Da, suštinski gledav, ‘niko ne zna šta doista treba učiniti’, konstatacija je koja otvara mnoga pitanja, jedno od njih, svakako, glasi: kako je, dakle, došlo do toga da niko od nas ne zna šta treba učiniti ne bismo li se izvukli iz sve realnijeg Trećeg svjetskog rata, katastrofalnih klimatskih kriza, koordinata poznog kapitalizma u kojem je jedan čovjek bogat ne samo 700 milijardi dolara, nego je uz to vlasnik javnog intelekta (platforma X gdje svi političari svijeta iksuju svoje političke izjave i buduće poteze), istraživač kosmosa, budući haker misli i njihov kontrolor (Neuralink), neko ko je ‘pretesterisao’ američko birokratsko tromo tijelo i na desetine hiljada ljudi ostavio bez posla i vrlo vjerovatno krova nad glavom. Prema tome, gospodari globalnih kriza znaju šta treba učiniti, i baš ih to dodatno čini još moćnim!
Preokrenimo naslov - Nemoj samo da radiš, pričaj! u - Pričaj o tome zbog čega si uskraćen da radiš! Kako je, naime, došlo do toga da si postao preopterećenje za budžetski sistem, da si tehnološki višak, radna snaga bez sektora koji bi je eksploatisao, što je danas, budimo realni, ono što potpada pod privilegiju. Dakle: treba svoje privatne priče koje nas bacaju na marginu, učiniti javnim, dostupnim većini, učiniti svoj problem - većinskim, što on, nesumnjivo, i jeste.
Evropska unija u sadašnjoj situaciji zavisi, kako smo mogli pročitati u globalnim medijima, od toga koliko će biti inovativna, ili, drukčije rečeno: još više se mora moći podrediti tržištu, bankarima i transnacionalnim korporacijama, unutrašnji potencijal prepoznati i instrumentalizovati ga u pogon reprodukcije kapitala, ka unapređenju artificijelne inteligencije, koja, inače, već preuzima dobar dio naših, u prvom redu, intelektualnih poslova.
Problem je što to u našem poimanju sve ovo još uvijek djeluje kao fantastična igra, jer je poodavno već kako je kapitalizam postao dio naučne fantastike, nešto našoj logici krajnje začudno i neobjašnjivo. No, to što se od Evrope traži da bude inovativna, kazuje da se mora odreći očigledno prema percepciji progresa neisplative kulturne integracije, multikulturalnog modela djelovanja kao suprostavljanja imperijalizmu Amerike, te vojnom despotizmu Istoka u kojem pretrajava i na snazi je postkomunizam, totalitarizam i redukcija čovjeka na rad, koji biva bodovan pomoću kontrole i dodatno eksploatisan primjenom dehumanizovane discipline.
Džon Mejnard Kejnz je jednom uporedio berzu kao takmičenje u kojem učesnici na osnovu brzo izloženih fotografija moraju da izaberu lijepu djevojku. To je strategija brzine i sreće, prije svega euforije, odabir koji počiva na razjarenom instinktu a ne na promišljenosti, što imamo u filmu Woolf of Wall Street: prodaja zavisi na umijeća koje se temelji na brzoj priči, na onemogućavanju kupca da razmisli, on čak, nema ni fotografiju djevojke a već je izabrao jednu, svakako, koja ne postoji. Fantomski i fiktivni kapital predvodio nas je u političku viziju budućnosti koja samo u progresu vidi rješenje, mada ga u njemu ponajmanje ima, jer je iz njega isključena svaka logika održivosti kao i predanost čuvanja planete i empatična briga za Drugog.
Nije li, na tragu rečenog, Džon Grej opisao na čemu počiva veliki Drugi, rekavši kako smo ’Prisiljeni da živimo kao da smo slobodni.’ U ovome kao da sablast slobode strukturira naš život, kao što je - kao da - objašnjenje šta je veliki pjesnik Volas Stivens mislio kada je plasirao uvid prema kojem - Živimo u opisu bez mesta.
Tako, naše ponašanje i reakcije uvijek već su usklađene sa onim što smatramo da većina očekuje, naši izbori su već umjesto nas izvršeni jer biramo što su drugi izabrali ili što očekuju od nas da bude naš izbor, tako je sloboda koju upražnjavamo ništa više do način da pokažemo kako smo slobodni, ali ne i slobodni da, doista, iskustvujemo slobodu.
”Po onome čime je duh zadovoljan može se oceniti veličina njegovog gubitka” (Hegel).
Sada to zadovoljenje duh dobija u sve rasprostranjenijem društvenom antagonizmu, veoma širokom spektru mržnje spram svake različitosti, etničke, seksualne, rasne, polne, utoliko prije duh savremenog subjekta to ne smatra gubitkom, naprotiv, postojanje neiskorjenjivog neprijatelja dokaz je kako smo uvijek već na tzv. ‘ispravnoj strani istorije’, što je floskula od koje vazda dobijem visok napad gađenja.
Uglavnom, serija Young Wallander (prva sezona), bavi se problemom u kojem se nalazi Zapad i migranti, tako da u tome postoji veoma nerazmrsiv problem, jer, 1) sistem mora uspjeti uvesti migrante u legalne tokove države, obezbjediti im zdravstveno i obrazovno osiguranje, posao koji neće biti na ‘crno’, međutim, uspjeh takvog isuviše teškog poduhvata zavisi da li će ih istrgnuti iz stega veoma razmrežene mafije, 2) unutar samog sistema infiltrirani su itekako moćni pojedinci, porodice koje svoj prljavi posao skrivaju iza fasada dobrotvornih fondacija i humanih organizacija, dok sve čine kako bi kriminalizovane migrante držali na ulici kao makroe i dilere, prodavce bijelog roblja, one koji migrante ucjenjuju deportacijom i prijavom da su bez papira. - Kriza Evrope koja se ukazuje na mnogim nivoima, pokazuje da se civilizacija Zapada nalazi pred sve stvarnijim raspadom!
Tim prije, izlagati stav prema kojem su, u stvari - migranti novi nomadi - što poneki ljevičari čine u nastojanju stvaranja klimavih/neodrživih teza, nešto je što treba odmah već odbaciti, već zbog toga što su oni prije homo sacer, lice izvan zakona, bez ikakvih isprava, prošlosti kao i budućnosti, nad čijim golim životom u odnosu na suverenu moć (Đorđo Agamben), svako ima i polaže pravo: prljavi poslovni privatnik, pohlepni stanodavac, administrativni radnik (Artur Flek ili Džoker, okreće se subverzivnim i metodama potpuno protiv sistema, kad se suoči sa propašću zdravstvenog Sistema i narastajućeg jaza između bogatih i siromašnih što je učinak krupnog kapitala i bankarske saradnje izvan koje je sve svedeno na puki socijalni slučaj, dezintegrisanu masu, većinski dio onih koji su besperspektivni i već uveliko označeni kao državni problem, budući da su na ulici, jedini način opastanka jeste pribjegavanje kriminalu), pa sve do uličnog dilera koji ima vlast nad ostalima, sitnim dilerima i ubicama koje se toga prihvataju za nekolike stotine eura.
Liberalna demokratija bila je sasvim zadovoljna distribucijom demokratskog diskursa, političkih parola u kojima je budućnost bila samo bolja (naravno, ona budućnost koja se nikad nije desila), i u tome se dalo prepoznati veličina njenog gubitka upravo svog duha koji je bio sve manje racionalan i sve više kapitalistički iracionalan, zastupajući interese onih 1% ljudi koji imaju svu moć nad preostalim 99% posto koji su svedeni na biomasu, prošlost radničke klase, jer, posao neće trpjeti obzirom na to da će ga preuzeti vještačka inteligencija, to zlatno rješenje za ekonomiju kao i ekologiju, budući da: robot ili algoritam mogu beskrajno raditi ne tražeći nikakva prava niti nadoknadu, dok su po oklolinu i biodiverzitet neuporedivo manje štetni od ljudske vrste koja je, inače, najveći zagađivač planete, prema priči onih koji zastupaju fosilizaciju i politiku nesmanjivanja emitacije teških gasova.
Recimo da je Evropa duh, onda je Amerika društvo koje je veoma uspješno u degradaciji kulture (Lakan), tako da ono što to društvo zadovoljava ukazuje na veličinu njegovog gubitka, ako se to može podvesti pod gubitak u epohi totalne bezduhovnosti.
Bonus video:
