Istaknuti crnogorski umjetnik, slikar Tomo Pavićević, preminuo je danas u 74. godini.
Pavićević je rođen 1952. godine u tadašnjem Titogradu. Završio je Višu pedagošku školu u Nikšiću. Osvojio je niz velikih nagrada i priznanja, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, od kojih se izdvaja i Trinaestojulska nagrada.
Imao je veliki broj samostalnih, kao i brojne kolektivne izložbe. Najveće državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu, dodijeljeno mu je 2021. godine. Pavićevića je tada za najviše državno priznanje predložila grupa od 17 istoričara umjetnosti. Pored toga, dobitnik je Nagrade „Slikari svom gradu”, Titograd (1979); Otkupne nagrade na izložbi „Savremeni crnogorski crtež” (mladi), Titograd (1983); Nagrade „Milunovć, Stijović, Lubarda”, na Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a (1990, 1996. i 2010), kao i prve nagrade 57. Hercegnovskog zimskog salona. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1978.
Na sajtu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ističe se da je radio slike, crteže, kolaže, objekte, redimejde i instalacije.
"U fokusu njegovih umjetničkih istraživanja je čovjek i njegova raspolućenost između Erosa i Tanatosa. Kroz figuraciju koja varira između ekspresivnog i lirskog, tragičnog i grotesknog izraza, sa robusnom grubošću i dubokom osjećajnošću, bavi se egzistencijalističkim, metafizičkim, religioznim temama, fenomenima društva, tradicije i istorije umjetnosti. U ranim djelima iz osamdesetih, koja emituju mračnu atmosferu tjeskobe, ništavila i tragizma konačnosti, motivski se detektuju kostolike forme, sablasne figure anđela, demona i misterioznih proročica. Radovi, pretežno antropocentričnih formata, tamnog, zemljanog kolorita, rađeni su sa izrazitim ekspresivnim nabojem i žestokim temperamentom. Slikarski postupak sirovog laviranja, prskanja, kapanja, distorzije, izobličavanja formi odraz je egzistencijalističkog čina razgradnje i samodestrukcije. Anticipirajući strahote pogubnih devedestih godina, u drugoj polovini osamdesetih počinje seriju radova sa temom vojnika, ratnika i bludnica, ogoljavajući svu nakaznost nerazlučive mješavine rata, nacionalističkih ideologija i razvrata", navodi se na sajtu CANU-a.
Dodali su da se tom temom bavio i kasnije, produbljujući je, reafirmišući i rekonceptualizujući radove kroz cikluse koje će citatno nazvati Petparačke priče (2000–2015) i Pukovniku nema ko da piše (2015–2018).
"Zombirani, izobličeni, perverzno razgolićeni generali i prostitutke zure u posmatrača, potirući granice između groteske i tragičnosti. Epska instalacija Omaž Lubardi (Umjetnički paviljon, Podgorica, 1998), kojom dominiraju ratnici napravljeni od ostataka nekadašnjih simbola crnogorske civilizovanosti: šuštâ, koritačâ, kosâ, sablji, omaž je slikaru koji je ovjekovječio Vučji Do, Kosovski boj i Sutjesku. Sva njegova bolna lična i opšta osjećajnost sažeta je u ovoj instalaciji monumentalnih razmjera. Ciklusi Male kućne čarolije i Doručak na travi, koje radi u kontinuitetu nakon 2000, prikazuju nage figure i ljubavne parove u erotskim pozama. Eterični parovi orgazmičke opuštenosti sa vedrom lakoćom lebde u limbu, bez želje za pripadanjem. Slikani su sa lirskom muzikalnošću, u ružičasto-nježnoplavom koloritu, a prozračnost slojeva delikatno naglašavaju aplicirane medicinske gaze", piše u tekstu CANU-a.
Bonus video:
