Okrugli sto pod nazivom "Gdje su ona druga vrata", posvećen stvaralaštvu Ćamila Sijarića održan je i danas, drugog dana manifestacije "Ćamilovi književni dani" u Bijelom Polju.
O liku i djelu Sijarića govorili su Olga Vojičić-Komatina, Mirko Demić, Elijas Rebronja, Jahja Fehratović, Magdalena Smolović i Omer Redžić. Profesorica književnosti Olga Vojičić Komatina je kazala da Ćamil Sijarić piše o binarnim rasijavanjima u likovima, a kako njegovi likovi životnošću svojom liče i podsjećaju na ljude njegovog, bihorskog kraja, to onda on piše o ljudima. "Pretpostavlja šta sve mogu, za šta su kadri, a zašta ne. Piše o plemenitim, snažnim, kreposnim, smjernim, krotkim, ali i pnim drugaim - koji ne razumiju ljubav, koji tuku sestru na smrt, koji naplaćuju vjeru, koji krivo rade i mjere...
Piše i o onima koji sumnjaju i vagaju. Malo je ko u njegovim djelima samo dobar ili samo loš rasijavanja i bipolarnosti u njegovim likovima zato i kažem da su date ose ljude u njihovim činjenjima, nečinjenjima i zločinjenjima. Daje ih u najosjetljivijim zapravo, interpretirajući njih predstavlja trenucima, u onima u kojima se pokazuje je li neko čovjek. Zato su uvijek i predstavljeni u nekim opasnim rubnim hronotopima - u ratu, revoluciji, pred smrt, u ljubavi...Često i žive na granici, između rata i mira, između ljubavi i mržnje između slobodne i kolonijalne teritorije, izmedu Otomanske imperije i njenog ruba koji ide kao Crnoj Gori i Srbiji", kazala je Vojičić Komatina, dodajući da na taj način prostori određuju likove, utiču na njih i oblikuju ih, pri čemu se kad kada dešava obrnut proces.
Govoreći o načinima na kojima se uspostavlja dijalog između usmenog i pisanog na primjeru Sijarićevih odabranih pripovjedaka, profesorica književnosti Magdalena Smolović je istakla da književno djelo Ćamila Sijarića i te kako biva podesno za sagledavanje procesa interferencije usmene i pisane književne tradicije.
“Različiti folklorni elementi (živa usmena književnost) poslužiće Ćamilu Sijariću kao predložak i osnova za dalju narativnu nadragnju. Književna kritika je često jednostrano i gotovo uskogrudo isticala zavičajno-regionalno određenje kao negativnu karakteristiku i ograničavajući karakter kada je u pitanju Sijariceva proza. Međutim njegov zavičaj taj epsko-narativni prostor u kom se njegovala ljepota usmenog pripovijedanja, odlikuje izrazito bogatstvo folklorne tradicije”, istakla je Smolović.
U jednom svom intervjuu, podsjetila je ona, koji je Sijarić dao Hasniji Tuni Muratagić, pisac ističe da su njegovi likovi živi, snažni, vrlo vezani za zemlju, ali i za njene okrutne zakone.
“Folklorni elementi su za njega predstavljali vrelo sa kojeg se napajao i koristio ih je kako bi prevazišao dokumentarnost i čistu deskripciju. On ističe: "Slušao sam od svojih stričeva brojne legende i vjerovanja, pa čovjeka kojeg predstavljam čitalačkoj publici, ne mogu odvojiti od svijeta u kojem se bori za goli opstanak, a u suštini se u svakom svijetu pojedinac bori za nekakav opstanak. Imao sam potrebu da uhvatim ono što se više neće ponoviti, da sačuvam boju što se jednom vidi i miris što se rijetko osjeća. Potajno sam želio da budem istoričar svoga kraja, ali ne onakav koji kao puki posmatrač nekome prepričava događaj. Htio sam da ispričam istoriju življenja i bitisanja u nemogućim uslovima. A ja najbolje znam ovaj dio, moj, sandžački, ove moje ljude sa kojima sam stasavao živio i radio".
Sijarić se pozicionira i kao istoričar, ali ne u dokumentarističkom smislu, već kao autor koji bilježi i pripovijeda o životu, ljudskoj sudbini i stremljenjima. Sandžak ne doživljava samo kao jedan u nizu drugih toposa, već kao mikrokosmos unutar kog se sabrao cio svijet. Jer kako ističe, "cio svijet živi u Sandžaku sa svim vrlinama i manama", kazala je Smolović, dodajući da Sijarićeva ukorijenjenost u zavičajni milje ima komparativnu prednost književnom postupku koji baštini folklorni narativ i modernističko pripovijedanje.
Tako, napomenula je Smolović, brojne pripovijetke "Konj", "Put", "Voda promuklica", "Drvo kraj Akova", "Bor", "Placesta" imaju folklorni predložak, bilo da je u pitanju anegdota, bajka, legenda, ili predanje.
"Dovoljno je razmotriti pripovijetke poput Bunara i Vode promuklice, i već ćemo uočiti da određene ontemske figure pripadaju folklornom miljeu..", kazala je Smolović.
Književnik Mirko Demić govorio je o sličnostima i razlikama između Ćamila Sijarića i Radomira Božovića.
„Oni u svojim putopisima i pripovjekama obrađuju dio granice. U njihovim djelima se tačno vidi poznavanje svijeta o kojem pišu, poznavanje religija i mentaliteta naroda, kao i duboko poznavanje epike, narodne epike iz koje izvlače sve ono o čemu pišu i čini mi se da su tu oni veoma komplementarni i zato ću svoj rad naredne godine tematizovati na njih dvojicu i iskoristiti da ukažem na te paralele između dva pisca" kazao je Demić.
Bonus video:
