Sa pojavom zbirke priča "Pseći život", Aleksandar Vuković donosi osvježavajući i hrabar glas na savremenoj književnoj sceni. Njegove priče, nerijetko smještene na granici između groteske i elegije, nude istovremeno smijeh i zebnju, dok protagonisti – često marginalci i tihovani pobunjenici – unose neočekivanu toplinu i dubinu u naizgled apsurdne situacije. Zbirka, izašla uz podršku Ministarstva kulture i medija, već je privukla pažnju čitalaca koji u Vukovićevom pristupu pronalaze moćan komentar savremenog života.
U javnosti se ovaj mladi pisac pojavio nenametljivo, ali s jasno profilisanim glasom. Rođen 1993. u Beranama, odrastao je u Bijelom Polju, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Iako je po formalnom obrazovanju diplomirani građevinski inženjer, književnost je njegov dugotrajni unutrašnji tok – godinama je pisao poeziju i kratku prozu, objavljivao na Instagram stranici Slovoslaganje i u zborniku poezije Dezintegrisano, prije nego što je sazrio trenutak za njegovu prvu zbirku priča. Ta dvojnost – inženjerska preciznost i književna imaginacija – djelimično objašnjava poseban ritam njegovih tekstova, gdje se lirska refleksija i strukturalna disciplina neprestano prepliću.
Autor za Vijesti govori o suštini knjige, o balansu humora i tuge, o ličnoj i književnoj tradiciji, izazovima pisanja i objavljivanja te o prvim promocijama svog djela.
Kako biste čitaocu koji prvi put čuje za "Pseći život" najkraće objasnili kakva je to knjiga i kakvo iskustvo može da očekuje?
„Pseći život" je knjiga o nama – o malim životima i malim ljudima čiji se problemi kroz priče pretvaraju u velike unutrašnje i kosmičke bitke. To je zbirka kraćih i dužih priča, ispričanih kombinacijom fantastičnog, satiričnog, elegičnog i komičnog, koja omogućava čitaocu da plovi kroz nekada teške teme, ali na način koji ostaje lagan i prozračan.“
Humor i elegija imaju važnu ulogu u tvojim pričama. Kako pronalaziš mjeru između smiješnog i bolnog?
Za mene humor i elegija nijesu odvojeni. Humor nikada nije svrha samome sebi – on je most do onoga što je bolno, a da ne sklizne u patetiku ili moralizaciju. Često se kaže da se čovjek smije da ne bi zaplakao; mislim da moje priče žive baš na toj granici. Komika i apsurd služe kao sočivo kroz koje se otkriva dublja tuga savremenog čovjeka. Milorad Durutović je to lijepo primijetio: ako se čitalac zadrži samo na šali, promašiće suštinu, jer napetost između smijeha i užasa nosi pravi naboj.
U tvojim tekstovima se osjeća pitanje slobode. Šta za tebe znači biti slobodan danas?
Sloboda je čudesna, ali teško dostižna. U mojim pričama istinski slobodni su oni koji žive na margini – autsajderi koji odbacuju premise savremenog svijeta. Slobodan je onaj koji odbija strasti poput pohlepe, zavisti, želje za slavom, tjelesnog zadovoljstva kao cilja. Takav lik bira sopstveni put i time tiho usprotivljuje se svijetu.
U knjizi se prepoznaju uticaji književne tradicije. Koliko je to svjesno, a koliko spontano?
Prije svega sam čitalac, pa tek onda pisac. Čitanje mijenja našu ličnost, maštu i stil – i nemoguće je izbjeći uticaj tradicije. I da mogu, ne bih to želio; dijalog s autorima koji su me oblikovali potpuno je prirodan.
Šta je bila najveća teškoća tokom rada na zbirci i kada si znao da je knjiga završena?
Najveći izazov je raskorak između onoga što želimo da kažemo, onoga što mislimo da smo rekli i onoga što zaista piše u tekstu. U tim pukotinama kriju se rupe, nelogičnosti i nedovoljno jasne misli. Zato je proces pisanja zapravo proces stalnog prepravljanja.
Drugi problem je objavljivanje – danas veoma zahtjevno i finansijski teško. Srećom, ova knjiga imala je podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, što je put učinilo mnogo lakšim.“
U ovom dijelu razgovora Aleksandar usput priznaje da je njegov život prije književne afirmacije bio daleko od uredničkih i izdavačkih krugova. Kao diplomirani građevinski inženjer, naviknut na konkretan rad i stabilne strukture, susreo se s neizvjesnošću književnog puta tek kada je odlučio da rukopis "Psećeg života" ponudi izdavačima. Ta promjena profesije i perspektive, kako kaže, naučila ga je strpljenju i istrajnosti – osobinama koje su se na kraju prelile u ton i teksturu njegovih priča.
Koliko je tvoja biografija uticala na ton knjige, a koliko si se trudio da ostaneš van teksta?
Namjera je bila da knjiga bude potpuno izmaštan svijet. Trudio sam se da uklonim svaki autobiografski trag, nekad uspješno, nekad manje uspješno. Ipak, jedan podtekst tuge – možda moj lični – provlači se kroz sve. Priča ‘Prolom’ je ta u kojoj je najviše toga iz mene izašlo na površinu.
U kontekstu njegovog životnog puta – od odrastanja u Bijelom Polju do godina provedenih između inženjerstva i književnosti – jasno je da iskustvo oblikuje senzibilitet, čak i kada autor želi da ga izbjegne. Vukovićeva proza ne djeluje autobiografski, ali nosi emocionalni talog nekoga ko je dugo posmatrao svijet sa strane, prije nego što ga je počeo preoblikovati u književnost.
Kada čitaoci mogu očekivati promocije knjige?
Knjiga je izašla krajem novembra. Prva promocija biće održana večeras, 5. decembra u Narodnoj biblioteci "Radosav Ljumović" u 19 časova. Nakon toga, slijede promocije u Nikšiću i drugim gradovima Crne Gore.
Bonus video:
