali na različite ljude i oni imaju različite istine. Za mene je pitanje istine i sjećanja jako bitno na svim ovim našim prostorima, jer to je valuta koju mi vrlo često koristimo i zloupotrebljavamo, ali i upotrebljavamo. Zbog toga je bilo jako važno ispričati ovu priču, ne samo zbog toga što vrlo rijetko sretnete tako lijepo napisane ženske likove, nego zato što ona govori o stvarima koje su bitne i danas i mislim da će biti bitne i za deset godina jer mi ne napredujemo, nažalost, mnogo na ovim prostorima. Mi nekako jako sporo učimo sve te lekcije i volimo da ih ponavljamo, što nije uvijek nužno dobro”, rekla je Božinović.

Dodala je da je glavni lik komada zapravo odnos dviju drugarica - Lejle i Sare.

“Njihov odnos i priča o njihovom odnosu jeste suštinski glavni lik i vrlo je teško reći ko tu igra glavnu ulogu. Glavnu ulogu igra njihov odnos”, istakla je Božinović dodajući da su ti ženski, prijateljski odnosi tokom odrastanja veoma specifični, odlučujući...

Dok je Božinović briljirala u ulozi Sare u sadašnjosti, ali i naratorke, partnerka na sceni bila joj je Amra Kapidžić koja je uvjerljivo donijela lik današnje Lejle, iliti Lele... Mlade junakinje publici su približile Una Kostić i Ana Marija Tomić. Posebno je lijepo i istovremeno potresno gledati ih zajedno na sceni i svjedočiti njihovom razvoju, buntu, padovima, susretima i rastancima, nepravdi i borbi koju vode - same sa sobom, jedna sa drugom, sa sopstvenim sjećanjima i životima...

Kapidžić je kazala da je proces rada na predstavi bio emotivan, te da su svi zajedno prolazili kroz teme koje su se ticale i njih lično, ali prvenstveno ovog komada: teme gubitka, prve ljubavi, zajedništva, odnosa s prijateljima... Taj proces bio je bolan, emotivan, ali i terapijski, bitan po samu predstavu, kako bi se lišili patetike koja se nije ni nazirala, uprkos tananim emocijama i radnji...

Dramaturg Nikšićkog pozorišta Radisav Jevrić ocijenio je tokom okruglog stola, koji je vodio, da nije nimalo jednostavno prevesti jedan medij u drugi, u ovom slučaju roman u pozorišni komad. No, ekipa predstave “Uhvati zeca” u tome je nesumnjivo uspjela.

“Mislim da je dramatizacija napravljena izuzetno dobro. Imali smo priliku da gledamo fragmentarnu dramu koja ima mozaičnu strukturu. Jedna od najvažnijih stvari koju sam doživljavao kao vrlo bitno rješenje jeste vrijeme. Kako je reditelj, u saradnji sa dramaturgom i ostalim članovima ekipe, napravio jednu fantastičnu sublimaciju, paralelnost, flešbekove, preklapanja, tako da daje izuzetnu dinamičnost samom komadu i olakšava taj takozvani transfer”, rekao je on i dodao:

“Sljedeća stvar koja je na mene ostavila vrlo bitan utisak je scenografija koja je svedena, svakako da scenograf zna da je manje više, pa tako sama scenografija lijepo podupire dramski tok i daje mu dobar tempo. Blagim pokretima elemenata postižemo različite atmosfere koje su potrebne za sami tok komada. Zanimljivo je to što istovremeno imamo na sceni paralelno se vuče iz prošlog vremena i sadašnjeg vremena, na koji način i kako se lijepo sve to dopunjuje, kako je bogata kolektivna igra i koliko na jedan vrlo upečatljiv način Božinović i Kapidžić nose cijelu tu priču. Priča sama po sebi je do kraja emotivna”, istakao je Jevrić uz ocjenu da je kolektivna igra bila dobra, te da je upravo to možda i pogon predstave.

Glumačku postavu upotpunjuju Mak Čengić i Dino Bajrović, dok scenografiju i kostimografiju potpisuje Sabina Trnka.

Publika Nikšićkog pozorišta glasnim i dugim aplauzom nagradila je ekipu predstave “Uhvati zeca” koja se više puta vraćala na poklon. Već prve večeri i sa prvom predstavom najavljen je odličan program i vrhunska glumačka igra koja će zadati poseban izazov žiriju za dodjelu festivalskih nagrada...