Govoriti o smislu u vrijeme kada već i samo pominjanje smisla ima nešto starinsko u sebi, višestruko je izazovno. Istovremeno, to što smo rekli ne umanjuje hitnost, a uvjeren sam ni značaj razmatranja o smislu, ili bar pokušaja da se takvo što čini.
Sama ideja smisla oduvijek ima u sebi nešto gotovo iluzionističko. Kad god formulišete smisao u poziciji ste opsjenara koji se zabavlja iluzijama, ali svojoj publici govori još nešto. Da se, katkad, naime, među tim iluzijama zadesi i prava, istinita, autentična slika svijeta ili čovjeka. I stotine iluzija nijesu visoka cijena za jednu istinitu formulaciju, za jedan trenutak osjećanja da postojanje ipak nije besmisleno.
Na koncu, možda zato i želimo (i moramo) vjerovati da postoji smisao - jer je besmisao nepodnošljiv i tako strašan.
Ako postoji vrijeme koje je učinilo da besmisao izgleda prirodan i nužan, odomaćen - onda je to naše vrijeme. Zato je, pitanje smisla i jedno od ključnih pitanja savremenosti.
Autentično propitivanje smisla je potrebno, jer, na koncu, svako imenovanje je završni čin propitivanja.
Poezija liječi jezik
Potraga za smislom je izvorno filozofska namjera i ambicija. Objašnjavati svijet i čovjeka nije lako, naprotiv, pakleno je teško. Ako ne vjerujete da postoji Razlog, onda je to još teže. Vjerovatno i nemoguće.
Zašto bi onda u tom plemenitom pregnuću poezija bila naročito privilegovana? Zašto bi u toj potrazi poeziji mogli vjerovati više nego bilo čemu drugome?
Ovdje opet stvari posmatramo sa praga savremenosti. Naime, u naše vrijeme Jezik je bolestan. Istina je postala smiješni ornament, bez značenja i bez potrebe. Najumnije glave naše civilizacije već nekoliko stotina godina svu svoju intelektualnu vještinu koriste da ospore istinu, da prikažu da je to puka konstrukcija i iluzija. Ništa.
Koliko god to bio, s jedne strane, veličanstven intelektualni podvig, doveo je do toga da danas svaka hulja to ponavlja u nedogled. Kada su takvu “igračku” nedostojni uzeli u ruke - dobili smo alternativne činjenice i post-istine.
U tom sveopštem delegitimisanju ideje istine da li je stradala i ideja smisla? Da li je postala kolateralna žrtva obračuna sa Istinom? Da li smo skloni pomisliti da je i smisao tek puki konstrukt, samo još jedna prevara.
A kad se dođe do te tačke, poezija je spasonosna. Poezija je pogled u ogledalo koji stvari čini jasnima. Ogledalo koje ne odražava vaše lice, nego vašu nutrinu. Ogledalo u koje morate naučiti da gledate.
Savremeni čovjek je i sapeti Hamlet i raspeti Edip. Kako Sreten Marić primjećuje, Edip je jer je ubio Oca/Boga i obljubio Majku/Prirodu.
Poezija je način zacjeljenja jezika. San o jeziku koji ne zazire od istine. I pravih riječi, makar ih mogli nazivati “velikim”. Zašto se bojati velikih riječi, ako su nužne?
Poezija je lekcija o nevinosti, kada je sva nevinost odavno izgubljena. Kada na nju, na nevinost, više niko nema pravo, pjesnik je - otkriva, iznova jezički konstitiše.
A ono što traje - ustanovljavaju pjesnici, kako je to formulisao Princ pjesnika.
Ako je dio portage za smislom dosegnuti ukupnost svijeta, odnosno ako je to način da se ukaže/prepozna smisao, onda je i tu poezija djelatna. Nije li čin imenovanja presudni način spoznaje svijeta.
Izgovaranjem i imenovanjem ne dajemo samo formu stvarima, već i smisao.
Spoznati svijet je samo kazani svijet.
I sama iz sebe, i sama u sebi, poezija je rubna, granična djelatnost. Ništa nije ni od čega jasno odijeljeno - to je princip svih svjetova. Sve granice bilježe fenomen rubnog vrenja. To će reći da su sve granice, da je rubno prostor ključnog (presudnog) događanja u poznatom.
Sve ovo važi i za rubno Jezika.
Zato poezija, nužno, jeste - ekstaza, pa se o poeziji mora govoriti - ekslogosno.
Zašto poezija?
Odista, reklo bi se, iz, izgleda, tako vidljivih razloga - teško da postoji besmislenija djelatnost od Poezije: naš socijalni nerv, naša civilizacijska vizura, naša tehnološka fascinacija, danas kao da nas nužno guraju prema takvom sudu.
I oduvijek je tako - a poezija je uvijek tu. Dakle, postoji neki odista jak razlog njenog Jeste.
Na neki način, starija je i od jezika, zapravo, ona ga - rađa.
“Jedina majka koja je rodila biće bez ikakve pomoći Drugog, bilokojeg Oca”, napisao sam u jednom eseju iz 2001. godine.
Ono osjećanje pred jezikom koje je formulisao Vitgenštajn - granice jezika su granice mog svijeta - jedino može “osporiti” poezijski čin.
Fluidna granica između izrecivog i neizrecivog, najvažnija od svih granica, jedino tada biva dovedena u pitanje, samo poezija može proširiti granice moga jezika, granice moga svijeta.
Gdje su, onda, Početak i Kraj Poezije?
Teško je zamisliti tren njenog rađanja. Taj drugi Big bang nakon kojeg ništa više nije bilo isto, jer je ona unijela dubinu u stvari i bivstvovanje. Kako unosi dubinu? Ona iz sebe svemu daje dramatičan razlog: biti kazano jeste nama najveći poznati Razlog.
Kada je rođena, dakle? Taj čas je, izvjesno, stariji i od samog jezika. Ta nulta tačka poezije mora biti smještena u onaj prostor u kojem je čista muzika prethodila smislu.
Poezija je bila kapija koja je ukazala da je jezik moguć. Prvi komadići muzike onim principom koji jest poezija vezivani su za smisao. Ukazivao se nov svijet. Drugačiji od svega što je do tada postojalo.
Prvima je svijet izgledao poput Polokove slike: Veliko Neodređeno, stvarnosni impulsi prosuti u haosu nerazaznavanja, bez ikakvog poretka koji bi nudio smisao.
Svijet je čekao da bude viđen. Kada je prvi čovjek, vlasnik moći iskaza, rekao drvo - drveće je iz Velikog Neodređenog krenulo ka njemu. Forma je postala moguća. Forma je način da vidimo svijet. Stvarnost, slika je počela da dobija dubinu. Da nudi poredak, da nudi značenja. I svaka nova riječ unosi novu dubinu u beskraj slike.
Zato je poezija i mogla biti prva vertikalna komunikacija zajednice. Ona je bila prvi način da se bilo čime pobijedi vrijeme i formuliše vječnost. Da se ukaže smisao.
Jezik kao počelo
Helderlin, Princ pjesnika, pisao je da smo ljudi “otkada jesmo razgovor i otkada možemo čuti jedni druge”.
Ako bi fenomen ljudskog morao da se utemelji u jednom elementu, nema sumnje da bi to bio - jezik. Ne samo što ljudski koncept samosvijesti ne funkcioniše izvan jezika, već, jednostavno, ne postoji nadjezični ili ajezični prostor (to su, vjeruje se - privilegije Smrti) nigdje dokle seže geografija Duha.
Takva upućenost na jezik čini ljude dijaloškim bićima. ”Moja riječ traži zajednicu”, napisao sam stih u jednoj knjizi otprije gotovo četvrt vijeka, kaneći da notiram još jedan od svetih paradoksa poezije. Poezija jeste razapeta između svog ekskluziviteta (porijeklo, ekstatičnost, jurodivost) i svoje potrebe za drugim, za uhom drugoga, ustvari. Za razumijevanjem. Temelj socijalnog poriva, uvjeren sam, potiče iz prirode i djelatnih modusa jezika.
Istorija svijeta svojevrsna je istorija mrtvih jezika. Mrtvih govorenja, bolje reći.
Palimpsesti i lavirinti jezika jedini su indikator - bilo koje događajnosti. Izvan jezika kao (relativno) čvrstog poretka znakova ne postoje načini opserviranja - te i ono što se opservira nezamislivo je van jezičkih kodova.
“Jezik je uzrok svemu, a ne djelovanje” stih je što ga je najveći među tragičarima, Sofokle napisao u “Filoktetu”, toj najnetipičnijoj tragediji helenskog svijeta.
Pjesnik je neurotični psihopomp, ali i zakonodavac oblaka, vladar nigdine, Kasandra kojoj ni najbliži ne vjeruju… Koliko god istinito vidjela i govorila.
Upravo to ga čini bićem najpodesnim da razumije smisao. Jer, poezija je i prevođenje Neizrecivog u Izrecivo. Iz Igre u Znak.
Ako je sve u jeziku, poezija onda sve natkriljuje. Uključujući i sva naša traganja, pa i ono za smislom.
(Naučni skup “Savremeni čovjek i smisao”, CANU, 6. i 7. oktobar 2025)
Bonus video:
